Search here...
TOP
Savjeti Life Coacha

Kako da našu ranjivost pretvorimo u snagu

kako-da-nasu-ranjivost-pretvorimo-u-nasu-snagu

U našoj kulturi moramo biti sretni i perfektni. Ali, svako od nas ima i “mračnu stranu u sebi”, ističe sociologinja Brene Brown. Naravno da je normalno htjeti postići najbolje i htjeti biti sretan. To nas vodi u životu i po tom putu moramo uvijek da koračamo.

Ali, istovremeno moramo biti obazrivi, jer naša “perfektna kultura” ima i drugu stranu. Djeluje kao da smo dobili teret na leđima. Pretvorilo se u jednu trku sa samim sobom. Stidimo se ako nismo perfektni. Stidimo se praviti greške. Bojimo se da li dovoljno dobro izgledamo, jesmo li dovoljno aktivni, jesmo li dovoljno originalni. Bojimo se da nam drugi nanesu bol svojim komentarima ili čak kritikama i da ne nabrajam dalje. I u svemu tome zaboravljamo najbitnije – sebe.

Vjerovatno vam je dok ovo čitate prva reakcija u razmišljanju: ‘Nije bitno šta drugi misle o meni. Digni glavu ko mi šta može. Ja sam najjača’. Ili, odmah pravimo planove za nove početke. Branimo sami sebe od sebe i drugih. Automatski gradimo oko sebe emocionalnu zaštitu.

Moram vas razočarati, ali i to nije rješenje. Tako se nećemo osloboditi stida i straha i sebi pomoći i biti još uspješniji u toj “perfektnoj kulturi”. Tako iscrpljujemo sebe, a naši ciljevi ostaju nesavršeni. Postajemo inertni, jer i dalje nosimo taj teret koji postaje sve teži i iz sve snage se trudimo da budemo jaki da to izdržimo. I onda smo ponosni kako smo jaki.

Ako sebe konstantno predstavljamo samo kao jake osobe, ne gradimo ništa drugo nego jedan nedostupni zid oko sebe. Ali, ako smo dovoljno jaki da pokažemo i našu ranjivost, onda drugi vide i našu snagu.

Ako smo iskreni prema sebi i pitamo se šta je perfektno, doći ćemo do zaključka da je to jedna teorija iz koje je izašla neka strepnja prema perfekciji. Ali, ako se malo dublje zamislite, ta perfekcija i ne postoji.

Život je jedno fantastično dragocjeno iskustvo, gdje prolazimo kroz lekcije. A taj put je pun uspona i padova, gdje mi bivamo ranjavani. Ranjivost je momenat kada počinje naša snaga. Snaga s kojom se usuđujemo biti svoji i to pokazati. O tome se radi!

Ne trebamo se stidjeti pred drugima i kriti da želimo neko svoje mjesto pod ovom kapom nebeskom. Da volimo lijepo da se obučemo u što manji konfekcijski broj i ako svako od nas ima drugačiju konstrukciju i gene. Da želimo da su nam djeca uspješna, kako mi zamišljamo iako djeca imaju druge ideje. Da želimo biti fizički vitalni, iako nas ponekad tijelo izdaje. Da želimo materijalno što više, a pri tome zaboravljamo koliko nam je u biti potrebno i s koliko smo stvarno zadovoljni.

Ne trebamo zaboraviti da svaki put prema nekom cilju je puno ljepši i ispunjeniji, nego sam cilj. Dok sve to postižemo pravimo greške, ali mi nismo te greške. Bolje je da se okrenemo prema sebi i drugima i iskreno pogledamo na svoju i tuđu ranjivost.

Sebe predstaviti bez emocionalne zaštite djeluje kao slabost, ali onda se desi nešto neobično. Niko te ne vidi kao slabu osobu, nego jaku koja se usuđuje nositi sa životom. Ako smo slabi i oko sebe gradimo emocionalni zid, onda se zadržavamo negdje u svom stidu Ako se usuđujemo pokazati našu ranjivost prolazimo možda kroz iste faze, ali na nekom drugom nivou, gdje možemo jako dobro da se nosimo u životu.

Ranjivost nas približava jedne drugima, a hrabrost je sebe predstaviti u pravom svjetlu. To nas vodi ka mudrosti, zahvalnosti i ponosu! Vodi nas ka ispunjenom životu! Ako je život iskustvo, moramo uživati i učiti svaki dan ispočetka. To nam omogućava da gradimo osjećaj rasterećenja i slobode

Skoro četvrt vijeka živim ovdje u Holandiji, dovoljno dugo da potpuno upoznam i doživim drugu kulturu. Zahvalna sam i sretna da imam definitivno dva mjesta na Zemaljskoj kugli kojima potpuno pripadam. To je naš Balkan i Holandija. I svi moji putevi se kreću između ova dva mjesta, gdje sam i dušom i srcem podjednako prisutna. Naučila sam balansirati između ove dvije kulture. Sve balkanske kvalitete upražnjavam i širim dalje ovdje u Holandiji. Pa, mislim se, zašto ne bih i malo ove holandske kvalitete širila na Balkan?

Kod nas se često čuje: ”Ma, Zapadnjaci su jako hladni i na odstojanju!”. Ništa čudno, tako sam i ja mislila, dok se iz godine u godinu nisam uvjerila da iza te hladnoće stoji ogromna toplina i humanost. Uvjerila sam se i kada posmatram svoju djecu, od kojih su prvo dvoje naši pravi Balkanci, a najmlađa kćerka prava Holanđanka, po držanju i ophođenju. Najveća razlika u te dvije kulture je da imaju različito mjesto za “emociju”. Nama Balkancima su emocije na prvom mjestu, pa onda racio, a Holanđanima je prvo racio pa onda emocije. Opet kažem, sve ima svoj razlog.

Mi smo temperamentni, jer smo ugrijaniSsuncem, obogaćeni prirodom (brda, ravnice, jezera, rijeke, more…). Nema šta nemamo. Svi se osjećamo ponosno na to što imamo i s pravom. Svim mojim Holandskim prijateljima zastaje dah u grlu kada skupa posjećujemo naše krajeve. Možete da zamislite kako se ja onda osjećam, ponosno.

Holanđani su trezveni. Kalvanisti, bez hijerarhije. Možeš biti najljepši i najbogatiji, za njih su svi samo ljudi. Oni nemaju mnoga prirodna bogastva. Imaju Sjeverno More, sa kojim se bore od kako znaju da postoje. Vjetar i kiša su nekada nemilosrdni, a oni ranjivi. Za drugi osjećaj i ne znaju. Ne mogu reći da su ponosni na svoje more, jer im je toliko puta u povijesti razorilo nasipe i odnijelo puno života.

I stoljećima su svjesni te krhkosti i ranjivosti. Ne stide se poraza. Ne stide se nemoći. Ne stide se hendikepa i bolesti. Ne stide se činjenice da perfekcija ne postoji. Naučili su stoljećima da prihvataju stvari onakve kakve su i da mijenjaju ono što mogu, da bi sebi olakšali život i napravili ga kvalitetnijim. Naučili su da je Sjeverno More nemilosrdno i da, ako žele da imaju zemlju, moraju da se bore za nju.

Nova istraživanja pokazuju da bi zbog povećanja nivoa mora jedan dio Holandije moga ‘nestati’. Ponovo bi ga more moglo progutati. Opet priroda pokazuje svoje zube. No, oni su svoju vjekovnu ranjivost i krhkost pretvorili u snagu. Snagu da se bore. Da grade bolje nasipe. Ono na što su oni ponosni su rješenja i kompromisi, kojima se nose sa svim što ih snađe. Oni su ponosni na svoje rezultate i pobjede nad prirodom. Oni znaju šta znači biti ranjiv i slab. Kada se usudimo pokazati svoju slabost, nestaje emocionalna zaštita.

Sjećam se kada sam radila kao prosvjetni radnik, kada sam u nekoliko pozorišnih predstava stajala pred publikom i pričala svoju priču. Tada sam stajala pred djecom i roditeljima ili publikom i skinula sam sa sebe okove emocionalne zaštite. Bilo me stid i bojala sam se. Bila sam nesigurna. Tada mi se desilo nešto sasvim čudno. Niko nije vidio moju slabost, moj sram i moj strah. Svi su to vidjeli kao moju snagu! To mi je dalo osjećaj olakšanja i pripadanja.

Nemojte misliti da mi je svejedno da li se moji tekstovi čitaju u ovom magazinu i da li su moji klijenti zadovoljni sa mnom. Ne radi se toliko o mojoj sujeti. To je moja razgolićenost i emocionalna sloboda, da vam se predstavim onakvom kakva sam i da sa vama podjelim svoja unutarnja razmišljanja, ponekad previranja i dvoumljenja. Ako nam uspije da se otvoreno predstavimo onakvi kakvi smo bez stida, onda smo u stanju sa ljudima živjeti i osjećati zajedništvo. Onda je nasa relacija sa drugima na sasvim jednom drugom nivou. Onda nestaje strah i bol. Ili, bolje reći, strah i bol ostaju, ne možemo ih izbrisati gumicom, ali to doživljavamo više kao neki YouTube video. Ostaje zabilježen i visi negdje u eteru, ali su to onda strah i bol s kojom se može živjeti.

Sada ne znam da li sam ja ovo naučila u ovih četvrt vijeka boravaka u Holandiji, ili sam se igrom sudbine našla baš ovdje da mi potvrdi i ojača nešto što je već bilo u meni. Bilo kako bilo, sretna sam i zahvalna sa svoja dva mjesta na Zemaljskoj kugli i sa svim sto mi oni nude.

Ljubav, pripadanje i povezanost su razlog zašto smo svi ovdje na našoj planeti. Ljubav, pripadanje i povezanost je i naša svrha i smisao u životima. O tome se radi! Ipak, ako počnemo sa nekim na temu ljubavi, najčešće se priča o slomljenom srcu. Ako pričamo o pripadanju, najčešće se priča o ne-pripadanju. I, ako pričamo o povezanosti, najčešće se priča o ne-povezanosti. Zašto?

Sociologinja Brene Brown se 20 godina posvetila tom istraživanju i po njoj se ovdje radi o sramoti. SRAMOTA iz koje proizilazi STRAH. Najčešća pitanja su:


Zašto nismo kao i većina?
Šta drugi misle o meni?
Jesam li dovoljno vrijedna?
Je li zaslužujem to?

I o ovome slabo ko želi da priča. Ali, što manje o ovome pričamo imamo više problema o ovome. OSJEĆAJ “JA NISAM DOVOLJNO DOBRA ILI DOBAR” je poznat svima i on dolazi od neizdržive ranjivosti.

Kada govorimo o ranjivosti, svi mislimo na negativnu emociju, ili čak šta više na mračnu emociju. Mi ranjivost doživljavamo kao jezgro straha, stida, tuge, razočaranosti i nesigurnosti. To su sve stvari koje mi ne želimo da osjetimo. Mnogi misle “Ja neću da budem ranjiv”, ili “Ja neću da osjetim ove ružne emocije”. Ali, ono što sam ja kroz život, učenje i praksu naučila je – da sam najviše naučila iz moje ranjivosti.

Ranjivost je jezgro ili centar negativnih emocija, ali je također i mjesto gdje se rađaju pozitivne emocije, koje nam trebaju u našem životu. Tu baš na tom mjestu se rađaju kreativnost i inovacije. Ali, da bismo to doživjeli i vidjeli, za to nam treba hrabrost.

Sama riječ hrabrost vodi porijeklo od latinske riječi COR, što je izvorna riječ za srce. A, u kontekstu ovoga teksta bi bilo: SVOJU PRIČU ISPRIČATI O TOME KO SI I ŠTA SI POTPUNO IZ SVOG SRCA. I pri tome imati hrabrosti biti ne savršen u ovom današnjem svijetu medija – “svijetu savršenosti”!


Biti spreman na autentičnost je imati hrabrosti pustiti sve misli koje nas tjeraju da moramo biti nešto što nismo i tada biti ono što stvarno jesmo. Mnogi sociolozi i psiholozi koji se bave istraživanjem ranjivosti su ubijeđeni da je ono što nas pravi ranjivima, pravi nas istovremeno i dobrim, autentičnim ljudima.

Treba biti hrabar i raditi nešto što nema garancije. Ne treba se bojati ulaziti u relacije, iako ne znamo sigurno da li će biti uspješne. Mi jednostavno živimo u jednom ranjivom svijetu. Puno ljudi ima problema sa novcem, poslom koji im ne donosi puno novaca i zadovoljstva, nezadovoljni su izgledom, zdravljem, stide se sebe, imaju strahove i razočarenja…

I niko ovo ne želi da osjeti. Svi bježimo što god dalje od ovih osjećanja i emocija. Ono što najradije želimo je da sve što je nesigurno napravimo sigurnim! Zato ljudi sve više imaju potrebu za sigurnošću. I najradije bi da im neko obeća da će sve biti dobro i perfektno. Pa tako svako koristi ogromno puno energije da sebi napravi to “perfektno”.

Zbog ovoga bih vukla sve za rukav i rekla: “Ne budi tako programiran. To je daleko od tvog života. Probudi se!“. JER, SVAKO JE VRIJEDAN DA BUDE TU I DA PRIPADA OVOJ CJELINI TAKAV KAKAV JE – NESAVRŠEN!!!

«

»

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *