Kako se osloboditi ega i istinski spoznati ko smo

Na prošlom treningu, koji sam imala s jednom grupom žena, kao Life Coach, uradile smo malu vježbu: sebe pogledati u ogledalo i pri tome reći ko smo i da se volimo. Na veliko iznenađenje, skoro da se ni jedna nije usudila sebe pogledati direktno i pri tome si reći da se voli takvu kakva je. Bilo je i suza. Dvije su kroz bujicu riječi koje su navirale iz njih ispričale duboke, negdje u ćošak duše pospremljene, stare rane i počele su otvoreno da pričaju o sebi.

Pogledati se u ogledalo znači suočiti se sam sa sobom. Sa svojim ja, sa svojim egom. Šta se u stvari dešava sa tim našim “ja”? Je li naše “ja “isto što i naš ego? Moramo li se ega osloboditi? Kada nam je ego prevelik? Možemo li imati premali ego?

Facebook je prepravljen fotografijama gdje fotografišemo sami sebe. Izgleda da smo zainteresovani samo kako ćemo na slici izgledati. Kakav nam je imidž koji ćemo predstaviti. Ali, teško nam je pogledati se u ogledalo. Da li je u stvari pogrešno da sebe volimo? Koliko je pogrešno da želimo drugima da pokažemo najbolju stranu sebe? “Oslobođen od Ega” zvuči lijepo i spiritualno,.

“No ego, no problem!”, izreka među nekim ljudima koju su došli na visoki nivo spiritualnosti. Ipak ,drugi spiritualni učitelji se pitaju da li uopšte moramo da stremimo ka oslobađanju od ega. Da li je moguće da živimo bez ega? 

Možemo biti mirni, nema razloga za brigu. Premalo ega ne možemo imati. Možda će vas iznenaditi, ali nedostatak samopouzdanja, osjećaj krivice, pa čak šta više ne misliti uopšte na sebe i stalno se za druge žrtvovati – i to je ego. Ako se konstantno pitamo da li smo dovoljno dobri, ako se bojimo pokazati ko smo stvarno u biti, ako se bojimo da svaku novu bolest za koju čujemo možda imamo, onda smo “ego-mučenik”, kako to naziva psiholog, Roos Vonk.

Na ovaj način se također bavimo sobom , samo na negativan način. Ovo su sve simptomi “skrivenog narcizma”, piše Roos Vonk u jednom članku u “Psychologie Magazine”, naziva ga “”skriveni narcisizam” pošto ovakve osobe sebe ne smatraju uopšte dobrima, naprotiv jako lošima, ali i pored negativne slike o sebi se konstantno bave sobom, ali na negativan način.

Je li sada ne smijemo nikako da mislimo na sebe i o sebi, pitaju me klijentice? Naravno da smijemo. Nema ništa loše u tome da se analiziramo, to je osnova spiritualnog sazrijevanja. Zato je bitno da se pogledamo u ogledalo i da otpustimo stvari koje nam nanose bol ili loš osjećaj. Ako se pogledamo, ne gledajmo se samo ozbiljno puni nekakvog strahopoštovanog očekivanja. Dozvolimo si da se pogledamo i bez šminke, kada nam je nos crven, ili podočnjaci veliki. I to smo mi…

To možemo samo ako akceptiramo da nismo perfektni i da to od sebe nikada ne očekujemo. Kada prestanemo sebe osuđivati za nešto što nismo ili nešto nemamo, nego se voljeti za ono što jesmo i za ono što imamo. Taj proces oslobađanja od takvog grča je teško proći sam. Teško je i bolno suočiti se sam sa sobom. Zato postoje Life coachevi (životni treneri), guru-i i spiritualni učitelji. 

U stvari je čudno da pričamo u kontekstu da trebamo da se oslobodimo ega. Otac psihoanalize Sigmund Freud kaže da je “ego naše “punoljetno ja”. I u Budizmu naglašavaju da ne treba da se oslobađamo ega. Budisti kažu da je Ego ono kako sebe vidimo.

Šta moramo onda uraditi sa našim egom. S našim JA? Činjenica je da postojimo, pa i vidimo se jasno u ogledalu. Činjenica je da smo unikatni, da to što mi imamo nemaju drugi – naš karakter. Spiritualni učitelj Barry Long kaže da smo mi svi otisci prstiju od Boga, a da Bog ima milijarde prstiju koji su svaki međusobno drugačiji, kao što je i svaka pahulja snijega drugačija. Toliko nas je različitih, a ipak smo samo dio jedne cjeline.

Moje klijentice opet traže pojašnjenje. Mi smo “JA’, ali mi smo i dio cjeline… A Ego? Meditacija pomaže. Ako meditiramo redovno postaje nam sve jasnije i svjetlije. To znači uočiti da mi nismo samo naš ego. Opet pitanje:

”Pa, šta smo onda? Šta vidimo u ogledalu? Zašto smo se rasplakale?”

U ogledalu, u prvi momenat, ne vidimo sebe. Vidimo STRAH. Taj ružni osjećaj da za svijet u kome živimo nismo dovoljno dobri. Briga da moramo još puno toga uraditi na sebi, a ne znajući kako. Strah gdje imamo potrebu da se branimo i zbog toga napadamo. Ali, ako se oslobodimo straha, ako si dozvolimo da na svoj način izronimo na površinu i nastavimo sami na svoj način da plivamo, onda je naš život bogatiji i lakši.

Čujemo često od spiritualnih učitelja da je strah samo stara bol. Oslobodimo se straha, budimo to što jesmo i automatski ćemo spriječiti bol. A, šta sa ostalim mislima i idejama o sebi, koja nas svakodnevno proganjaju i opterećuju, pitaju me klijentice? Ništa, njih se ne moramo oslobađati, oni su nezaobilazni u svakodnevnom životu. Njih samo možemo koristiti da se bolje upoznamo i da znamo šta nam se sviđa, a šta ne. Važno je da znamo da te misli nismo mi.

To što vidimo u ogledalu je samo jedan izraz od miliona drugih koji postoje na ovoj Zemlji. A drugi nas vide kako mi sebe vidimo. Zato, usudimo se pogledati u ogledalo i suočiti sa sobom. To je prvi korak promjene koju želimo da napravimo. Budimo “JA”, a gradimo “ego” tek toliko da nam ne smeta. Zato možemo slobodno stavljati slike na Facebook stranice i Instagram , ako znamo ko je “ja” , a ko je naš “ego”.

Odlazak u drugu zemlju me nikada nije privlačio. Uvijek sam znala u šali reći: ”Meni je i razglednica neke zemlje, ili nekog mjesta dovoljna!”. Moj brat je uvijek maštao da ode negdje drugo. Kad god bih ga pitala zašto, Iz njega je navirala bujica riječi, kojima me pokušao ubijediti da tamo negdje čeka neki drugi on. I samo ako ode tamo, može napokon početi život iz početka živjeti.

Mogla sam ja negdje da razumijem da on ima avanturističku dušu i želi da vidi i druge krajeve i dijelove ove naše divne planete, ali se nisam mogla složiti s tim da tamo negdje čeka neko drugo njegovo ja. Moj odgovor je uvijek bio:

”Nađi sebe ovdje odakle potječeš, pa onda idi gdje god hoćeš!”.

Nisam ni slutila da će mene putevi navesti ovdje na sami kraj Evrope, odmah uz Sjeverno more. Kako smo se autom vozili prema Rotterdamu sve više mi je padala na pamet rečenica: ”Sve je ravno do mora”. Eh, pa ovdje stvarno jeste. Imala sam osjećaj da tačno pratimo zaobljenja zemaljske kugle. Sve mi se činilo tako prostrano i negdje u nedogled. Trebalo je sebe naći u tom prostranstvu i nedogledu.

Moja najstarija kćerka živi već deset godina samostalno. Ovo dvoje djece koje su još kod kuće su stari 18 i 16 godina. Odgoj djeteta u principu nikada ne prestaje. Moja najčešće ponavljana rečenica upućena njima je:

“Vaš otac i ja smo vam samo jedan primjer kako život može da se živi, a vi ste osobe za sebe i naravno da će te birati život po sebi, ali se iz svakog primjera može nešto naučiti.”

Pa tako i ovdje. Ja vam mogu ponuditi samo jedan mali djelić mog razmišljanja i iskustva. Mojih previranja i traženja. Možda nekome pomogne. Moj novi početak u Holandiji naučio me da sam morala prvo da znam ko sam ja sama. Da budem svjesna sebe. Nisam ja to svojoj voljom odlučila i rekla sebi: “Hajde da spoznam ko sam!”. Ne, bila sam prinuđena. Kao i svi koji se odluče na novi početak.

Prije nego li krenemo kao odgovorne osobe u kreiranje svojih novih početaka, neophodno nam je da se upoznamo. Često i kao Life Coach napominjem da moramo biti svjesni svojih kvaliteta, imati poštovanja za sebe i sebe voljeti. Svi se osjećamo bolje ako nas drugi vide pozitivno. Volimo komplimente, jer su nam oni potvrda da stojimo pozitivno u životu. Na koji način izgraditi sebe i svoj ego, u sve većem strahu da svoj ego ne izgubimo? Moramo biti oprezni da u toj borbi za svoj ego ne doživimo još veći poraz. Pa ćemo biti automatski ugroženi i onda tražimo grupu sličnih ega i mislimo da pripadamo toj grupi.

Šta je to onda sa našim egom?

Biti bez ega zvuči tako pozitivno, zvuči biti na nekom višem nivou svog umnog i emotivnog nadograđivanja, napominju u literaturama o spiritualnosti. I pored idealne slike “oslobađanja od ega” ne možemo ga se tek tako potpuno osloboditi. On nam treba da ne doživimo da nas pokolebaju, obeshrabre, ili potpuno sruše. On nam je potreban kao pokretačka snaga da u svijetu nešto postignemo.

Od čega onda treba da se oslobodimo?

Ono čega u biti treba da se oslobodimo je strah. Strah da posmatramo prirodu i svijet oko sebe i vidimo da smo mi samo mala mrvica svega toga. Strah da udahnemo punim plućima i da budemo svjesni da je to veliki dar koji nam je dat. Strah da akceptiramo postojanje svega oko nas i da sve to što postoji ima svoju ulogu i svoj razlog. Strah da budemo svoji. Strah da nas se ne povrijedi. Strah da ćemo pasti ili posustati. Strah da će neko imati više i bolje. Taj strah rađa u ljudima mehanizam za odbranu, gdje napuhuju svoj ego kao balon da bi se odbranili. Gdje su skloni napadanju za samoodbranu i promjenu. U današnjem svijetu je toliko napuhanih balona koji iz tog straha troše energiju samo da bi se napadima odbranili, dokazali da su bolji. 

Sigmund Freud (otac psihoanalize) nije bio zainteresovan za spiritualnost, pročitah u jednom članku. On nam je nešto dao i proširio vidike na naučnom polju. Ali, čovjek nije samo tijelo i čestice. Nije samo objekat za izučavanje i mijenjanje. Čovjek je i spiritualno biće. Spiritualni učitelji kažu:

”Ego je samo strah i stara bol”.

Ako smo u stanju osloboditi se tog straha šta će drugi misliti o nama, koliko su drugi bolji od nas, straha da ne radimo dovoljno dobro. Onda smo samo svoji. Svoji ko od majke rođeni, krhki, ali prirodni i kroz tu krhkost još jači i otvoreniji prema drugima. U smislu da su nam drugi potrebni i mi njima. Da nam je potrebna priroda oko nas i mi njoj. Da su nam potrebne sve životinje i mi njima.

Oslobođeni smo straha od boli. Ono što ostaje smo mi sami. Mi sa svim svojim kvalitetama, mislima i uvjerenjima kojih koristimo u svakodnevnom životu. Zato je važno da ljudi ne slijede egoizam, cinizam i negativnosti. Sa tim elementima zatvaramo sve mogućnosti, kreativnosti i dobra. Oslobodimo se straha i dokažimo da može drugačije. Način na koji razmišljamo kreira naš život. Naša svijest učestvuje u stvaranju naših života. Mi nismo pasivne žrtve u svijetu koji propada. Mi smo aktivni stvaraoci, a evolucija nije takmičenje već suradnja. Zato je jako bitno raditi na sebi i sebe emotivno i duhovno usavršavati.

“Ti nisi dio Univerzuma. Ti si Univerzum.
Ti si žarište gdje Univerzum postaje biti svjestan sebe.
Pa to je jedno, divljenja vrijedno čudo”
(Eckhart Tolle)