U književnosti i filmskoj umjetnosti već jako dugo je prava ‘pomama’ za brutalnim sadržajima. Iako možda mislite da ste kao ljubitelj krimića, trilera i horora možda i sami pomalo psihopata, istraživanja ne pokazuju povezanost psihopatije s odabirom književnog ili filmskog žanra, ali pokazuju da osobe koje uživaju u čitanju ili gledanju krimića i horora imaju visoko izraženu crtu ličnosti traganja za uzbuđenjima (Knežević i Subotić, 2017). Serijske ubojice su među najčešćim temama krimića i horora. No, koliko je realna njihova slika, tj. da li su prikazani upravo onakvima kakvi su u stvarnosti?
Psihologija serijskih ubojica
Generalno govoreći o počiniteljima kaznenih djela, istraživanju su potvrdila da su oni u odnosu na ljude sa kojima su uspoređeni postizali: niže rezultate na skali poštenja/skromnosti, više rezultate na skali emocionalnosti (neuroticizma), te niže rezultate na skalama ekstraverzije, savjesnosti i otvorenosti prema iskustvu. Počinitelji krivičnih djela pokazuju osobine kao što su: nepoštenje, pohlepa, prestrašenost, anksioznost, nisko socijalno samopoštovanje, nedruštvenost, nedostatak marljivosti i konvencionalnost (Repišti, 2015).
Djeca izložena alkoholu i drogama tijekom prenatalnog razvoja često se rađaju s urođenim defektima. Odrastanje u obitelji u kojoj postoje ovisnici o alkoholu ili drogama može imati još gori učinak na dijete. Prema statistici FBI, preko 70% serijskih ubojica živjelo je u takvim obiteljima, no oni sami najčešće nisu ovisnici.
Polovica serijskih ubojica priznala je da su bili psihički zlostavljani i zanemarivani kao djeca. Roditelji su ih često ponižavali, a odgoj je bio nepravedan, nepredvidljiv, destruktivan i izopačen. Emocionalno zlostavljanje narušava dječje samopouzdanje i sposobnost adekvatnog funkcioniranja u društvu, akademskog uspjeha i formiranja zdravih bliskih odnosa. Upravo zbog ovih razloga serijske ubojice najčešće ne mogu zadržati posao na duži period i vrlo rijetko ostvaruju uspješne veze.
Za neke serijske ubojice otkriveno je da su bili žrtve ili svjedoci nasilnih seksualnih činova, što je snažno utjecalo na njihov razvoj, npr. kao odgojnu mjeru prisiljavali su ih da oblače žensku odjeću, gledali su nasilne intimne odnose u obitelji, bili i sami zlostavljani. Zbog otpora prema odsutnim, nedostupnim ili zlostavljajućim očevima, osjećaju otpor prema muškim autoritetima, ali osjećaju i vrlo jaku hostilnost prema ženama jer su nad njima obično dominirale majke.
Obitelji u kojima najčešće odrastaju djeca koja kasnije postanu serijski ubojice često su puna međusobne mržnje i konflikata, njihovi odnosi su destruktivni, a djeca često završe u domu ili sigurnoj kući do svoje punoljetnosti. Jasno je da su to djeca koja nemaju odgovarajuću skrb niti normalne primarne odnose, pa teško mogu i stvoriti kapacitet za normalne socijalne veze, te zato završavaju izolirani od društva.
Serijske ubojice rijetko imaju bliskih prijatelja tijekom djetinjstva ili odrasle dobi, žrtve su i vršnjačkog zlostavljanja, pa se i antisocijalne sklonosti razvijaju rano. Već tada se može primijetiti kod takve djece da su puni hostilnosti i agresije, koriste ili skupljaju noževe, oružje i željni su osvete, fantaziraju o nasilnim činovima, ubojstvima. U kasnijoj dobi fantaziraju ne samo o ubojstvima već o tome kako počiniti što uspješnije ubojstvo.
Gledajući unatrag, serijske ubojice ne mogu se sjetiti nikakvih pozitivnih fantazija iz svog djetinjstva. Ne sanjare o uspjehu, putovanjima, romantičnim ljubavima, karijeri i drugim pozitivnim sadržajima poput druge djece i adolescenata, već gotovo isključivo o nasilju, čak i o nasilju u kojem su oni sami bili žrtve – ali u njihovim fantazijama oni su počinitelji. Po pitanju seksualnog razvoja, ne ulaze u normalne odnose nego ih privlači voajerizam, fetišizam i razne druge parafilije. Kod serijskih ubojica takve sklonosti nerijetko završavaju provalom u nečiji dom, silovanjem i ubojstvom.
Upečatljivo je da je čak 99% serijskih ubojica priznalo da su svoje nasilne fantazije najprije isprobavali na životinjama prije nego su prešli na ljude. Obzirom u kakvim obiteljima odrastaju, takvo ponašanje prolazi neprimijećeno, ili je viđeno kao sasvim normalno. Mnogi su skloni i piromaniji, te takvo ponašanje iskazuju već u djetinjstvu.
Važna poveznica agresivnog i nasilnog ponašanja su i ozljede glave (nesreće, zlostavljanje, ozljede pri porodu). 70% serijskih ubojica imalo je značajne ozljede glave dok su bili djeca ili adolescenti.
Sudeći po svim dostupnim podacima, možemo zaključiti da se serijski ubojica ne rađa nego stvara. Šokirani, zgroženi i osupnuti, a i beskrajno prestrašeni zbog svoje ranjivosti kada slušamo o serijskim ubojicama, reagiramo vrlo negativno. Izjavljujemo najgore moguće stvari, od toga da takvi ljudi ne zaslužuju živjeti, da ih treba mučiti kako su oni mučili žrtve, da su ih majke trebale abortirati i štošta drugo – i okolina će nas podržati u tim našim stavovima, ali kako vidimo – okolina ih je i stvorila, pa prije svega trebamo raditi na prevenciji.
Da, naš je ‘posao’ kada čujemo da se susjedi gađaju tanjurima ili prijete smrću, naša je ‘stvar’ kad vidimo da netko ima podljev na oku, ili razbijen zub. Itekako je naš problem kad učitelj ili odgajatelj vidi zloslutne, crne dječje crteže na kojima je golotinja ili nasilje, te kada pričaju stvari o kojima ne bi trebali znati. Nije ‘dječija glupost’ kada sa 7 ili 10 godina šalju jedni drugima prijeteća anonimna pisma, ili pale mačkama repove. To je itekako naš problem. Ako nije danas, bit će sutra! Ne okrećite glavu, svi smo odgovorni za ovo društvo! Drugo nemamo.
O Autoru
