Search here...
TOP
Savjeti Life Coacha Spiritualnost

Pažnja – najljepši poklon kojeg možete darovati ovog Božića

paznja-najljepsi-poklon-za-bozic

Decembar je, sa svojim čarolijama, meni najdraži mjesec. Za mene je to mjesec Yinga i Yanga. Mjesec gdje su radost i tuga jako blizu, kao i usamljenost i zajedništvo. Ako je decembar mjesec čaroban, zamislimo da imamo jedno čarobno sredstvo, pa da sve što je ružno možemo napraviti ljepšim, da najružnije i najbolnije stvari možemo samo da dodirnemo sa čarobnim sredstvom i da sve postaje čisto i prekrasno.

Možda vam djeluje nepovjerljivo, ali to čarobno sredstvo imamo svi. Ono je besplatno i ima ga u izobilju. Ono pomaže uvijek i djeluje dvostrano, jer i mi sami od toga postajemo ljepši i sjajniji. To čarobno sredstvo je PAŽNJA. Na holandskom se pažnja kaže AANDACHT, a potječe od njemačke riječi ANDACHT – božanska vježba (iz starih spisa).  Pažnjom se ide jedna stepenica na više ka božanskom, jer ako Bogu damo dovoljno pažnje, poslije izvjesnog vremena otkrivamo njegovu suštinu i moć. To nas uvijek vraća i na nas same i relaciju sa nama samima.

Pažnji treba vremena da od nečega ružnog napravi nešto lijepo. Ali, ako odvojimo vrijeme i damo pažnju, dešavaju se čuda. Slijedi, iz mog iskustva, nekoliko primjera kako to djeluje. Radila sam prije izvjesnog vremena s jednom klijenticom koja je imala jako lošu relaciju sa svojom svekrvom. Univerzalna tema na svim područjima. U nekim slučajevima se relacije sa svekrvom toliko iskomplikuju da dolazi i do razvoda. To je prijetilo i mojoj klijentici.

Odlučile smo da ona bude ta koja će nešto promijeniti i da svaki dan da svekrvi jedno sat vremena pažnju. Da joj govori o njenim lijepim osobinama, da ne bježi od nje, nego da joj se proba pažnjom približiti, jer svekrva je ipak rodila njenog voljenog muža. I tako je i bilo. Tri mjeseca je poklanjala pažnju svekrvi i desilo se čudo. Iz svekrve su izašle na površinu njene dobre osobine, koje je ona iz svoga straha da će izgubiti sina i nesigurnosti da ona više nije dobra, totalno bila potisnula u ćošak i predstavljala se kao hrabra i arogantna osoba.

Pitajte se šta rade umjetnici. Neki umjetnici pretvaraju najobičnije stvari i materijale u čuda, a drugi od najobičnijih životnih priča prave remek djela u obliku romana, pozorišnih predstava i filmova. Išla sam ja i prije u muzeje i na pozorišne predstave i gledala umjetničke filmove. Ali, od kako se moja najstarija kćerka bavi profesionalnom režijom, vidim kako ona gleda na ljude oko sebe potpuno drugačije. Ona posmatra i sluša sve oko sebe i ako joj je neka tema interesantna tu se zaustavlja i svu pažnju i sebe da toj temi. Pošto sam na moju sreću imala priliku da budem dio nekoliko njenih predstava, bila sam primorana dati pažnju na njen način. I šta se desilo?

Vidjela sam i doživjela sve sa puno više stvarnosti. Imala sam pravo spiritualno iskustvo. Ne samo u mojoj temi, nego i u temi ostalih učesnika. Ono što me obuzimalo je ne samo divljenje pričama koje smo pričali na pozornici. Ono što me potpuno obuzelo i drži i dan danas je prostor i sloboda da prihvatim da sam ja to što jesam s razlogom, kao i drugi na isti način.

Otkako sam dala pažnju temi koja je parala moje srce, ona se pretvorila iz jedne boli u ogromno samopoštovanje i samouvjerenost. Moj najdraži Božični poklon do sada. Tako, prije skoro četvrt vijeka, dođoh u ovu nepoznatu Holandiju. Tako sam bila živjela već nekoliko mjeseci ovdje, srela neke prijateljice iz Lukavca, što me jako radovalo i upoznala nekoliko novih prijateljica. Onda je došao Božić. Pored svih ukrasa i radosti ja sam se susrela oči u oči sa samoćom.

Svi su imali dogovore da Božić slave po tradiciji sa najbližom porodicom. Ja nigdje nisam pripadala. Odjednom sam bila svjesna i osjetila šta znači biti usamljen. Moja kćerka je bila za praznike kod mog bivšeg muza. Ne bojim se ja uopšte biti sama, ali to sto sam osjećala je bila samoća koja boli, kada nigdje ne pripadaš. Tako sam sjedila u svom stanu i mislila:  ”Ništa, i ovaj dan mora proći”. 

Nedugo poslije trgnulo me zvono na vratima. Bila je to jedna prijateljica, Milanka iz Makedonije, s kojom sam se preko druge upoznala. Kako sam otvorila vrata, ona je istresla paljbu riječi na mene: 

”Jesi li normalna sjediš tu sama?! Hajde, pakuj se, mama i ja te čekamo na božićnu večeru!”

To mi je bila najukusnija večera ikada. Pažnju i toplinu koju sam tada dobila od njih dvije i dan danas me grije. Moja djeca kažu da im je Milanka jedna vrsta tetke, a za mojom božićnim stolom uvijek ima još mjesta i uvijek je dobrodošao neko ko je usamljen.

Ono šta se dešava kada nečemu damo pažnju je da napravimo vezu između sebe i drugih. Pažnja gdje smo za druge. I ja, dok ovo pišem, dajem pažnju ovoj temi, a to radim da svi u sebi otkrijemo tu čaroliju koji svi mi tražimo. Pa mislim da je ova tema vrijedna i vaše pažnje.

Iskoristite čarolije mjeseca decembra. Nemojte se izluđivati i kao bez glave juriti da biste svojima što više poklona kupili, da biste što više imali na trpezi ili pošto-poto morali imati lude provode. Umjesto toga dajte PAŽNJU svojima najbližima, svojim susjedima, prijateljima. Dajte pažnju nekome ko je usamljen! Razmislite kome ćete i čemu dati pažnju u ovom čarobnom mjesecu decembru. Dajte pažnju i vidjet ćete kako se dešavaju čuda.

«

»

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *