Search here...
TOP
Savjeti Life Coacha

Kako pronaći tračak sreće kada nam je teško u životu

kako-pronaci-tracak-srece-nade-kada-je-zivot-tezak

Možda vam je poznato da smo osnivačica ovog magazina, life coach Danijela Jokić Vaislay i ja, dale zajedničku radionicu ovdje u Rotterdamu, krajem aprila 2017. godine. Danijela i ja dijelimo zajedničke korijene, ali naši životni putevi su nas odveli na dvije suprotne strane svijeta i ponudili nam bogatstvo raznovrsnih iskustava. 

Danijela je udata za Indijca i ima priliku da kroz svoju indijsku familiju osjeti izvornu kulturu i spiritualnost Istoka i istočne filozofije življenja. Ja sam udata za Holanđanina, pa na isti način doživljavam izvorno zapadnu kulturu i filozofiju zapadnog življenja. Naša poslovna saradnja se vremenom pretvorila u prijateljstvo. Već godinama razmjenjujemo svoja životna iskustva. Uočavamo razlike i sličnosti. Bogatimo se novim učenjima i saznanjima i upoznavanjima. 

Nas dvije smo rođene u Lukavcu, koji je uvijek bio jedan prekrasan industrijski gradić. Rasle smo među dimnjacima fabrika, ali istovremeno među šarenilom različitih nacionalnosti, jer su u fabrike dolazili da rade iz svih krajeva. Nas dvije se osjećamo izuzetno bogate svojom prošlošću, sadašnjošću i vjerom u blistavu budućnost. To smo željele da podijelimo s publikom ovdje u Rotterdamu i djelom i sa vama čitaocima.

Počinjemo sa temom koja je univerzalna svima u cijelome svijetu: “Sreća”. Sreća je nešto što je sastavni dio života sviju u cijelome svijetu. Bili bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni, svi želimo da budemo sretni. Jedni drugima poželimo sreću. I tako, dok sam se udubljivala sve više u tu temu i sve imalo predivan tok događaja, a onda je uslijedio telefonski poziv moje majke koja mi je svojim uplakanim glasom izjavila:

”Tata je preminuo!”

U mom srcu je nastala tuga i bol, a sreća mi je odjednom postala tako daleko. Šta sada govoriti i misliti o sreći ako me život pogodio ovim gubitkom? Za mene je život kao dom sa pet soba: radna soba, soba za kontakte, soba sa zdravljem, soba za slobodno vrijeme i soba za spiritualnost i vjeru. U mojim najsretnijim, ali i u najnesretnijim momentima pokušavam da posjetim te sobe makar na momenat.

Pokušavam svaki dan, bez obzira šta mi se desi, doživjeti osjećaj da uvijek postoji više u meni i mom životu. Zato pokušavam svaki dan da prođem kroz moj unutarnji dom. To mi pomaže da i najgore i najteže stvari mogu da prihvatim i dam im mjesto.

Ponekad sam toliko ljuta na neke stvari koje mi se u životu dešavaju, da bih najradije htjela da se kao Don Kihot suprotstavim svemu, da se borim kao najveći revolucionar i da sve dam što u meni postoji da spriječim da se ružne stvari dese meni i drugima oko mene. Ali, ako bih tako reagovala, to bi značilo da bih napravila pravi zemljotres i moj dom bi bio izložen rušenju. Ispaštao bi moj muž, moja djeca, moja vjera i veliki dio mene same.

U borbi protiv neželjenih situacija samo bih pravila još više neželjenih situacija. Sreća je za mene u ovom momentu pitanje ravnoteže, ne pitanje uspjeha. Naravno da ja želim u svom životu i uspjeh, ali samo pod uslovom da imam unutarnju ravnotežu. A to mogu samo ako dobro održavam svoj unutarnji dom, koji se sastoji iz pet soba: zdravlje, posao, kontakti, slobodno vrijeme, moja vjera i spiritualnost. To možemo samo lično, svako za sebe.

Ja sam jedina koja svoj unutarnji dom poznajem i jedino ja mogu da ga renoviram. I isto tako svako za sebe. Jer svako nosi svoj dom u sebi. Ono što nas izbacuje iz ravnoteže je i činjenica da jedan čovjek hoće pošto – poto da utječe na drugoga i želi da mu nametne svoju viziju sreće, svoju viziju utjehe i življenja. Roditelji djeci, partneri međusobno, familija, okolina…

Svako sreću može osjetiti samo u svom unutarnjem domu. U svojoj unutarnjoj ravnoteži. Drugi nam mogu biti samo primjeri kako njihova ravnoteža funkcioniše ili ne funkcioniše. Valjda sam i pored ovog velikog gubitka sretna da imam tu ravnotežu u sebi, da imam svoj unutarnji dom, gdje ću uspjeti napraviti mjesto gubitku. Ni jedan gubitak se ne zacjeljuje, samo dobije svoje mjesto, a naši dragi koje smo izgubili i dalje žive u našim unutarnjim domovima.

Vidim sreću u tome da sam imala takvog oca koji me naučio da je u životu najvažnije biti čovjek i koji mi je dao takav svoj primjer. O sreći je pisano knjiga i knjiga. I još će ih se sigurno pisati. Ja ovaj puta ovdje pišem o sreći iz perspektive tuge. Iz perspektive kada mi se na momenat učini sve besmisleno i bezvrijedno. Ipak, vidim sreću u tome da i to pripada nama, pa ne moram da bježim od toga, jer to bi bilo kao da bježim od same sebe.

«

»

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *