Kako nam ranjivost i ženska intuicija mogu pomoći u uspjehu

Nedavno me srela jedna poznanica ovdje, u Holandiji, u mjestu gdje živim i kaže kako mi se divi, načinu na koji radim i šta sam sve postigla… Prije svega od srca joj hvala na tim divnim riječima, ali sve što radim ne radim da bih dobila neka priznanja. Sve što radim i kako radim je iz čisto moje ženske energije, ja sada drugačije ne mogu i ne znam. 

Ipak, moram biti iskrena da ta moja ženska energija nije uvijek bila ovakva. Dok sam bila mlađa, tačnije rečeno student, osjećala sam se revolucionarkom. Iskreno sam mislila da mogu promijeniti svijet nekom svojom borbom. I naravno ništa nisam promijenila. Niti jedan rat niti jednu nevolju nisam zaustavila koliko god sam to htjela. Bilo je to vrijeme frustracije i nezadovoljstva. Negdje u podsvijesti sam osjećala da to moje držanje nije bilo prirodno. Bilo je naučeno, jer sam mislila da tako treba. 

Ne brzo poslije sam postala prosvjetni radnik i dobila priliku da vodim jednu osnovnu školu u Jesenicama u Sloveniji. Sarađivali smo sa osnovnim školama u Udinama i Tarćentu u Italiji. Vremena su bila čudna sama po sebi. U Bosni je bio rat, a ja sam živjela u Sloveniji u neizvjesnosti. Jedino što sam sigurno imala to je bila moja tada sedmogodišnja kćerka. Htjela ne htjela morala sam preživljavati i boriti se, sada prije svega za moju kćerku, pa onda i za sebe. Vrijeme je bilo tako teško i neizvjesno da sam iz dana u dan nesvjesno sve više razvijala svoju žensku intuiciju. Ono što me održavalo u momentima kada mi se sve činilo besmislenim je bila ogromna ljubav za moje dijete.

Jednu sedmicu u maju te sada davne 1993. godine imali smo, moja škola i italijanske dvije škole i italijanski sindikat iz Udina, dane saradnje. Bilo je predivno. Italijanski sindikat je pomagao djeci iz moje škole sa odjećom i školskim potrepštinama. Susret se završio govorom direktora škola, od kojih sam ja bila jedan. Mislim da je bilo više od 500 prisutnih. Dok sam govorila bila je neka čudna tišina, da bi  poslije uslijedio veliki aplauz. 

Na kraju mi je prišao direktor sindikata i najozbiljnije me pitao je li taj način na koji govorim naučen, ili urođen. Po njima sam govorila nešto jako mudro/ Ja se više ne sjećam šta sam sve govorila, ali se sjećam da sam bila jako  ranjiva. Jedino što sam mogla da budem je ja sama, sa svojom ranjivošću i ljubavlju. Oni su me slušali, uvažili moje misli i govor a ja sam postigla svoj cilj, odnosno cilj škole.

Moj govor nije bio naučen. On je bio čist, iz moje duše, iz mog srca. To je bio moj pravi početak! Tada sam otkrila pravu ženu u sebi! Ne ženu borca, nego ženu koju život boli, ženu koja prašta i ženu koja voli. Ljubav i ranjivost su postale moje prepoznatljive osobine. 

Ipak, predstaviti se svojom ranjivošću nije uvijek lako. Učiniti sebe ranjivim znači pokazati dio svoje srži, ko si zapravo. To je sjajno, ali sa sobom povlači i rizik jer šta ako taj ranjivi dio nas samih bude odbijen. Tada vrebaju sram, odbačenost i osjećaj manje vrijednosti.

Ali, u isto vrijeme ranjivost je i izvor zadovoljstva, kreativnosti, zajedništva i ljubavi. Jer ranjivost donosi prepoznavanje, daje nam priliku da se otvorimo i pruža nam priliku da inspirišemo druge svojom kreativnošću i jednostavnim i jedinstvenim pogledom na svijet.

U svim mojim daljim borbama u životu mi je ranjivosti bila mnogo važnija od mogućih rizika koje mi taj isti život nudi. Ako u životu ne riskiramo, onda se skrivamo i nikada ne iskusimo zadovoljstvo koje proizlazi iz čiste ranjivosti.

Šta znači biti ranjiv u ovom dobu transformacij,e gdje još više dolazi do izražaja baš ta prava ženska energija? Biti ranjiv ne znači biti plašljiv. Naprotiv, strah nam sada nije potreban da se branimo u svemu. Biti ranjiv znači dijeliti ono što mislite, osjećate i želite. Ali, zaista ne morate sve odmah podijeliti. Samo podijelite ono što vam je na umu, o čemu želite dati riječi, ili što želite izraziti. Baš onako na svoj nježni ženski način.

Ljudi vole pronaći priznanje u pričama drugih. Zbog toga se osjećamo razumljivo i osjećamo se povezano. Pronalaženje prepoznavanja u nečijoj priči nas uvjerava i nudi nam novu perspektivu naše situacije. Pa zašto onda svoju priču, san, ili strasti ne podijeliti s drugima iako nas to plaši. Budući da se bojite da niste dovoljno dobri, zabavni ili zanimljivi, uskraćujete drugima priliku da čuju vaše misli, neuspjehe i ambicije. Da u tome pronađu utjehu i iz toga dobiju inspiraciju.

Kada sam se ja 2012. godine usudila ispričati svoju priču u jednoj pozorišnoj predstavi ovdje u Holandiji, bila sam užasno ranjiva. Ipak, puno njih je u njoj našlo utjehu. Povezala sam se sa ljudima i iskusila neko zajedništvo i ljubav. Tada sam opet upoznala sebe kao pravu ženu. Prestala sam potpuno sumnjati u sebe. Prestala sam sa  pitanjima: Čega se bojim? Da propadnem? Ili, šta drugi misle o meni? Kada sam  znala šta stoji iza moje sumnje, mogla sam  se pripremiti za svoju sumnju. Naučila sam  da se misli o sumnji javljaju svaki put i da ih ne moram shvatiti ozbiljno.

U ovom vremenu ne treba da se bojite i da sumnjate u sebe! Smijete da  budete ranjivi! Počnite sa trenutnim prijateljima i porodicom. Sa ljudima koje poznajete, koji su iza vas i vole vas bezuslovno. Podijelite san koji se ne usuđujete reći, ili ideju koju jednostavno ne možete pustiti. Dijeljenje misli, najprije u poznatom okruženju, daje nam hrabrost da strancima pokažemo više sebe.

Ako pokažemo više sebe, također ćemo biti češće odbijeni. I meni se desi da se ljudi ne slažu sa mojom pričom, ili im se ne sviđa moje stvaranje. Možda bih nekada više voljela sakriti svoju DNK pod tepih, ali sam shvatila da se ljudi uopše ne moraju složiti sa mnom. Ne moram se svima sviđati i ne moram nadahnjivati ​​sve. Pružam sebi priliku da osjetim i neugodan osjećaj odbačenosti. Na taj se način bolje nosim s tim trenucima, a usuđujem se i biti ranjiva.

Što se češće činim ranjivom, to postaje lakše. Ranjivost čini život smislenijim i čini vas sretnijom osobom, a to nam u ovoj godini transformacije treba. Zahvalna sam za pohvale i nagrade koje sam do sada dobila i one su pohranjene u nekoj od mojih priča. Ja idem dalje i presretna sam što sam žena!