Kako ojačati ličnu moć i kultivirati osjećaj unutarnje slobode

Objavila sam nedavno na svojoj Facebook stranici: “Ja slavim svoju slobodu!!! Slavim svaki dan, momenat kada sam se oslobodila od strahova da živim,
stida zbog ličnih mana, hendikepa i slabosti i straha od neuspjeha i uspjeha. Danas sam slobodna žena, vrijedna postojanja!”

I baš tako se osjećam. Vrijedna postojanja i puna snage da svo svoje znanje, talente i iskustva prenosim dalje. Želim prenijeti svima, mladima i starijima, da je najvažnije u životu biti slobodan. Pri tome moram napomenuti da pod slobodom ne podrazumijevam lijenost i neodgovornost.

Ja sam svoju slobodu našla unutar sebe baš u svojoj odgovornosti prema sebi i svom životu. Otkad znam za sebe, željela sam da osjetim unutrašnju slobodu. Uvijek sam željela da se osjećam slobodno da budem ono što jesam, da se osjećam voljeno za samo to što jesam. Ta moja želja za unutrašnjom slobodom je uvijek bila duboka i jaka i osjećala sam je važnijom od svega. To je pogon koji mi je donio mnogo u smislu samorazvoja. Nekad je to bilo na veoma lijep način, a nekad je bivalo i bolno.

Dugo sam tražila tu slobodu izvan sebe. Htjela sam da budem svoja i da se izražavam na način na koji ja želim, ali van sebe i za druge. To sam htjela u porodici iz koje potičem i u društvu u kome sam rasla. U početku mi je bila potrebna saradnja sa tim spoljnim svijetom. Htjela sam da budem viđena. Željela sam da budem voljena. Htjela sam da budem svoja i željela sam da me čuju. Tada mi se od tih želja ništa nije ostvarivalo.

Odjednom sam uvidjela da ja nemam apsolutno nikakav utjecaj o tome šta vanjski svijet radi ili ne radi ili šta misli ili ne misli o meni, ili kako me drugi vide. Uvidjela sam da nemam ni kontrolu nad događajima koji mi se u životu dešavaju. Uvidjela sam da je jedino šta je sigurno da sam uvijek mogla samo ja da biram kako želim da doživljavam svoj život. Jedino sam ja mogla odlučiti na šta da se fokusiram i čemu da posvetim pažnju. Jedino sam ja mogla da biram kako ću reagovati na svoj život iznutra i spolja.

Definitivno je moja interpretacija određivala moju stvarnost. Još u mladosti sam počela uviđati da je ono što se dešava u meni i ono što se dešava izvan mene zapravo potpuno isto. Svijet izvan mene odražavao je moj svijet iznutra. Način na koji sam gledala i na koji gledam na život određuje ono što doživljavam u vanjskom svijetu.

Naučila sam da kada me nervira nešto što neko radi, to govori nešto o otporu u meni. Kada se nečemu divim u drugome, to govori nešto o tome ko sam i o kvalitetama koje prepoznajem u sebi, bez obzira koliko mali ili skriveni.

Naučila sam da je na meni da zadržim fokus na promjeni svog vanjskog svijeta i da otvoreno i iskreno pogledam unutra, vidim kako interpretiram događaje i ponovo izaberem da li želim zadržati tu interpretaciju ili pustiti da ode.

Život većini ispadne drugačije nego što ste se nada. Mene je moj mali fizički hendikep koji imam od mladosti naučio kako se nositi s njim i uvijek se fokusirati na ono šta mogu, a ne na ono šta ne mogu. Ja se od mojih mladih dana nisam mogla osloniti na svoje tijelo, tako da sam se jako rano tražila sebe i svoju slobodu unutar sebe. U mom životu su se dešavale i druge situacije kao hendikep. Dolaskom u Holandiju bio mi je veliki hendikep neznanje jezika. Pa i danas, kada sam ga naučila, ne znam ga i neću ga nikada znati kao rođeni Holanđani. Imala sam i hendikep da sam u svojoj rodnoj zemlji stekla zvanje prosvjetnog radnika nastavnica za naš jezik i našu književnost i nastavnica za predškolsko obrazovanje. Niti jedna diploma mi ovdje nije vrijedila.

Najvažniji izbor koji sam tada napravila u svom životu je bio izbor da ja sama preuzmem punu odgovornost za svoj život. Ništa i niko drugi nije odgovoran za moja osjećanja i iskustva. Kada tražim od nekog drugog da učini ili ne učini nešto jer je meni to neugodno, znači da odgovornost za svoj unutrašnji život prebacujem na drugu osobu. Tada znači da ja zapravo molim nekog drugog da se ja osjećam dobro.

Zato sam se ja naučila da me ne bude strah da biram za sebe i da pogledam unutar sebe. Ja mislim da je važno dobro pogledati u sebe i dati sebi prostor da se nosimo s nečim komplikovanim kao što je prihvatanje nečega u šta nismo sigurni. Život je prevrtljiv i svi se susrećemo sa strahovima od nemoćnog, neočekivanog i nepoznatog. Niko nije izuzetak od toga.

Kada pratite svoju želju da živite svoju unutrašnju slobodu, morate se fokusirati na svoju realnost i svoju stvarnost. Ne morate uvijek uspjeti u jednom potezu, ali morate biti spremni da sebi postavite pitanje:

‘Šta ovo govori o meni?’

Čak i ako ovo pitanje izazove teške odgovore. Postizanje unutrašnje slobode znači prihvatanje svega što se predstavlja kao stvarnost trenutka, osjećanje onoga što se želi osjetiti, a zatim puštanje trenutka da pređe u sljedeći.

Ponekad će vam trebati svaki gram hrabrosti da ne pobjegnete od straha, bola ili tuge.
Ponekad će biti potrebna svaka kap strpljenja da se nosite sa svojim otporom i s otporom drugih.
Ponekad će se ljudi diviti vašoj hrabrosti i samopouzdanju, ponekad će vas osuđivati ​​zbog toga.

Ako je vaša želja za potpunom unutrašnjom slobodom dovoljno jaka, samo idite svojim putem. Tada divljenje ili osuda nemaju nikakvu razliku. Ovo nije ravnodušnost. Ovo ne znači da ja više ne poznajem bol ili tugu.

Ovo znači da ne želim više nikome da pripisujem nikakve sudove. Želim se uvijek osjećati intenzivno. Želim uvijek voljeti intenzivno. Želim uvijek osjetiti radost ili tugu ili neku drugu emociju, u momentu i u potpunoj slobodi da osjetim šta će se desiti u mom sljedećem trenutku.

Većina ne želi da razmišlja o ovome, a to samo povećava patnju i čini ih nesretnima. Kod svojih klijenata sam uvidjela da se odupiru iskustvima koje ne žele, pa traže utjehu i rješenje u alkoholu ili drogama. Imala sam i klijente koji se svim silama bore protiv bolesti i nepravde.

Kratkoročno izgleda da ovo funkcioniše, ali dugoročno je život ljudima koji se na ovaj način bore sve manji i manji. U tome je velika greška, jer na ovaj način ono što ne želimo, zauzima sve važniju ulogu u našem životu pa napravimo nesvjesno situaciju da je naš strah, ili bilo koji drugi problem tamo negdje, a mi se borimo protiv njega. Ovo uglavnom dovodi do hroničnog nezadovoljstva.

Kada sam ja odustala od ovakve vrste borbe, desilo mi se da sam se suočila licem u lice s neprijatnim iskustvom. To je bilo jako bolno i neprijatno, ali stvorio se prostor.
Taj prostor mi pomaže da živim slobodno i u potpunosti.

Ja sada imam prilično čvrsto mišljenje o unutarnjoj slobodi. To sve češće primjećujem u razgovorima. Unutarnja sloboda je za mene s jedne strane dar, koji možete primiti sa zahvalnošću.

S druge strane, sloboda je i odgovornost. Moramo biti pažljivi sa svojim slobodama. To nije samo pravo, već prije svega dar na kojem možemo biti zahvalni i gajiti ga. Unutrašnja sloboda je sloboda misli i osjećanja. To ima veze sa usuđivanjem da idete svojim putem, plovite svojim kursom, zacrtate svoj put i razvijate sopstveni kompas.