Search here...
TOP
Savjeti Life Coacha

Kako sam postala Ambasadorica Sreće

kako-sam-postala-ambasadorica-srece

Htjela ili ne, za ovaj tekst se moram vratiti djelom u svoju skoru prošlost. Nedavno je bilo tačno 25 godina od kako živim ovdje u Holandiji. Ideje o inozemstvu i novi početci negdje drugo su u prvom redu jako romantični. Svi mislimo da je negdje drugo ljepše od mjesta gdje trenutno živimo, pa odjednom uočimo da su sreća, blagostanje i bogatstvo…samo naše iluzije o tome.

Prije nego što sam došla ovdje u Holandiju, živjela sam dvije godine kod ujaka, u Kranjskoj Gori u Sloveniji. On je tada bio u bankrotu. zbog raznih okolnosti. Njemu zanimanje obrtnika nije baš odgovaralo. Ali, zahvaljujući njegovom velikom srcu moja najstarija kćerka i ja smo imale krov nad glavom. Hrabrio nas je da će doći i bolja vremena. Iako smo svaki drugi treći dan imale topao obrok i bile smo, iz meni tada neobjašnjivih razloga, sretne. Ponekad sam imala ovdje u Holandiji, gdje mi je materijalno bilo puno bolje, nostalgiju za tom srećom tamo.

Dugo sam tragala šta je ta sreća. Zašto nisam ovdje pored ovog blagostanja, dragog muža i djece osjetila tu i takvu sreću? Tu istu sreću nisam prepoznavala ni ovdje kod ljudi koji su ubijeđeni da su sretni.

Onda sam 2012 godine ovdje dobila priliku da ispričam svoju priču u jednoj pozorišnoj predstavi. Priča je bila o mojim previranjima i traženjima. Na moje veliko iznenađenje, publika je bila dirnuta do plača. U jednom momentu mi je bilo nezgodno. Moja namjera nije bila da ih rastužim i navedem na plač. Poslije te predstave i do dan danas ljudi me sreću na ulici, ljubazno pozdravljaju, još jednom pitaju o mojoj priči, jer su imali sasvim drugu predstavu o meni i o zemlji odakle dolazim. Čak, šta više, većina se otvara prema meni i priča meni njihovu priču.

Onda smo Danijela, urednica ovog magazina, i ja 2017 godine ovdje u Holandiji održale radionicu na temu “Iluzija sreće” Obje smo pričale o sreći iz perspektive država sa kojima smo povezane. Danijela je pričala o sreći u kontekstu Bosne i Indije, a ja u kontekstu Bosne i Holandije. I mi smo opet izazvale suze u očima publike. Svi su htjeli da nas obgrle. Govorili nam da smo ih inspirisale i usrećile.

Koje smo mi to čarobne riječi izgovarale…?

Šta smo im pružile da su bili toliko dirnuti i sretni…?

Odjednom sam shvatila da se sreća, blagostanje i bogatstvo prije svega nalaze u nama samima i da je samo pitanje momenta kako i na koji način to ispoljavamo i doživljavamo. Kako i ko može u nama to da probudi, ili u kome mi to možemo da probudimo? 

Kada sam ja ispričala svoju priču o mojim previranjima i traženjima odjednom sam vidjela koliko sreće je bilo između tih traženja. I koliko sreće je bilo dok sam to pričala. Kao da sam se bolje vidjela u ogledalu. Zbog ovoga sam odlučila da ponudim podijum običnim i neobičnim ljudima iz mjesta u kome živim. Nudim im da ispričaju svoju priču i da otkriju svako svoju sreću u sebi.

Moj projekat u kome nudim taj podijum se zove “Priče Za Stolom”. To je program uživo i odigrava se u vjetrenjači. Vjetrenjača se zove “Nada” i nalazi se centralno u mjestu u kome živimo. Kako je ta vjetrenjača prije uz pomoć vjetra, bila mjesto gdje se žito mljelo u brašno, danas je postalo mjesto gdje se vjetrom i elipsama prenose priče na sve strane svijeta.

Na moju veliku sreću, moj projekat je postao pojam kulturnog dešavanja. Moji gosti su sretni, jer mogu na sebi svojstven način podijeliti svoju priču sa publikom, a u publici se razvija osjećaj suživljenja, zajedništva i ljubavi prema gostu.

Počelo se svuda pričati o ovom mom projektu. Dobivam pozive sa svih srana da o toj ideji govorim. Naravno da sam sretna zbog te pažnje. Ali, još više sam sretna kada vidim kako ljude zbližava ta međusobna ranjivost i čijenica da smo po ranjivosti svi isti. Već sam ranije pisala, između ostalog i u mojoj knjizi ‘Život’, da je naša lična ranjivost istovremeno i naša najveća snaga.

Prije nekoliko sedmica sam dobila poziv za jednu konferenciju. Na toj konferenciji sam trebala ispričati o mom projektu. Na moje veliko iznenađenje, na kraju konferencije sam dobila titulu “Ambasador Sreće”!

Neizmjerno sam sretna da imam ovu titulu, ali tu titulu bih ja dala svima koji rade prije svega na sebi, pa automatski i na drugima. Dala bih je svima koji žive iz svog srca i dijele sreću oko sebe. Dala bih je prije svega svom ujaku koji je meni i mojoj kćerki dao prostor, ljubav i toplinu doma i pored njegove loše finasijske situacije.

Dala bih je osnivačicama i urednici ovog magazina, jer su ga samo svojom ljubavlju i iz svog srca stvorile. Dala bih je Danijeli Jokić Vaislay, koja sa beskrajno puno ljubavi i strasti vodi ovaj magazin, ne samo zbog sebe, nego i zbog svih čitalaca koji su otvoreni za rad na sebi i prema novom vremenu.

Dala bih ga i svim saradnicima ovog magazina, jer se usuđuju izaći iz zone komfora i prenositi svoja znanja i uvjerenja čitaocima na jedan pozitivan i inspirativan način. Dala bih ga vama čitaocima, jer ste otvoreni za jedno novo vrijeme koje nas sve više osvaja, vrijeme ljubavi, sreće i pozitivnosti – vrijeme ženske energije.

Hvala vam što čitate moje tekstove i ovaj magazin. Tako smo svi skupa Ambasadori Sreće! Jedna kapljica vode ne može ublažiti žeđ, ali ako nakapamo punu čašu vode, ona i te kako može ublažiti žeđ!

«

»

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *