Kada sam se udala za svoga sadašnjeg holandskog muža, nisam osjetila veliku razliku između moje i njegove kulture. Po mom mišljenju, svi smo mi na evropskom kontinentu približno iste kulture. Ali, kada smo počeli odgajati našu djecu, odjednom sam uvidjela velike razlike. Razlike u vrijednostima, normama i običajima, a kod mene i činjenica da sam došla iz tada ratne zone. Rođena sam u drugoj zemlji, a odgajam svoju djecu u Holandiji.
Muž i ja smo morali balansirati između naše dvije različite kulture. Moja kultura je imala drugačija pravila. Ponekad mi je bilo izazovno primjenjivati ta pravila pri odgajanju djece u Holandiji. U meni se automatski izražavao naš način odgoja, gdje su djeca centar svijeta i mali ‘bogovi’, a s druge strane autoritarno roditeljstvo, nagrade i kazne… Na primjer, na Balkanu se favorizira direktna kontrola brzom primjenom kazne umjesto uspostavljanja pravila.
Na sreću, nisam imala problema da se oslobodim autoritativnog roditeljstva, jer sama po karakteru nisam bila takva. Međutim, nova država, novi jezik, nove navike, neka demokracija koju ja još nisam razumjela — sve su to bili moji izazovi. U jednom trenutku moji strahovi za djecu bili su toliko veliki da sam ih najradije držala samo u kući uz sebe. Ali, to nije bilo optimalno rješenje.
Strah je nešto što svi mi kao ljudi doživljavamo. To je jedna od naših osnovnih emocija, i zato uopće nije čudno osjetiti strah. Međutim, strah može biti vrlo neugodan. Ograničava naš život i često nam uzrokuje stres, a pogotovo roditeljski strah da pustimo dijete u veliki svijet.
Uz pomoć mojeg muža, koji je po njegovoj kulturi vrlo realan, gdje na prvom mjestu ide racio pa tek onda emocije, i ja sam počela drugačije gledati na svoje strahove. Zaključila sam da je strah stvaran onoliko koliko ga ja sama pravim stvarnim. Strah je emocija povezana s našim mislima. Strahovi su konstrukt naših vlastitih misli. Često strah proizlazi iz ideje da bi se nešto moglo dogoditi u budućnosti, dok nismo ni sigurni hoće li se to zaista dogoditi ili koliko bi to zapravo bilo loše. Nešto vrlo važno jest da misli nisu uvijek istinite. Misli su nepouzdane. To su nagađanja. Kada osjetimo strah, u suštini trošimo energiju na čista nagađanja.
Tako su moji strahovi bili poput: hoće li mojoj najstarijoj kćerki neko podmetnuti drogu negdje u nekom disku u čaši Coca-Cole? Hoće li joj droga biti zanimljiva pa da sama ne poželi da je proba? Hoće li se ovo dvoje mlađih negdje izgubiti? Svugdje su kanali oko nas, da se neće utopiti? I tako da ne nabrajam niz drugih strašnih misli koje su me plašile.
Balans našeg roditeljstva bio je u tome da sam se u trenucima straha počela oslobađati te emocije, što je našem mentalitetu prirodnije, i počela koristiti racio, što je holandskom mentalitetu prirodnije. Razgovarala sam o svojim strahovima s našom djecom. Njima je bilo otkriće da se ja kao roditelj borim s tim problemom. Razgovarajući o svojim strahovima s njima, osjećala sam da nas bolje razumiju. A što je najbolje od svega — djeca su se odjednom osjećala velikima, jer su imala odgovornost.
Muž i ja nismo htjeli od ičega praviti tabue. Pričali smo sa sve troje djece pojedinačno, o temama i situacijama u kojima su se nalazili. Moram biti iskrena, bilo je tu i lijepih i manje lijepih primjera u našoj roditeljskoj praksi, no zajedno smo ih učili odgovornosti, a istovremeno im uvijek davali do znanja da smo mi tu za njih.
Bilo je simpatično kada smo s mlađom djecom prvi put letjeli avionom. Veliki aerodrom u Amsterdamu, oni mali, sa šest i osam godina. Ja sam samo mislila: “Joj Bože, samo da ih ne izgubim ovdje negdje.” A onda je moj holandski muž, po tipično racionalnom principu, na samom ulazu na aerodrom njima rekao: “I gdje idemo? Pogledajte na tablu, koji gate moramo uzeti?” Njih dvoje, kao veliki, našli su odmah. Onda im je moj muž rekao da ćemo mi ići iza njih, a oni moraju da vode put. Tu sreću u njihovim očima, što smiju biti veliki, nikada neću zaboraviti.
Drugi, i manje ‘simpatičan’ primjer: još uvijek mi je i strašno i čudno i smiješno kada se sjetim kako je moja najstarija kćerka sa 18 godina jedan dan došla i rekla da sutradan ide s drugaricom u Amsterdam da probaju ‘pušiti travu’. Ne moram vam objašnjavati kakav je to šok za mene bio. “Pa. zašto u Amsterdam, zašto ne ovdje u kući?”, pitala sam je u najvećem šoku. “Pa to se radi u Amsterdamu”, rekla mi je. Sutradan sam joj objesila oko vrata naša imena i prezimena, adresu i broj telefona i rekla da to ne smije skidati. “Pamet u glavu!”, rekla sam joj. U mojoj glavi se vrtjelo: ako joj zabranim i napravim tabu, uradit će to kad-tad – bit će joj još zanimljivije i tome nema kraja.
Otišla je u Amsterdam. Ja sam bila ‘na iglama’, a muž spreman da pođe po nju ako bi bilo potrebno. Nakon tri sata zazvonio je telefon. “Mamaaa!”, čula sam. “Nismo kupile travu, bilo nas je strah kako ćemo reagirati. Kupile smo samo neka lizala i sad mi je muka, ispovraćala sam se. Idemo kući.” Nikada više joj nije palo na pamet da proba ni cigarete ni travu. A, pošto se ova priča često ponavljala, dvoje mlađe djece su valjda mislili – neka ostane na njenom iskustvu.U većini porodica dječaci su ti koji eksperimentišu. U mom slučaju sin nikada nije imao potrebe za bilo kakvim porocima, ali su kćerke pokušavale da traže granice.
Treći, isto ‘manje simpatičan primjer’: proslava 18 godina najmlađoj kćerki. Ima sreću što je rođena u junu, pa je za njen rođendan najčešće lijepo vrijeme. Htjela je za punoljetstvo organizirati veliku feštu u bašti. Odobrili smo joj. Pozvala je 20 drugova i drugarica, ali u pola fešte došlo je još 20 nepozvanih. Čuli su muziku i jednostavno ušli u baštu. Već je počelo biti nemirnije. Pitali su me, kao najodgojenija djeca, da li smiju ‘zapaliti’ u bašti. Ja sam malo u šali, malo ozbiljno, odgovorila: “Ko puši cigarete može ostati u bašti, a ko puši travu tamo iza šupe.” Svi nepozvani odjednom su se našli iza šupe. Onda sam vidjela da dolazi jedan drug moje najmlađe i kaže joj: “Tvoj otac je stvarno faca, eno ga puši travu sa svima tamo iza šupe.” Pomislila sam: “Šta je sad ovo?” Ispostavilo se kasnije, moj muž je s njima povukao jedan dim, kao da je i on njihov drug, i na najmirniji način ih izveo iz bašte, uz blag osmijeh dajući im osjećaj da ‘mogu dalje’. Najljubaznije su ga pozdravili, zahvalili mu na gostoprimstvu i poželjeli Emmi sretan rođendan. Mom mužu ništa nije bilo od jednog dima hašiša, jer ga nije ‘uvukao’, a situacija je bila ‘sanirana’.
Nas dvoje smo kao roditelji zadovoljni kako smo balansirali između različitih kultura i karaktera. Naš balans je imao naziv: imati odgovornost za svoje postupke. Nema tabua, ali ima granica i poštovanja.
Od šeste godine dijete brzo postaje samostalnije. Razumije razliku između fantazije i stvarnosti i sve je bolje u procjeni kada je nešto pošteno ili nepošteno. To potiče dijete da samo isprobava više stvari. Ipak, djetetu je i dalje potrebna velika pomoć oko stvari koje još ne može samo uraditi.
Budite vi kao roditelj dobar primjer svojoj djeci. Ako ste se složili da ne koristite telefone za stolom, odložite i vi telefon kada sjedite za stolom s djetetom. Ako trebate nešto pogledati, objasnite zašto. Ili, ako djeca samo vikendom smiju jesti čips, onda ni vi ne jedite kada nije vikend. Ako želite da djeca više čitaju knjige, onda svojim primjerom morate pokazati da se knjige ‘redovno’ čitaju.
Djeca ne ‘slušaju’ roditelje — oni ih imitiraju.
Spomenite ponašanje koje cijenite i dajte kompliment ili zagrljaj za to. Pobrinite se da se vi i drugi staratelji pridržavate istih granica i objasnite zašto. Nemojte postavljati previše pravila odjednom, jer dijete obično ne može zapamtiti više od pet do sedam različitih pravila. Počnite s najvažnijim granicama. Dajte djetetu vremena da pokaže da može poštovati granice i priliku da pokuša ponovo ako napravi greške. Pokušajte biti dosljedni.
Odgovarajte dosljedno koliko god možete i uvijek kada dijete dostigne granicu. Nemojte se svađati oko dogovorenog. Ponovo objasnite dogovor ako ga dijete ne razumije. Ako dijete redovno prelazi granicu, dobro je da o tome razgovarate zajedno. Razgovarajte o ponašanju, a ne o djetetu: “Ne sviđa mi se kada igraš fudbal u hodniku. Dogovorili smo se da ćeš se igrati vani.” Recite djetetu i šta može raditi: “Ne smiješ se rolati unutra, ali možeš izaći na igralište ili u vrt.”
Odvojite vrijeme da mirno razgovarate o ‘neprikladnom’ ponašanju. Po mogućnosti ne nakon žustre svađe, već kada nešto radite zajedno. Objasnite svoja očekivanja pozitivno: “Odlično je što ideš napolje. Možeš se igrati do osam sati. Nakon toga očekujem da se vratiš kući.” Neka i dijete pomogne u odlučivanju o pravilima kod kuće. Dajte mu slobodu izbora — tako dijete gradi vlastitu odgovornost.
Koliko god mi je u zajedničkom roditeljstvu ponekad bilo teško da stavim racio na prvo mjesto, pa tek onda osjećaj, sada sam potpuno pobornica toga. Ako kod djece reagiramo prvo i samo emocijama, lijepim ili ružnim, dijete se može osjećati kao da ga stavljamo u vruću i hladnu vodu, a uopće ne razumije srž problema ili situacije. Djecu ne treba obasipati samo komplimentima i ljubavlju — na taj način pravimo buduće narcise koji će se teško snalaziti u životu. Dijete spremamo za njegov samostalan život u kojem ima svega i svačega, a ono se mora naučiti snalaziti u svemu tome. No, i biti samo racionalan u odgoju, za mene – nije opcija. Zagrljaj, poljubac, toplina i sigurnost, koje mi po našem mentalitetu najčešće želimo pružiti djeci, itekako su važni. To često preporučujem i holandskim roditeljima.
Kako ćete vi odgajati svoju djecu? Hoće li na prvom mjestu biti racio ili emocija? To uopće nije važno. Važno je da je sve u balansu, jer sve čega je previše — nije dobro.
O Autoru
