Kako živjeti ispunjeniji život pomoću mindfulnessa

Od silne buke svijeta ne čujemo sebe. Nitko nas nije naučio kako da razgovaramo sa sobom. Svemu su nas drugi učili u životu. Motivirali nas, poticali, kudili. Učili smo kako se govori, piše, oduzima, zbraja. Kako da vozimo bicikl, auto, kako da plivamo. Znanja smo upijali od drugih i svrstavali ih u svoje košarice s alatima. Kako se brinuti za sebe i kako se odnositi prema sebi nitko nas nije posjeo i naučio. To znanje sakupljamo usput. U mome odrastanju učila sam od bake, tete, mame, tate. Svi oni su bili jako radišni ljudi i rijetko su se brinuli za svoje one iskonske potrebe, ono što ih je ispunjavalo i činilo sretnim.

Dugo, dugo nisam bila dobra prema sebi a da toga nisam bila svjesna. Bila sam prijatelj svima osim sebi. Nisam primjećivala na koji način sam razgovarala sa sobom. Koja je to količina kritičkih misli bila usmjerena prema meni. Na van činila sam se kao osoba puna života. S druge strane, bila sam izrazito zajedljiva, ljuta i neiskrena. Unutar sebe sam buktala. Toliko se nisam voljela, da se nisam htjela pogledati u ogledalo. Uživala sam u kupovini odjeće i šminke. Uredila se za dan ili za izlazak, a da se pritom nisam pogledala u cijelosti u ogledalo. Uvijek je to bio dio po dio i ne onaj iskren pogled već onako ovlaš, usput. Da vidim gdje nanosim puder, ne i da stvarno vidim sebe. Jako smo kritični prema sebi i od okoline imamo punu podršku.

Dođeš do one točke u životu kada ne može više tako. Primijetiš da dijete ne funkcioniraju. Da je hrana samo okidač za ono što bukti unutar mene. Nisam željela mijenjati cilj. Promijenila sam način i put. Odlučila sam postati najbolji prijatelj samoj sebi. Odnositi se prema sebi na način kako se odnosim prema dragom i voljenom svome prijatelju. Da slušam sebe, primjećujem svoj unutarnji dijalog. Primjećujem na koji način dodirujem sebe fizički. Kada nešto loše napravim, da li se lupim po čelu i kažem si glupačo. Kada se osuđujem, kada nisam svoja istinska ja i živim jer mislim da bi tako trebalo biti, ispunjavam tuđa očekivanja. Kako živim dan i što radim. Za koga to radim i zbog koga to radim. Iskrenost i prihvaćanje bila su dva važna koraka koja sam poduzela. Pitala sam se:

”Znam li ja kako želim živjeti?”

Poželjela sam se vratiti sebi. Ponovo uspostaviti vezu sa sobom i svojim srcem. Željela sam živjeti iz svog srca. Iz one “Ja” koja jesam zatrpana svim i svačim. I kilogramima. Slojevi obrane su naslagani. Da bih to napravila morala sam upoznati sebe. Ovakva se nisam sviđala sama sebi. Nisam bila osoba s kojom bih provodila vrijeme, a to sam od drugih očekivala.

Sviđate li se vi sami sebi?

Slušajući Tara Brach, vodeću stručnjakinju za meditaciju i mindfulness naučila sam da je uska poveznica između osjećaja bezvrijednosti koji gajimo u sebi i toga da ne živimo svoje iskonsko ja. Kada smo uhvaćeni u žrvanj kriticizma prema sebi nismo u skladu sa svojim iskonskim ja.

Poznajete li sebe?

Da bi mogli postati sebi najbolji prijatelj važno je upoznati sebe. Naučimo primjećivati misli koje imamo. Obrasce koje smo stvorili. Na koji način prikupljamo informacije iz svijeta oko nas. Upoznamo se sa svijetom emocije i počnemo ih osjećati. Vladati njima a ne da one vladaju nama. Mindfulness meditacija meni je jedna od najdražih tehnika vraćanja sebi. Upoznavanja sebe. Ona na nježan i strukturiran način uvodi nas u svijet iza naših kapaka. Umirimo se, umirimo svoje tijelo i svoje misli da bi vidjeli i čuli. Nema ništa mistično i neprirodno u meditaciji. Ona je dio nas i mnogi naši stari su meditirali samo nisu to tako zvali. Sjećam se svoga djeda Bože kako sjedi na svojoj klupi. Kava pored njega. Umiren, usmjerena pogleda u daljinu. On je odmarao. Umirio je svoje tijelo, usmjerio je fokus na prirodu koja ga je okruživala i dopustio je svome umu da se umiri.

Naš um prirodno teži da je miran. Mi nismo navikli da je naš um miran. Nismo navikli ne raditi ništa sto zapravo i je ono što u meditaciji radimo. Možda se bojimo vidjeti što je to što se odigrava u našem umu. Možda se bojimo upoznati sebe jer mislimo da bismo se razočarali. Upravo ovo razočaranje dolazi od našeg unutarnjeg kritičara. Ovo vam pišem iz svog iskustva. Sve se to odigravalo u mome umu u jednom dijelu života. Moje automatske misli krojile su moj život. Može se živjeti i na drugačiji način. Tako da podržavamo sebe, volimo, njegujemo i prihvaćamo onakvim kakvim jesmo.

To prihvaćanje da odustajemo od sebe, to je prvi korak na putu promjene. Prihvaćam se ovakva kakva jesam i primjećujem što je to što želim promijeniti kod sebe. Koje misli, koje ponašanje. Promjenama njegujemo sebe. Pružamo sebi suosjećanje, što je suprotno od žaljenja sebe. Pomislite na sebe kada ste bili u teškom periodu. Pogledajte se. Primijetite što možete vidjeti kod sebe tada. Što ste radili? Mislili? Kako ste se osjećali? Što bi iz ove pozicije vašeg sadašnjeg Ja rekli toj osobi – sebi tada? Možete li osjetiti suosjećanje prema toj osobi u prošlosti.

Vjerujem da možete. Poteškoće su dio života. Svi se ponekad nađemo u teškom periodu. Svi na svijetu dijelimo to iskustvo, nismo sami. Možda su okolnosti različite, težinu koju osjećamo dijelimo. Postajemo najbolji prijatelj sebi tako da pružamo sebi ruku podrške, suosjećanje, brigu i nježnost. Ne mijenjamo se da bi se popravili. Mi smo savršeni takvi kakvi jesmo. Mijenjamo se da bi upoznali sebe i povezali se s onim životom koji nosimo u srcu. Postajemo najbolji prijatelj sebi. Živimo svoje iskonsko ja.

PREPOZNAJ – Što se događa
DOZVOLI – Da bude tu što je prisutno
ISTRAŽI – Pažljivo i nježno
NJEGUJ – Svojim prisustvom

Kada postanemo svjesni trenutka u kojem živimo izoštrimo svoja čula za njega. Postajemo spremni i otvoreni za mindful život. U njemu primjećujemo svoje emocije, osjećaje, dopuštamo im da su prisutne, bez da reagiramo na njih i da se vežemo. Postajemo svjesni sadašnjeg trenutka.