Kad se moja prva kćerka rodila, prvih mjeseci sam se navikavala na svoju bebu. Koliko god mi je u glavi bilo da sam ja sada odgovorna za jedan mali život, nisam mogla, a da ne mislim da sada imam malu živu lutkicu koja se hrani i oblači, sa kojom se svi igraju i koja nam je bila radost svima u kući. U tom periodu mi je bilo najvažnije da je ona uobročena sa jelom i sa spavanjem i da je brižno osluškujem.
Bio mi je to jedan period kao da sam se igrala. Kupovala sam joj odjeću, cipelice, mašnice i sve je bilo ružičasto do prvih temperatura, nicanja zubića i dječije bolesti. Joooj, koji sam strah tada imala. Sve mi je bilo nepoznato. Panika da još ne mogu da komuniciram s njom i da ću napraviti gore nego što jeste. Po noći, ako bi plakala, mislila sam da će doživjeti šok od plakanja, a ako bi bila mirna i mirno spavala, bilo me strah da ne diše. A da ne govorim o miješanju familije. Svi su imali svoje savjete i svoje metode.
Nikad neću zaboraviti kada smo jedno ljeto bili zajedno sa mojim roditeljima na Šolti, na ljetovanju. Njoj je bilo 9 mjeseci. Ona je odjednom dobila visoku temperaturu, plakala je i dan i noć, i tako tri–četiri dana. Moji roditelji, tetke i sve komšinice su se skupile da pomognu i njoj i meni. Od svih tih njihovih dijagnoza, savjeta i preporuka meni je bilo samo još gore. Muž i ja smo se posvađali, jer se on ljutio što slušam druge. U jednom momentu mi je, kako mi to kažemo, pukao film. Uzela sam je u naručje i tako, obje uplakane, došle smo kod ostrvskog ljekara.
On je morao biti ekstra specijalizovan, jer ljekar na ostrvu mora biti ljekar za sve. Pošto smo tako uplakane ušle u ordinaciju, on nas je mirno pogledao. Uzeo je nju i detaljno pregledao. “Majko, djetetu nije ništa. Navikava se na promjenu klime.” Čak joj nije dao nikakav lijek. Dao mi je flašu alkohola i rekao da napravim kupku sa jednom trećinom alkohola i dvije trećine tople vode, i da je u tome okupam. Poslije kupke zaspala je kao prava zdrava beba. Mene je odjednom obuzelo olakšanje i sigurnost. Ostatak godišnjeg nije bilo nikakvih problema.
Negdje u dubini duše sam osjećala da nije s njom ništa. Samo nisam do tada prepoznavala tu svoju intuiciju, nego sam bila u dobronamjernoj mreži roditelja i svih oko mene. Veliku sam lekciju tada naučila. Jednostavno – ne slušati nikoga, jer majka i dijete su toliko povezani da se mogu i bez razgovora razumjeti. Od tada sam bolesti i nemir kod moje kćerke liječila jednostavno samo mojom ili očevom prisutnošću. Pružala sam joj tada svoj osjećaj stabilnosti i mira, i brzo bi bilo bolje. Čak i kada je bila toliko bolesna da joj je ljekar prepisao lijekove, mi bismo je stavljali na naš grudni koš. Ja sam je čak stavljala na moje tijelo. I ona bi tako, kao zvjezdica na meni, zaspala slušajući moje srce. Taj zvuk joj je bio poznat i uvijek je bivala mirna. Kada danas o tome mislim, baš se sjećam koliko je to pomagalo i njoj i meni.
Tako da sam ovaj svoj holistički ‘intuitivni’ metod primjenjivala i kasnije, kada su mi se rodilo i drugo dvoje djece. I muž i ja bismo ih stavljali kao bebe na naša prsa. I bivalo bi sve lakše. Djeci je osnovno da osjete mir u roditelju. Panika i strahovi ne pomažu, to dijete samo uznemiruje. Ali iskrenost, pribranost, bliskost i opuštenost – to je ključ za kontakt sa djetetom, jer tada se dijete osjeća zaštićeno.
Međutim, balansiranje sebe i djeteta, kao i porodice, ne podrazumijeva se samo po sebi. Koliko god sam se držala holističkog odgoja i najviše prepuštala svojoj intuiciji, sjećam se da sam se morala boriti sa svojim osjećajem krivice, srama, kolebanja i strahova. Osjećala sam to kod svoje troje djece, ali na drugačiji način. Pošto se ovo dešava i drugim mamama, slijedi nekoliko savjeta iz mog iskustva.
Tokom prve trudnoće, kao majka ste često prilično otvorenog uma. Nemate puno krivnje ili srama. To je vaša prva trudnoća, nemate pojma šta da očekujete i nemate nikakvog iskustva s trudnoćom ili porođajem. To je često drugačije s drugom trudnoćom. Neke mame žele znati šta dolazi. Došao nam je sa Zapada jedan komercijalni hit – da se zna šta majka nosi: dječaka ili djevojčicu. Za mene lično je to ‘pretjerivanje’, ali naravno da svako ima pravo da bira i izrazi svoju radost u ovom procesu. Ja sam htjela da doživim u pravom smislu riječi – iščekivanje. Međutim, oboje je sasvim normalno i pitanje izbora.
Ako ste trudne drugi put, već ste imali jednu (ili možda čak dvije) trudnoće. Mnoge mame se unaprijed osjećaju krivima zbog toga kako će podijeliti svoju pažnju između svoje djece. Kod drugih mama ova krivnja se pojavljuje tek nakon porođaja. Često, tokom druge trudnoće ili postporođajnog perioda, nema puno vremena za opuštanje. Razlika između moje prve i druge trudnoće bila je 13 godina. Imala sam jedno dijete u pubertetu, a drugo tek rođeno, ali između druge i treće trudnoće bila je razlika nepuna godina – nije uvijek bilo lako.
To često dovodi do izazova tokom trudnoće, posebno u prvom i posljednjem tromjesečju, jer ste umorni, osjećate mučninu ili jednostavno želite da se odmorite. To nije uvijek moguće, jer vašem drugom djetetu (djeci) treba vaša pažnja. Također sam otkrila ogromnu razliku u odnosu na moju prvu trudnoću (kada su drijemanja bila u izobilju), ali drugi puta jedva sam imala vremena za sebe.
Kada se beba rodi, druga sedmica nakon porođaja često je drugačija. Baš kao i tokom trudnoće, ne možete stalno ležati nakon porođaja jer već imate malo dijete kod kuće kojem je također potrebno vrijeme, ljubav i pažnja. Tu se ponovo javlja krivica. Meni je bilo još uvijek lako tokom postporođajnog perioda, jer je moj muž bio kod kuće, a moja medicinska sestra obavila je veliki dio posla.
Zato je važno da kao majka tražite pomoć – baš onu koja vam treba. Nije potrebno da cijelo selo ili samo bake i nene odgoje dijete. Važno je da tražite pomoć od svog užeg kruga prijatelja, posebnih zdjelica za hranu, dadilje, brzog pranja veša. Šta god vam padne na pamet. Ne morate sve raditi sami. Ali morate sami birati ko i kako će vam pomoći – ne da vam skoči cijelo selo na vrat u najboljoj namjeri.
Prelazak s jednog na dvoje djece je veliki, zato budite njezni prema sebi. Taj poznati haos dešava se svima. Još uvijek vidim sebe u tom večernjem ritualu kako trčim naprijed–nazad između svojih kipućih lonaca na šporetu i svoje uplakane bebe na spratu. Na kraju sam stavila svoju uplakanu bebu u ljuljačku pored sebe, svoje cendravo dijete ispred crtanog filma, a povremeno sam pozvala i dadilju kako ne bih morala sve sama. I terapeutima je ponekad potrebna pomoć – i to je sasvim u redu.
Prihvatite činjenicu da se morate prilagoditi prelasku s jednog na dvoje djece i da to ponekad ne možete sami. Zatražite pomoć i prihvatite slavni ‘haos majčinstva’. Sve je to dio procesa. Dozvoljeno vam je da vaša kuća bude neuredna. Dozvoljeno vam je da ponekad briznete u plač jer je sve previše. Dozvoljeno vam je da se osjećate krivima, ali i ne morate. Odlično vam ide. Stvarno! Naučite da se opuštate u haosu.
Prije nego li sam se i osvijestila, već sam imala predškolsko dijete. Za ovaj period imam dva potpuno različita iskustva. Najstarija kćerka je rođena u Tuzli i do njenih 7 godina smo živjele u Lukavcu. Tu je išla u predškolsko sa 6 godina i sa 7 krenula u školu. Drugo dvoje djece je rođeno u Holandiji. Išli su u predškolsko sa 2 i po godine i u osnovnu školu su krenuli sa 4 godine.
Najstarija kćerka se jako teško prilagođavala školi. Kao pametna, osjetljiva djevojčica nije mogla da se nosi sa već tada nametnutim sistemom prestiža. Osjećala je najčešće veliki pritisak od škole i sredine da mora biti najbolja. Ja sam je pokušala odgajati na drugačiji način. Od njene devete godine počela sam je odgajati “po holandskom”, jer je već godinu dana išla u holandsku školu. Odgajala sam je da je važno ko je ona i da treba da bude sretna. Pokušavala sam da je oslobodim riječi “moraš”. Moja majčinska parola je bila: “Ništa ne moraš, pokušaj šta možeš.” I uspjele smo! Koliko god je holandska škola više nastrojena djeci i njihovom slobodnom razvoju, ovu parolu sam primjenjivala i kod drugo dvoje djece.
Čudna je to veza roditelj–dijete. Ono što sam ja naučila i što je mene napravilo holističkim roditeljem je činjenica da ne samo da mi odgajamo našu djecu, već naša djeca istovremeno odgajaju nas. Kroz svoje majčinstvo toliko sam naučila, ali sam uvidjela da ima pravila o odgoju o kojima nam niko ne govori.
Predškolsko dijete nema osjećaj za vrijeme. Svaki roditelj koji se trudi i govori djetetu: “Sada ćeš ostati ovdje” ili “ići ćeš tada”, govori u biti pogrešno. Kroz svoj studij sam naučila da predškolsko dijete nema uopšte ideju šta je vrijeme. Razlog tome je što djetetov mozak još nije razvijen da to razumije.
Takve situacije često doživljavamo u trgovinama kada dijete nešto želi, pa smo puni objašnjenja: “Ne sada, ne još, poslije…” U tom uzrastu djeca imaju kratkotrajnu pažnju. Tako je najbolje ako im se obraćamo redoslijedom: prvo jedno, pa drugo. Pa tako, zatim onako… Osjećaj za vrijeme će dobiti kada još malo porastu.
Sjećam se jedne scene sa mojom najmlađom kćerkom. Bilo joj je 4 godine. Bile smo u supermarketu. Dok sam ja obavljala svakodnevnu kupovinu, ona je uživala u raznolikosti i šarenolikosti stvari kojima su police bile ispunjene. Ponekad bih joj uzela nešto po njenoj volji. I ovaj put sam joj to priuštila, ali se ona dvoumila i nije znala šta bi tačno. Mislim da svaka majka poznaje ovu situaciju…
Na kraju sam ja napravila odluku šta će dobiti i krenule smo prema kasi. Ona je odjednom počela iz sveg glasa da plače u sred supermarketa. Pokušavala sam je smiriti, ali je ona sjela na pod, a njen plač se pretvorio u vrištanje. O svom stidu i neugodnosti, o ljudima i upitnim pogledima ne moram da pišem. Da u zemlju propadnem… Ostavila sam je tako vrišteći, otišla na kasu, platila i izašla napolje. Poslije pet minuta je došla za mnom kao da ništa nije bilo. Vani mi je samo jedna gospođa rekla: “Jao gospođo, što imate dobre živce!” Ta moja najmlađa kćerka danas ima 25 godina. Samouvjerena je i disciplinovana u postizanju svojih ciljeva. Izgleda da se moje strpljenje isplatilo.
Ako se malo zaustavimo i pokušamo gledati na svijet kroz djetetovu prizmu… Djeca nemaju šta da kažu o tome šta jedu, gdje idu, šta treba da rade. Za ovo roditelji imaju prirodnu moć i kontrolu. Predškolsko dijete ne mora da kontroliše garderobu koju oblači, jelo koje jede i kada mora u krevet. To su u biti stvari na koje mi obraćamo pažnju. Ali taj djetetov period je period kada dijete uči da pravi odluke. Zbog toga trebamo djetetu dati što više mogućnosti i kontrole.
Znači, ako dijete pravi probleme oko oblačenja cipelica, pitajte ga koje cipelice želi prvo da obuče. Ako dijete teško prihvata nove stvari u jelovniku, ponudite mu uvijek na tanjiru i ono što voli, ali pod uslovom da jedan zalogaj proba to što ne voli. Na taj način će imati osjećaj kontrole nad situacijom u kojoj se nalazi. Ako koristimo odgoj kao “igru moći”, iz godine u godinu će nam biti lakše odgajati.
Dijete nije sretno ako se trudimo da ga pravimo samo sretnim. Predškolsko dijete se osjeća sretnim kada se osjeća sigurnim. Kada vidimo da nam djeca nisu sretna, brzo se trudimo da sve uradimo da bismo ih usrećili. Ako djetetu hoćemo da pomognemo u momentima kada mu nešto ne ide, najviše ćemo mu pomoći ako mu objasnimo i pokažemo da i to postoji i da nije strašno ako nešto ne ide.
Imam još jedan primjer iz moje lične prakse. Naime, kako sam već napomenula, moja najstarija kćerka je bila u holandskoj školi. Oni nemaju domaće zadaće, ne nose teške torbe u školu. Za razliku od njenih početaka škole u Lukavcu, ovo je bio raj na zemlji. Pošto sam ja tada imala jako težak period, zbog neznanja jezika i prilagođavanja novoj sredini, bila sam sretna da je ona sretna. Sve što me pitala – mogla je. Mogla je kod drugarica, mogla je… da ne nabrajam – šta god je zaželjela. Sve dok je jednu večer nisam zatekla u krevetu kako plače. Na moje pitanje: “Zašto plačeš?”, odgovor je bio: “Mama, zašto ja sve smijem?” Moj zaključak je bio tada da djeci (ipak!) trebaju zdrave granice!
Djeca moraju naučiti da ima uspona i padova. Naravno da svi želimo svom djetetu pružiti perfektan život, ali takav život ne postoji i u odgoju se i radi o tome da dijete na vrijeme pripremimo i “očeličimo” za njegov samostalan život. Tako se dijete od malena uči da u životu treba biti fleksibilno. Djetetu ne činimo dobro ako mu zabranjujemo da pravi greške i ako nema priliku da ima uspone i padove. Na greškama se uči.
Kvalitete djeteta koje nas izluđuju u ranijim godinama kasnije kao roditelji zapravo želimo da ih imaju i razvijaju. Djeca žele samostalnost. Znatiželjna su. Čak su neka djeca za neke stvari i ‘fanatici’. Jako su uporni u onome što žele. A sa svim tim osobinama nas ponekad izluđuju. Često zbog ovih njihovih karakteristika kasnimo na zakazana mjesta, nervozni smo i iziritirani. No, ne zaboravimo da i u ovome ima nešto dobro za njihov zdrav razvoj osobnosti tokom odrastanja! Zato – samo malo strpljenja! Ne gušimo to u njima. I ovdje važi ista teorija da je dijete osoba za sebe. Ovo su osobine djeteta koje će mu trebati u budućnosti kada se bude borilo da nešto postigne u životu.
Vjerujte svojoj intuiciji kao roditelj. Vi najbolje poznajete svoje dijete i osjećate ono što mu u datom trenutku treba. U vašoj bliskosti, prisutnosti i miru dijete pronalazi sigurnost, a vi zajedno gradite odnos povjerenja i ljubavi. Intuitivno i holističko roditeljstvo nije o savršenstvu, već o iskrenosti, strpljenju i povezanosti – o tome da osjetite svaki trenutak i prepoznate unutarnji glas koji vas vodi kroz sve izazove roditeljstva. Kada to učinite, osjetit ćete kako odgajanje postaje manje stresno, a ljubav i radost prisutni u svakom danu.
O Autoru
