Kako prebroditi spontani pobačaj i gubitak djeteta pri rođenju

Gubitak bebe, bez obzira kako rano u trudnoći, stvaran je upravo kao i tuga koju iza sebe ostavlja. Spontani pobačaj je iznenađujuće učestali slučaj – čak jedna od pet potvrđenih trudnoća završava spontanim pobačajem. Stručnjaci vjeruju da većina žena izgubi bebu prije nego što žena uopće postane svjesna trudnoće. No, ako ste se radovali pozitivnom testu trudnoće, a nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije doživjeli gubitak – duboko ste i bolno svjesni što se dogodilo. Bez obzira koji ste prvi znak gubitka uočili, bila to krv ili prestanak simptoma trudnoće, ili čak vidljiv prestanak otkucaja srca na ultrazvuku, dirnuti ste ovim gubitkom.

Možete se osjećati jako tužnom, čak i depresivnom, ljutom, zbunjenom, usamljenom. Kako često znam reći, možda za cijeli svijet postaneš majka u trenutku kad rodiš dijete, ali uistinu je drukčije – žena postane majka u trenutku kad shvati da je trudna. To je trenutak u kojem žena majčinski počinje brinuti o svom djetetu koje nosi, strahujući od realnih i nerealnih opasnosti koje vrebaju njenu utrobu. Ako je žena već ranije doživjela spontani pobačaj ili krvarenje u trudnoći, strah je još veći.

Često i sama čujem da netko „pretjeruje“ tugujući za djetetom koje se nije ni rodilo ili je mrtvorođeno – jer nije se stigla ni vezati za dijete, nije ga upoznala i sl. Teško je objasniti da majka postaneš 9 mjeseci prije nego se dijete rodi i da je tvoje dijete za tebe jednako stvarno i jednako voljeno i željeno kao i nečije od 20 godina. Upravo zbog toga ženama nakon spontanog pobačaja jako često nedostaju razumijevanje i podrška okoline.

Većina ranih spontanih pobačaja događa se s razlogom. Između 50% i 75% njih koji se dogodi u prvih 12-14 tjedana, događa se jer je fetus na neki način bio oštećen, nije se mogao implantirati u maternici, ili se loše implantirao, možda je imao genetički poremećaj, neko značajno kromosomsko odstupanje zbog kojeg ne bi mogao preživjeti. Bez obzira na uzrok, rezultat je da se embrio ili fetus nije mogao normalno razvijati. To je osnovna ekspresija prirodne selekcije – upravo zbog toga se većina beba na svijetu rađa zdrava. 

Spontani pobačaj može se dogoditi svakoj ženi bez obzira na rasu, zdravlje, dob i druge faktore. Žena nema razloga okrivljavati samu sebe, ili smatrati da je to zaslužila. Pojedini faktori uvećavaju rizik gubitka ploda, poput dobi (npr. žena u dobi iznad 35 godina ima veću šansu za gubitak od žene u dvadesetima), ali i sasvim zdrave i mlade žene često proživljavaju isto. Budite blage prema sebi, ne opterećujte svoju tugu krivnjom. Svakoj ženi se može dogoditi pobačaj.

Pročitajte i Kako se nositi s tugom nakon neuspjelih pokušaja trudnoće

Tuga koju osjećate je stvarna, bez obzira što je trudnoća možda trajala kratko – možda duboko osjećate taj gubitak. Iako nikada niste vidjele svoje dijete, znali ste da raste u vama i stvorili ste vezu. Bez obzira koliko je ta veza apstraktna, vi ste je osjetili. Vi ste sebe već vidjeli kao majku tog djeteta, a onda je ta veza naglo prekinuta. Jasno je da može biti bolno, te da se sada možda osjećate obeshrabreno, depresivno, ljuto jer se to dogodilo upravo vama. Možda ste se povukli od bliskih ljudi – posebno onih koji i sami imaju bebe. Neke žene u ovakvim situacijama čak imaju problema sa spavanjem i apetitom – i prihvaćanjem. Možda osjećate potrebu za plakanjem.

Ovo su sve prirodni, zdravi odgovori na smrt voljene osobe (a sasvim je normalno i da volite svoju bebu koju još niste rodili, koju još niste imali priliku držati u rukama). Podijelite svoju tugu s partnerom. Moguće je da i vaš partner tuguje, ali na drugačiji način. Pomoći će vam ako podijelite osjećaje jedno s drugim umjesto da se pokušavate zaštititi od tuge. Ako mislite da bi vam moglo pomoći, podijelite svoju tugu s prijateljicom, sestrom, majkom. Religiozne žene mogu potražiti utjehu kod duhovnih vođa. Ako je vaša tuga preduboka, potražite terapeuta ili grupu podrške. Razgovor s drugima koji su imali slično iskustvo vam može pomoći. S vremenom, tuga će proći. Dozvolite sebi da tugujete onoliko koliko je to vama potrebno.

Mrtvorođeno dijete roditelje može roditelje preplaviti ogromnom tugom, očajem. Roditelji se mogu osjećati kao da je došao kraj svijeta. Nema toga što više može uplašiti trudnicu od ideje da bi mogla izgubiti dijete, a stvarno iskustvo uistinu pokosi roditelje. Iako je rijetkost, mrtvorođenje se može dogoditi čak i kod trudnoća koje su se činile potpuno normalnima – što čini šok i nevjericu još i većima. Gubitak bebe ujedno znači gubitak snova, nadanja, očekivanja. Osjećate bol iz koje ne vidite izlaz. 

Možda se nepotrebno okrivljavate ili tražite krivca u nekomu ili nečemu. Možda ste čak u stanju šoka, potpuno smrznuti i ne osjećate apsolutno ništa. Možda ne dobivate podršku partnera na način koji je vama konkretno potreban u ovoj situaciji, ali upamtite da je ovo iskustvo teško i bolno i za njega, a pored gubitka osjeća i pritisak da bude snažan.

Što može pomoći u procesu tugovanja?

Iako je teško i zamisliti držati beživotno dijete u rukama, možda čak i zastrašujuće, pokušajte uzeti svoju bebu ako je ikako moguće. Puno je teže žalovati za djetetom koje niste vidjeli, ili dodirnuli. Kada proces iscjeljivanja započne, bit će vam drago što ste držali dijete u rukama – barem taj jedan put. 

Osoba koju ste izgubili ne može se zamijeniti, a sve osobe imaju imena. Dajte ime svom djetetu i izrecite ga naglas. Tugovanje za osobom, a ne za „bebom“, učinit će smrt stvarnijom i u konačnici vam pomoći da se oprostite. Sačuvajte nešto što će ostati iza bebe, poput pramenčića kose, dekice u koju je beba bila umotana, možda čak i fotografije (koju ne morate niti vidjeti ukoliko za tim ne budete nikad imali potrebu). Majke znaju tugovati i žaliti često i zbog činjenice da se ne sjećaju kako je beba izgledala, kojeg oblika je bio nosić ili usne, koje boje kosa.

Da bi proces tugovanja bio olakšan, dobro je sudjelovati u bebinom sprovodu. Možda se čini lakšim uzeti sedative koji će zaustaviti bol, ali kasnije možete požaliti – svaki gubitak mora se odžalovati da bi se spriječile teže posljedice. Sedativi mogu olakšati bol trenutno, ali i odgoditi i zakomplicirati žalovanje. Razgovarajte s liječnicima i pitajte sve što vas zanima u vezi vaše bebe, smrti i samog poroda. Budite svjesni da ne može biti lako izgubiti svoju bebu, vjerojatno je to nešto najbolnije što ste mogli doživjeti. Potražite pomoć i podršku. Ukoliko ne dobivate dovoljno podrške od obitelji i prijatelja (ili ako ta podrška nije onakva kakva vama treba), razgovarajte s njima ili potražite profesionalnu pomoć.

Plačite onoliko koliko imate potrebu, ne susprežite svoje osjećaje. Činite sve ono što vam olakšava bol – bilo da je to odlazak na grob, paljenje svijeća, molitva, plakanje, razgovor s određenom osobom, šetanje, ili pisanje.

Ono što je vama najviše od pomoći je najbolji izbor za vas. Nema određenog roka u kojem vam mora biti bolje, ali iako se to na početku tako ne čini – jednog dana ćete se probuditi, a bol neće biti tako jaka kao ranije. Vrijeme uistinu čini svoje. Iako se nekada čini kao vječnost, iako patnja nikada nije u potpunosti stvar prošlosti, jednog dana ćete shvatiti da ste postali jači i da imate više snage nositi se s gubitkom koji ste doživjeli. Nikada nećete zaboraviti, ali ćete jednom znati da možete i morate ići dalje.

Ne zaboravite da nikada ne smijete odustati od sebe. Nastavite koračati, bez obzira koliko su koraci mali. Svaki, pa i onaj najmanji korak, znak je da nastavljate svoje putovanje. Možete ponekad i zalutati, ali nikada nemojte prestati putovati.