7 stilova odgoja i njihov psihološki efekat na dijete

‘Dijete je parazit!‘ Ovo su riječi mog profesora pedagogije, na jednom od njegovih prvih predavanja na Pedagoškoj akademiji. Amfiteatar na fakultetu je odjekivao njegovim glasom. Toliko se derao, da mu nije trebao mikrofon. Kao budući prosvjetni radnik, nisam mogla svojim ušima da vjerujem u to šta sam čula. Nije se uopšte slagalo sa mojim idejama o budućim učenicima, a da ne govorim o ideji da imam u budućnosti svoju djecu..

Tokom godina balansirala sam između mojih ideja i neke naučne stvarnosti o djeci, učenicima i pedagogiji. Baš na dan dodjeljivanja diplome sam bila na četvrtom spratu porodilišta u Tuzli i čekala da moji trudovi budu dovoljno jaki da se porodim. Gledala sam kroz prozor porodilišta na osvijetljenu Tuzlu i razmišljala šta me sada čeka u budućnosti. Borba sa “parazitima”, ili nešto drugo. U 21 sat I 40 minuta je rođena moja najstarija kćerka. Moja avantura je počela..

Moje materinstvo i moja pedagoška praksa su se odvijali paralelno. Uz neprospavane noći zbog plača novorođene kćerkice i trčanja u hitnu misleći da se nešto strašno s njom dešava, išla sam sa jednog radnog mjesta na drugo. Radila sam s različitim uzrastima učenika. Moja kćerka je rasla, kao i moja tadašnja karijera prosvjetnog radnika. Vremenom sam postala i direktor jedne osnovne škole i dobila još dvoje djece – sina i kćerku.

Prošlo je poprilično godina od tog prvog časa pedagogije, Imala sam dosta đaka i danas imam, kao life coach, puno mladih klijenata, koji dolaze na coaching sesije kod mene. Moje troje djece su već troje punoljetnih ljudi. Na moju veliku radost, moja djeca nisu izrasli u ‘parazite’. Iz svog radnog i životnog iskustva mogu reci da pravilnim odgojem možemo spriječiti da djeca postanu ‘paraziti’ i izrastu u zrele, odgovorne i neovisne ljude. Učim sve svoje učenike, studente, moju djecu i sve mlade ljude koji mi se obraćaju, da je u životu najvažnije prihvatiti sebe i svoje talente i ići u život prateći svoje srce!

Moram biti iskrena i reći da sam jako ponosna na svoju djecu i sve mlade ljude s kojima sam radila i sa kojima radim. Nisam ponosna na njih zato što imaju dobre diplome i dobre poslove. Ponosna sam jer vidim da su sretni! Ne žive živote za druge nego za sebe, a tako su i za druge dobri. Svojim talentima poboljšavaju svijet. Nisam se nikada puno slagala sa suhoparnim pedagoškim teorijama, ali sam se u svojoj praksi susretala s različitim stilovima roditeljstva i odgoja. Roditeljski stilovi se mogu opisati kao način na koji roditelj reaguje na interakciju sa svojim djetetom.

Stilovi odgoja i psihološki efekat na dijete

Ako roditelji/staratelji daju svom djetetu određeni stil roditeljstva, to prirodno utiče na dijete. Ovo su najčešće situacije u vezi sa stilovima roditeljstva i utjecajem na dijete.

1. Demokratski stil

U ovom roditeljskom stilu, djeca i njihov individualni razvoj su centralni, a roditelj(i)/staratelji su veoma uključeni. Postavljaju se jasne granice, ali uz dovoljno pažnje i prihvatanja djeteta. Djeca odgajana u ovakvom roditeljskom stilu imaju puno samopouzdanja, dobre veze u privatnom i društvenom životu i idealni su odrasli u budućnosti.

2. Nedemokratski stil

U ovom roditeljskom stilu roditelj je glavni, a dijete mora poslušati. Ako oba roditelja imaju represivan, autoritaran stav, dijete može biti ljubazno, pošteno, disciplinirano, promatračko i uslužno. S druge strane, dijete je često stidljivo i anksiozno. Ima malo ili nimalo samopouzdanja, jer ima malo mogućnosti da razvije i odredi svoje samopoštovanje.

3. Dozvoljeni odgoj

Permisivni roditeljski stil poznat je i kao Laissez-faire roditeljski stil. Tolerancija i maženje su centralni: Porodica određuje dnevni napor prema željama i željama djeteta. Kao rezultat toga, postoji mali dnevni ritam. Roditelj(i) ili staratelj(i) pokazuju izuzetnu ljubav prema djetetu, ali često nisu sigurni u utjecaj koji imaju. Kao rezultat toga, malo je zahtjeva i ograničenja na ponašanje – djeca se rijetko kažnjavaju i ima malo kontrole. Djeca odgojena u permisivnom roditeljskom stilu često su sebična, nedisciplinirana i egocentrična. Ne mogu se lako zadovoljiti stvarima koje se dešavaju u njihovom privatnom i društvenom životu.

4. Zanemareni odgoj

U ovakvom roditeljskom stilu se ne primjenjuju nikakva pravila, dolazi do spontanih svađa i privremenih ‘zabavnih trenutaka’. Pravila se primjenjuju spontano, jer roditelj(i)/staratelji shvate da to rade pogrešno. Ubrzo nakon toga, pravila nestaju, kao da nikada nisu postojala. Malo je ili nema kontrole. Dijete radi ‘po svom’, a roditelj(i)/staratelj(i) svoje. U porodici nema jedinstva. Djeca odgojena u ovom roditeljskom stilu ne vjeruju ljudima lako, ne mare za pravila, odbijaju da budu dio rješenja, velika su sumnja, često nisu srećna i stoga ne formiraju vlastiti ‘karakter’.

5. Nestabilan roditeljski stil

U ovim metodama roditeljstva vlada dominantna atmosfera oba roditelja: oba roditelja ili staratelji imaju svoje ideje o tome kako žele da odgajaju svoju djecu. Na primjer, majka kaže ‘da’, otac ‘ne’, i obrnuto. To zbunjuje dijete, jer ne zna koga da sluša. Kao rezultat toga, dijete se ne usuđuje da bira, a to je često negativna posljedica ovakvog roditeljskog stila. Djeca odgajana s ovim stilom roditeljstva često postaju emocionalno blokirana, nesposobna da donose odluke ili brzo mijenjaju svoje mišljenje/izbore.

6. Prezaštitnički stil

Prezaštićeni roditelji često smatraju da moraju što češće nadzirati svoje dijete (djecu) – „zaštititi ih od vanjskih utjecaja“. Djetetu posvećuju mnogo pažnje i strahuju da bi se njegovom djetetu moglo dogoditi nešto ozbiljno. Igranje napolju nije samo po sebi razumljivo za dijete: za roditelje je iscrpljujuće da ‘puste’ dijete. Igra napolju stoga više nije nešto što dijete može da radi bez brige. Djeca odgajana u ovakvom roditeljskom stilu su u velikoj mjeri ovisna o porodici, imaju malo ili nimalo samopouzdanja, nedostatak samorazvoja, emocionalno su slaba i često krive druge kada im se nešto dogodi. Ova navika uvijek traje cijeli život: kako dijete postaje odraslo, ono očekuje isto od svog partnera.

7. Perfekcionistički stil

Roditelji perfekcionisti očekuju od svoje djece ono što sami nisu uspjeli postići (npr. visoka plata, bogat čovjek, dobro obrazovanje itd.). Često takvi roditelji imaju i malo samovažnosti, ili previše ega. Djeca koja imaju roditelje perfekcioniste često su pod visokim (emocionalnim) pritiskom: izobličena su u pojedince kojima nije ‘dozvoljeno’ da biraju svoje srce. Tako da mogu dobiti posao koji im se zapravo ne sviđa, možda žele ići oko svijeta umjesto da dobiju zauzet posao u kancelariji, obrnuto.

Kao što svi znamo, svaka porodica je drugačija. Svaki roditelj ili staratelj ima svoj pogled na roditeljstvo, koji se temelji na njihovim vlastitim idejama, konceptima, navikama, tradicijama, vrijednostima i normama. Najvažnije je da roditeljski stil odgovara djetetu. Primjer ovoga je da jednom djetetu može biti potreban suptilan pristup kada je učinilo nešto pogrešno, a drugom djetetu možda će biti potreban stroži pristup.

Jasno je da ne postoji jedan ispravan način roditeljstva. Ono što je uspješno za jednog može biti promašaj za nekog drugog. Bitno je da mladi ljudi upoznaju sebe. Da se ne stide ako su drugačiji. I najbitnije je da budu motivisani za svoj život i rad. Vjerujem da ne postoje niti lijeni đaci, niti lijeni ljudi, samo nemotivirani.

Ja vjerujem mladim ljudima Ja se zalažem da mladi ljudi prije svega uče živjeti život. Da ne žive iluziju života. Da budu sretni živeći svoj život. Da NE rade poslove (samo) da bi zarađivali novce, nego da uživaju u poslu i novcu koji zarađuju radeći poslove svojih snova. 

Moja misija je da motivišem mlade ljude da otkriju svoje snove! Ukoliko vam treba moja pomoć u odgoju djece, ili želite naučiti više informacija o ovoj temi, možete mi se javiti putem mail-a ili socijalnih medija (linkovi u biu).