Search here...
TOP
Savjeti Life Coacha

Ljubav, meditacija i molitva – Antidot strahu tokom panedmije

ljubav-meditacija-i-molitva-antidot-strahu-tokom-panedmije

Već više od deset godina se bavim life coachingom. Imam dosta klijenata kojima sam mogla da pružim pomoć i podršku. Vjeruju mi i odlaze od mene sa dobrim osjećajem. To mi je naravno veliki kompliment, jer sam svjesna odgovornosti baviti se nečijom psihom i osjećajem. Čudno, ali posljednjih nekoliko sedmica, kao da se puno toga promijenilo. Corona virus nam je u cijelom svijetu zajednički problem. Puno ljudi ga nazivaju i “zajedničkim neprijateljem”.

Čim se virus pojavio, automatski sam osjetila potrebu da ponudim čak i besplatne treninge protiv stresa i straha. Ipak sam odustala. Odustala sam, jer sam osjetila da i ja sama još ne znam o čemu se radi i kako tačno da se ponašam u određenom momentu. Pokušavala sam da ne paničim i to mi je poprilično uspijevalo sve do prošle sedmice, kada sam dobila poruku od kćerke moje prijateljice gdje je kratko stajalo:

”Mama je u jako kritičnom stanju, prebačena u bolnicu i sva testiranja su pokazala da ima koronu.”

Ostala sam bez teksta i kao da mi se tlo pomaklo pod nogama. Osjetila sam ogromnu bespomoćnost. Ni jedna coaching teorija mi nije pomagala. Grupa prijatelja, sa kojima imamo zajedničku grupu na telefonu, su od mene očekivali neku utješnu riječ. Držala sam svoj telefon u ruci sigurno pola sata, ali svaka utjeha koja mi je pala na pamet bila mi je nedovoljna i neuvjerljiva. Šta da kažem?

“Budimo pozitivni!” ?(!)?

Pa, ja ni sama nisam pozitivna. Ne mogu lagati ni samu sebe ni njih. Jedino što mi je palo na pamet da joj šaljemo telepatski ljubav. Jedan čovjek iz grupe je predložio da u 8 sati navečer zajednički meditiramo za nju i prema njoj. To je bilo jedino u šta sam vjerovala i u šta vjerujem – ljubav!

Cijela grupa je na odstojanju meditirala je u isto vrijeme. Nismo mogli biti pozitivni, jer smo svi bili uplašeni, ali znamo svi da nju volimo i da ne želimo da je izgubimo. U bolnicu je došla u jako lošem stanju. Odmah su je uključili na infuziju i aparate za disanje. Temperatura joj nije spadala ispod 39.4, pritisak joj je bio previsok i nije imala zraka. Njeno tijelo se borilo, ali je sve bilo upitno i rizično. Ljekari su radili sve što je bilo u njihovoj moći, a mi u grupi smo mogli samo meditirati.

Treću noć joj je spala temperatura na 34, 2 a pritisak 70. To je bila još gora situacija. Ljekari su i dalje davali sve od sebe. Mi u grupi nismo mogli podijeliti niti jednu riječ međusobno. Samo smo svaki puta u isto vrijeme meditirali i naš fokus je bio usmjeren na ljubav.

Ja sam smogla snage da joj napišem poruku da vjerujem da je tijelo neće izdati i da znam da je uvijek bila borac i da je volim. U sebi sam se dvoumila imali to sve smisla?

Poslije 5 dana čula sam poruku na telefonu. Vidjela sam njeno ime. Poslala mi je srce i ikonicu koje plače. Meni je samo prošlo kroz glavu je li ona sama poslala tu poruku. Sljedeći dan je uslijedila i prava poruka. Izvukla se iz životne opasnosti, ali je još uvijek pod aparatima.

Jutros je došla poruka od njene kćerke da su joj skinuti aparati i da je situacija stabilna. Još uvijek sam kao utrnuta. Ono što trenutno osjetim je da smo svi na nekom iskušenju i učenju. Sve postaje drugačije. Iznova moram da učim kako pobijediti strah, jer sa ovakvim strahom i bespomoćnošću se još niko od nas nije susreo.

Jedino što mogu reći da sam sada još svjesnija činjenice šta znači biti čovjek i ljudsko biće. Pitam se koliko nas je prodrlo u tu svijest? Svakodnevno smo svjedoci stvari u koje ne možemo da vjerujemo. Nije bitno biti čudo od čovjeka kome se drugi dive, Bitno je biti svjestan da je čudnovato biti čovjek i živjeti!

Sve više mi je jasno da naša tijela i mozak funkcionišu onako kako je potrebno u određenom trenutku. Ako se odvojimo od drugih i duboko se posvetimo sebi možemo dosegnuti ogromnu snagu u sebi.

Ono što sam sa sigurnošću do sada naučila da nas ovaj virus definitivno i kolektivno podsjeća da nam je vrijeme svima ograničeno i da zato ne trebamo traćiti vrijeme u nekom glupom nadmetanju i dokazivanju ko je pametniji i bolji.

Naš zadatak je da živimo svaki dan iznova. Puni ljubavi za sebe i druge. Da budemo lijepi i blistavi kao cvijet u bašti, ili drvo u šumi. I ono što je najbitnije je da svako živi svoj najljepši život.

Svaka država, svaka kultura i svako ekonomsko stanje nam to omogućava. Nisu nam pare i političko opredjeljenje i nekakva nametnuta vještačka ugodnost potrebni da bismo živjeli svoj najljepši život.

Naš najljepši život je u nama, pa i u našim kućama koje smo uredili samo po svom ukusu i detaljima. Treba misliti na budućnost, ali ne opterećivati se njome jer pojam budućnosti lišava nas svega što nam život nudi sada.

«

»

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *