Kako spriječiti pregaranje i postići bolji balans u životu

Jeste li znale da skoro sve žene jako često imaju problema sa svojim ličnim perfekcionističkim držanjem? Jeste li znale da većina žena ima osjećaj krivice? Ovdje govorim o nama ženama koje je obuhvatila emancipacija i koje smo dobile šansu da ne budemo samo kod kuće i brinemo se za kuću i odgoj djece, nego smo izabrale i da gradimo svoju karijeru i radimo posao van kuće. Mi smo odlučile da kombinujemo posao van kuće i da svakodnevno upravljamo kormilo tog jedrenjaka. Ovo nije baš lak izbor, pogotovo kada još želimo da sve bude – savrseno.

Naravno da ima i muževa ili partnera, koji učestvuju u kućnim poslovima i oni se trude. Ipak, i pored toga mi žene imamo nama svima poznatu emocionalnu dvostranost, a radi se o teškoj kombinaciji da sve moramo dobro da obavimo i da sve možemo. Nije čudno da žene često imaju osjećaj krivice i osjećaj umora. Mi instinktivno hoćemo sve. Današnja žena želi da se potpuno preda porodici, ali i da se potpuno preda svom poslu, svojim hobijima i da istovremeno lijepo i zavodljivo izgleda. Onda nije čudo da na kraju kod puno žena, kao što je i kod mene bio slučaj, pukne ta elastika koju svo vrijeme natežemo.

Kada sam došla u Holandiju, morala sam izgraditi svoje mjesto u novoj sredini i svoj lični identitet. Poslije nekoliko godina sam si dala svetu obavezu da kćerki iz prvog braka pružim topao dom u mom novom braku, a pri tome ne uskratim njoj ljubav prema njenom rođenom ocu. Moj muž i ja smo izgradili novu porodicu sa još dvoje mlađe djece, gdje mi je na prvom mjestu bilo kreiranje harmonije u našem petočlanom zajedništvu. Kasnije sam imala veliku potrebu za svoje lično duhovno i intelektualo usavršavanje. Pa želja da sa svojim holandskim mužem vodim lijep život, gdje je trebalo balansirati između puno različitosti u mentalitetima, uz istovremeno vođenje naše zajedničke firme.

Taj zahuktalost je trajala do prije 6 godina. Tijelo mi je slalo signale da je svega toga previše, ali ja sam to ignorisla i uporno forsirala perfekciju. Ja sam sve morala i sve mogla. Sve dok tijelo jednostavno više nije uzdržalo. Usljed proširenih vena i jedne banalne ranice koju sam zadobila usput usisavajući po kući, otvorila mi se rana na nozi, koja je postajala sve veća, dublja, ružnija i opasnija. Situacija je bila jako ozbiljna. Pri tome sam se opet bojala da im neću više biti dobra supruga i majka. Stidjela sam se pred djecom i mužem svoje rane, svog straha i suza koje sam imala od velikih bolova. Prijetila mi je amputacija donjeg djela noge.

To je bio vrhunac kada se u meni probudio apel! Došao je momenat kada sam morala da volim sebe najviše na svijetu. Došao je momenat da se borim samo za sebe. Momenat da nađem vremena za sebe. Momenat da tu žensku perfekciju smanjim. Momenat kada sam sebi rekla: 

”Sve se može, ali ja ne mogu sve!” 

Upravo ove riječi su me korak po korak vodile ka ozdravljenju. Rana mi je prošlu godinu, poslije 5 godina, definitivno zarasla. Ostao mi je veliki ožiljak, za koji ne mogu reći da sam baš ponosna na njega, ali koji me opominje da ne forsiram perfektnost i da ne mogu i ne moram sve. Strah da neću biti dovoljno dobra i potrebu za perfekcijom sam pustila i sada sam to zamijenila mudrošću i mojom jačinom da selektiram obaveze i želje.

Biti jaka žena znači sebi reći gdje su granice. Zato, drage moje, pogledajte šta ste ovu proteklu sedmicu sve uradile, kombinujući masu okolnosti. Možda neko ne radi bukvalno nekakav posao, ili nemate još djecu, ali ste uvijek na usluzi drugima. Imate li osjećaj da sve želite perfektno uraditi? Osjećate li da vas taj perfekcionizam umara. Probajte se malo pogledati sa strane, možda će vam biti slika o sebi jasnija. Pokušajte pratiti signale koje vam vaše tijelo upućuje. Možda možete sve postići što želite, ali uz manji tempo.