Tajne dobre kumunikacije: kako izbjeći nesporazume i dublje se povezati

Mi međusobno komuniciramo, ali da li uistinu razumijemo jedni druge? Poslije jednog telefonskog razgovora, s poznanicom s kojom se nisam dugo vidjela, dva dana sam bila ‘izvan sebe’. Cijeli njen razgovor je bio tako zamršen, smušeno ispričan, kroz tu i tamo gromoglasan, ponekad histeričan smijeh. Morala sam se dobro skoncentrisati da bih razumjela šta hoće da mi kaže. Poslije razgovora koji je trajao više od jednog sata, shvatila sam da me između redova jako napadala i bezrazložno osuđivala.

Po prirodi sam neko ko se ne stidi svojih grešaka i ne ljutim se ako me neko kritikuje. Naravno da pravimo svi greške. Uvijek probam iz svojih, pa čak i tuđih grešaka nešto novo da naučim. Ali ako me neko nepravedno napada i osuđuje ne mogu tek tako da predem preko toga. Pošto sam pustila da se moje emocije slegnu, pozvala sam je na kafu u želji da riješim svoj osjećaj koji me mučio. Došle smo do zaključka da jedna drugu nismo dobro razumjele.

Pogrešno komuniciranje i interpretiranje mogu izazvati puno neugodnosti. Da mi razumijemo druge i da nas drugi razumiju je ono što svi rado želimo. To nam daje potvrdu i sigurnost. Svi ulažemo puno energije i vremena da bismo nekome nešto obrazložili, da bismo razgovarali, napisali e-mail, poslali sms-poruku. Ipak se često desi da dođe do pogreške. Desi se da smo pogrešno interpretirali neku izjavu ili poruku, pa i ako je možda bila dobronamjerna mi se osjetimo napadnutima ili uvrijeđenima. I pored toga sto puno truda ulažemo u dobro namjerne razgovore, često dolazi do nerazumijevanja.

David Grove, psihoterapeut iz Novog Zelanda, je napravio metodu za “Čisto komuniciranje” Ova metoda ima konkretnu tehniku i vježbe koja nam pomaže da brzo dospijemo do srži, šta su stvarne namjere kod nas samih i onih s kojima komuniciramo. Ova metoda nije nikakav trik, radi se jednostavno o drugačijem držanju i stavu. Učimo kako da se stavimo u poziciju sagovornika. U “čistoj komunikaciji“ se puno koristi metafora. Naš jezik je prepun metafora (preneseno značenje). Metafore koje mi koristimo govore nam o značenju onoga sto doživljavam. Na koji način doživljavam naš život kao i na koji način i kroz kakve naočale gledamo na svijet oko sebe.

Mi svi možemo da komuniciramo ili diskutujemo na dva načina. Diskusija može da liči na rat, gdje vuče svako svoju stranu, gdje se ide na pobjedu ili poraz. Drugi način je da diskusiju vidimo kao jedno putovanje, gdje otkrivamo i udubljujemo se u ono sto sagovornik hoće da kaže. Naš način kako komuniciramo utiče na to kako reagujemo i kroz kakva iskustva prolazimo. Moramo da razvijemo svoj lični način za “uživati” u komunikaciji.

Osnova “čiste komunikacije” je modelovanje, gdje nam je pažnja usmjerena. Svi želimo pozitivan ishod diskusije. Ovdje je jako važno kako postavljamo pitanja sagovorniku, šta nam je u tim pitanjima cilj. Cilj ne treba da nam bude da sagovornika provociramo, već da ga svojim pitanjima navedemo da nam da vise informacija kojima ga bolje možemo razumjeti.

Moramo biti iskreni i znati šta je esencija naših pitanja. Želimo li nešto znati o sagovorniku? Želimo li ga razumjeti? Želimo li preko naših pitanja dati do znanja da samo mi u pravu? Koliko nas istina uopšte interesuje? Koliko prostora dajemo sagovorniku da i on nas upozna?

Komunikaciju i diskusiju doživljavamo i u prostoru i vremenu. Mi možemo na različitim mjestima da doživljavam istu diskusiju na različite načine. Zato ako nam je neka diskusija jako važna dobro je da odredimo prostor u kome će nam objema stranama biti ugodno. Na ovaj način slušamo sa više pažnje, bolje razumijemo šta se želi reci. Korak po korak otkrivamo šta se krije iza riječi koje su izgovorene.

Kafa sa mojom poznanicom u mojoj kućnoj atmosferi gdje sam se ja osjećala opušteno i svoja, urodilo je plodom. Ja sam joj kroz svoju opuštenost ulila povjerenje da želim da je razumijem. Kroz to se i ona opustila i otvorila. Između redova ili preko metafora sam saznala par ekstra informacija iz kojih sam razumjela njen stav preko telefona.

Naše riječi su ključ kojima otvaramo ili zatvaramo vrata. Ako se ograničavamo u komunikaciji i diskusiji ograničavamo se i od svijeta

Jedan dobar razgovor otkriva nam nešto novo o nama samima i o drugima. Proširuje vidike i obogaćuje nas. Kada se okrenem oko sebe, ipak uočavam da je sve manje dobrih razgovora. Sve se svodi na izbacivanje činjenica, nadmetanja ko ima više, ko je i šta je bolje, ili ko je lošiji. Osuđivanja ako slučajno živimo po svojim normama, a ne normama drugih. Pitanja koja mi se postavljaju, postavljaju se iz neke površnosti, koje se sagovornik drži kao pijan plota.

Koliko puta ste vi doživjeli da sa nekim budete satima u razgovoru, a da poslije pola sata više ne znate o čemu se pričalo? Puno priče, a ništa nije rečeno. Mi svi međusobno razgovaramo. Razmjenjujemo iskustva, novosti, pričamo kako nam je sa poslom, djecom, gdje ćemo na odmor… Ali, koliko često pitamo jedni druge stvari koje su dublje nego taj površan život?

Ono što osjetimo sa jednim dobrim razgovorom je pravi kontakt. Tada zaboravimo vrijeme, a sva naša čula su otvorena.Jedan dobar razgovor prepoznamo najčešće tek kasnije, pošto se opet vraćamo na taj razgovor u svojim mislima. “Ti koji mene stvaraš”, je rečenica jednog holandskog pjesnika i duhovnika Huub Oosterhuis. U našem traženju ko smo mi i zašto postojimo, onaj sa kim razgovaramo je jedan izvor informacija gdje to možemo da nađemo. Ali…

Usuđujemo li se sagovorniku na taj način predstaviti?
Usuđujemo li se biti ranjivi i htjeti se vezati za nekoga bez maske na licu?
Želimo li da imamo jedan dobar razgovor, ili deset razgovora šuplje priče?

Razgovor koji ima dubinu otkriva nam nešto novo o nama samima i o drugima. Proširuje vidike i obogaćuje nas. Razgovor koji ima dubinu počinje davanjem našeg entuzijazma, naše pažnje prema sagovorniku i postavljanjem dubljih pitanja. Dobar razgovor možemo postići samo aktivnim slušanjem.Tek pošto sagovornika aktivno i sa puno pažnje slušamo možemo mu postaviti dublja pitanja.

Ali, ako se prema sagovorniku postavimo tako da ga na nešto prisiljavamo i namećemo mu samo svoju stranu postoji šansa da nam se sagovornik samo sakrije u svoju ljušturicu. Jedno lično pitanje upućeno sagovorniku je poziv i izazov da mu otkrijemo i damo i nešto svoje što je lično. Da li će sagovornik pristati na dalji razgovor zavisi od povjerenja i ranjivosti.

U razgovoru nam je najpotrebnije da imamo povjerenja i da to povjerenje damo nazad. Gdje nema povjerenja i mogućnosti da u razgovoru budemo i ranjivi nema ni dubljeg razgovora. Ponuditi nekome svoju ranjivost znači biti otvoren. Znači da se usuđujemo reći svoje ideje i više o sebi reći nego što bismo inače rekli. Naša ranjivost može odrediti atmosferu razgovora. Dobar razgovor može biti jedno interesantno iskustvo, pa može i sagovorniku dati šansu da se otvori.

Da bismo obavili dobar razgovor treba se:

•  potpuno prilagoditi sagovorniku govorom i držanjem
• smatrati sagovornika jako važnim i dati mu to do znanja
• postaviti pitanja lične prirode i motivacije, poput:

“Što je važno za tebe?”
“Šta radiš u slobodno vrijeme?”
“Šta je najljepše što ti se do sada desilo?”

Uslov za jedan dobar razgovor je biti hrabar i avanturista. Razgovarajte sa drugima onako kako biste htjeli da drugi razgovaraju sa vama. Oslonite se samo na sebe. Kada to uspijete, oni koji su vrijedni dobrog razgovora imat će i vama što pružiti i time ćete se uzajamno bogatiti, a oni koji nisu vrijedni dobroga razgovora jednostavno nisu na istoj talasnoj dužini kao vi. Sami ćete odlučiti u koju vrstu razgovora želite da ulažete svoju energiju i svoje vrijeme.