Search here...
TOP
Mindfulness

Kako nam Mindfulness može pomoći u mijenjanju uvjerenja

mindfulness

Moja najbolja frendica Lidija živi na Otoku Lošinju i tu i tamo pobjegnem kod nje da bi napunila baterije. nas dvije da bi uživale. pametovale kreirale i odmorile se. Ona je malo izvan Grada Mali Lošinj u jednom bajkovitom mjestu. Imam svoje male rituale i staze koje svakodnevno posjećujem kada sam tamo. Postoji jedan put kojim posebno volim ići. Puteljak vodi kroz šumicu. 

Put je djelomično opasan kamenim zidom. Na drugim dijelovima samo je onaj prirodan ulazak u šumu. I tamo usred ničeg stoje vrata. Ulazna. Poput onih vrata koje imamo na ulasku u dvorišta. Ograda je prava riječ.  Ne bi to bilo ništa posebno, da ta vrata nisu vezana uz ogradu, da osiguravaju ulaz na nečiji posjed. Netko je stavio ta vrata tu poput neke instalacije, podsjetnika. Uvijek su mi ta vrata bila interesantna. Privlačila su me. Znala sam sjesti ispred njih i gledati ih. U tom okruženju meni su ona prekrasna. Sastavljena iz dva različita neugledna dijela stoje tamo i ukazuju na nešto. Svaki put ih slikam nadajući se da ću na sliku moći prenijeti ljepotu i osjećaj koji u meni se bude kada ih ugledam. Ne uspijevam. 

I ovaj put uputila sam se u šetnju. Mirisi, cvrkut ptica, zvuk vjetra koji prolazi granama, dovodili su me u sadašnji trenutak. Sjela sam na kamen uz put i napravila meditaciju. Nakon nekoliko koraka ugledala sam svoja vrata, Ogradu. Radost se probudila u meni. Osjetila sam uzbuđenje. Krenula sam ih slikati opet u nadi da ću uspjeti. Stala sam pred njih, ušla među drveće u šumi i shvatila zašto meni ona toliko privlače pažnju. Za što su mi ogledalo. Što je to unutar mene da ja vidim u njima?

Vrata koja ne otvaraju ništa? Stoje tamo sama usred ničega. Navikli smo da kroz vrata ulazimo ili izlazimo. Kada se krećemo i vidimo vrata automatski idemo prema njima, ne gledajući oko njih. Često znamo zastati ispred vrata. Pokucati i čekati, iil pozvoniti da nam netko otvori. Znamo i tražiti ključ ispred njih možda negdje sakriven. Ponekad i čekamo da nam netko donese taj ključ.

Koliko vremena znamo provesti pred nekim vratima, čekajući iz navike? Stojimo, nadajući se da će nam netko otvoriti vrata, da će se ključ od nekuda pojaviti. Ako su nam jako važna vrata možemo pomisliti i da ih možemo obiti i ući. Naš pogled usmjeren je na vrata. Ne gledamo ni lijevo ni desno. To je navika. Ako su vrata tu ona su ulaz ili izlaz. Navikli smo tako. Da se samo malo izmaknemo vidjeli bi da ni s lijeve ni desne strane tih vrata ne postoji ograda, već sve oko nas je ulaz.

Meni su vrata bila ogledalo mojih uvjerenja. I koliko je takvih uvjerenja koja sam stvorila i napravila balon oko sebe da nisam svjesna da ne gledam lijevo ili desno. Uporno čekam ili prolazim kroz ista vrata. Što su tvrđa ta uvjerenja, to je balon koji ona čine nepopustljiviji za mogućnosti koje nam dolaze iz vana. Naš pogled je fiksiran u točku našeg uvjerenja i nemamo potrebe, znanja, sposobnosti, želje, mogućnosti da pogledamo lijevo i desno.

Naša uvjerenja i naše navike stvaraju nam puteve. Puteve koji nam ograničava ono što vidimo i kuda se krećemo ako dozvolimo sebe maknuti se iz poznatih nam obrazaca vidjet ćemo da postoje i drugi načini i drugi ulazi. Možda i vi primijetite svoja vrata. Vrata koja imaju i ulaz oko sebe. Vrata koja ne otvaraju zapravo ništa, već vas vrte u krugu, istog i poznatog. Ulazite i izlazite s mjesta u kojem samo produbljujete i utvrđujete svoja duboko ukorijenjena uvjerenja.

«

»

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *