Kako zadržati pozitivnost u teškim situacijama u životu

Ne znam da li ste upoznati sa mojom prvom objavljenom knjigom “Život”? Ona mi je prvijenče u mom pisanju. Šta sam tamo pisala? Ništa nepoznato i novo, a ipak unikatno i novo. U njoj je jedan mali dio moje lične priče, kao i jedan mali dio mojih razmišljanja o nekim temama iz života. Završila sam je sa pozivom da i čitalac nastavi da pise svoju priču… Zašto?

Ako vidite svoj život kao jednu priču, onda možete uvijek da nastavljate da pišete. Onda možete da budete ko-stvaralac vaše sudbine, jer uvijek možete pronaći nove iskonske likove u sebi i dati svom životu zaplet.

Ja se sjećam da sam kao dijete imala jako veliku maštu. Pričala sam i pisala priče još kao jako mlada. Tako sam vjerovatno prerađivala situacije koje kao dijete nisam razumjela. Sjećam se kada sam bila u 5 ili 6 razredu osnovne škole da je umrla jedna djevojčica iz razreda pored mog. Svi iz škole su se tada nenormalno bojali smrti. Pošto sam ja provodila dosta vremena sa bakom koja je bila vjernik i imala svoju relaciju sa Bogom, ona bi me tješila na njen način i pričala o tom njenom Bogu, a ja sam zamišljala da on nas sve gore čeka sa kafom ili limunadom. Tako mi smrt drugarice iz razreda nije bio strašljiv nego sam zamišljala da je ona na nekoj lijepoj cvjetnoj livadi i da joj je tamo dobro i da tamo vjerovatno pije s Bogom limunadu.

Kasnije u mom životu, kada sam bila punoljetna i kada me život sa nekim svojim lekcijama nije štedio, osjećala sam i pored svih tadašnjih teškoća neku snagu iz mladosti koju bih svaki puta osjetila. Imala sam osjećaj da me nešto štiti u svemu što mi se dešava. Čak sam nekada bukvalno imala osjećaj da ako napravim neku odluku, ili promjenu da prolazim kroz neki roza tunel i na kraju je sve dobro, a ja izlazim kao pobjednik. 

Onda sam kao dijete često padala, kada bi išli sa roditeljima u prirodu ili šetnju. Tada bi mi tata pričao priče u kojima sam ja bila jaka i moćna i onda bih manje padala. A za mamu sam i dan danas njena ljepotica, koliko god to djetinjasto zvuči.

Danas, u momentima kada mi pada samopouzdanje i energetski nivo oslabi još uvijek mi odzvanjaju njihove riječi pa se nekako opet uzdignem i idem dalje. Kada je moja najmlađa kćerka krenula u školu, a ovdje se ide sa 4 godine, bila je nesigurna i plašljiva. Nije htjela da priča ni sa učiteljicom ni sa djecom. NIje ni htjela da ide u školu. Trajalo je to više od pola godine. Onda joj je oma (holandski – baka) sašila dvije roza haljinice za princeze. I tako je išla ostatak godine u školu, svaki dan obučena kao princeza sa čarobnim štapićem. Danas se bavi muzikom i nastupa pred publikom.

Proces svjesnosti o sebi često počinje u momentu kada imamo osjećaj da nam ništa ne ide dobro i kada se bojimo. Tada smo prinuđeni da nađemo rješenje. Tada se radi o nestati, ili opstati. Svi se često nađemo u situaciji da je teško i ponekad neizdrživo. Najgore što tada sebi možemo uraditi je sebe vidjeti kao žrtvu i gubitnika, a najbolje što sebi možemo učiniti je sebe vidjeti kao pobjednika i uspjeti.

Ono što je najzanimljivije i najljepše, u svemu je da smo MI SMO TI KOJI BIRAMO! U jednoj dobroj priči glavni junak ne dobije uvijek ono što želi, nego ono što mu je potrebno da bude kompletna osoba i ostane glavni junak.

Gledala sam intervju sa jednim kardiologom koji sa 90 godina još uvijek operiše i spašava živote pacijenata. Poznat je po tome da prije operacije pita pacijenta da mu pacijent ispriča o svoju priču, pa tek onada uslijedi operacija. Smrtni slučajevi su bili jako rijetki. Kada su ga pitali kao on sebi pomaže, on je odgovorio da sve svoje probleme i svoj život racionalizuje i gleda ga iz druge perspektive. Da gleda na svoj život kao na film, a on je režiser i scenarista. Na taj način može svako svoju sudbinu da obgrli i da je doživljava kao da se tu krije neka poruka.

Velika je razlika u tome šta mi želimo i šta nam treba. Često se razočaramo kada nešto želimo, a desi nam se sasvim nešto drugo. Ako znamo akceptirati ono što nas je snašlo onda nastupa proces kada vidimo zašto smo baš u tu priču ušli. Ipak, ne možemo sada pustiti sve niz vodu, pa gdje nas odnese koja priča. Moramo nastaviti željeti i maštati. Moramo sebe vidjeti u željenoj priči iako ona možda nije u tom momentu realna.

Želje o nama u našem životu imaju uvijek esencijalnu ulogu! Ako ne znamo više šta želimo, zaboravljamo ko smo! Na mojim life coaching treninzima dajem klijentima često zadatak da naprave listu svojih želja. Da izmisle neke priče o sebi. Često kažem da izmisle najmanje 30 želja i da si tada puste na volju. Ni najčudnija želja, ni najnerealniji scenario nije lud. 

Naravno, ovdje se radi o zdravim, pozitivnim željama. Na kraju nije bitno da li će se to sve ostvariti, ali na ovaj način znamo nešto više o sebi, svojim vizijama o životu. Usuđujući se željeti i vidjeti sebe u svojoj željenoj priči ili filmu postajemo jači i sigurniji!