Živimo u svijetu gdje se stres često glorificira kao pokretač, kao znak da smo produktivni, zauzeti i važni. „Nije mi dobro, ali to je samo od stresa“, koliko smo puta izgovorili ili čuli tu rečenicu? No, istina je da je stres postao toliko uobičajen da ga više ne prepoznajemo kao prijetnju. On je postao tihi sustanar našeg života, a mi smo se na njegovu prisutnost navikli.
Stres. Riječ koja je toliko puta izgovorena, toliko je puta čujemo da nam je postala poput pozadinskog šuma. Više se ni ne pitamo jesmo li pod stresom, već predpostavljamo da jesmo. Biti pod stresmom postalo je novo normalno, moderno i pojašnjenje za sva stanje, reakcije i događaje. Stres je postao svakodnevni pokretač, gorivo koje nas tjera dalje.
Ali, što se dogodi kad to gorivo postane otrovno? Sjećam se trenutaka kada nisam ni primjećivala da sam pod stresom. Kada sam govorila da sam najproduktivnija kad sam pod stresom. Bila sam “jaka”, uvijek sposobna odraditi sve što treba, uvijek spremna preuzeti još malo više. Glava mi je govorila da je sve u redu, a tijelo je tiho šaptalo drugačiju priču.
Pojavljivali su se sitni znakovi: težina u prsima, napetost u vratu, stalni umor, nisam mogla spavati, a kilogrami su rasli. Govorila sam sebi: “To je normalno, svi smo umorni.” Odmorit ću se na godišnjem, ili kad umrem. Sada se radi i ovaj način rada bio je jedini koji mi je bio normalan i koji mi je bio poznat. Moja glava, moj um pričao je jednu priču. Ali, moje tijelo je znalo bolje.
Tu dolazimo do pojma psihosomatike. Riječ dolazi od grčkih termina psyche (duša, um) i soma (tijelo). Psihosomatika objašnjava kako naš unutarnji svijet: misli, emocije, stavovi, izravno utječu na fizičko zdravlje. Kada um stalno ponavlja iste brige, tijelo to prevodi u svoje simbole: glavobolju, nesanicu, ubrzano kucanje srca, želučane tegobe. Kada srce nosi tugu ili ljutnju koju ne želimo pogledati, tijelo će to pokazati napetošću u mišićima, bolovima u leđima, iscrpljenošću, stezanjem čeljusti.
Drugim riječima simptom nije samo problem koji treba ukloniti, nego poruka tijela. On nam govori: “Ovdje nešto nije u ravnoteži.”. Ponekad je to signal da smo iscrpili svoje resurse, ponekad da dugo potiskujemo emocije, a ponekad jednostavno da prebrzo živimo i ne stajemo. Poziva nas da pomognemo sebi, da poslušamo njegovu poruku, da ga ne potiskujemo, ignoriroamo
Meni je trebalo vremena da naučim čitati taj jezik tijela. Da shvatim da moja ramena nisu “samo ukočena” već da na njima nosim težinu neriješenih briga. Da moj ubrzani puls nije “samo previše kave”, nego poruka da se bojim stati i osjetiti. Moji kilogrami su jasna poruka da potiskujem ljutnju i bijes, kojih nisam svjesna, Da moja nesanica nije znak da počnem razmišljati o tabletama za spavanje ili da mi treba još jaća, već da se unutar mene odvija razgovor koji uporno pokušavam ‘ušutkati’.
Kako prepoznati da je tijelo pod stresom, čak i onda kada mislite da se osjećate sasvim dobro?
Prepoznati stres nije uvijek lako, jer on se često maskira. Toliko je prisutan da ga ponekad uopće nismo svjesni, baš kao što nismo svjesni vlastitog disanja. Nekada se skriva iza nervoze i nemira, a nekada iza pretjerane kontrole i želje da sve bude savršeno. Ponekad ga prepoznamo tek kada se slomimo, kada nas tijelo prisili da stanemo. Naše tijelo može biti pod stresom i dok mi sami mislimo da smo sasvim „OK“.
Kako prepoznati simptome stresa u tijelu?
- Ako teško zadržavaš pažnju, a um ti stalno vrluda poput pčelice na livadi.
- Ako ti je dah plitak i ne spušta se do trbuha.
- Ako osjećaš bol ili pritisak u području solarnog pleksusa.
Sve su to tihi signali tvog tijela koji ti poručuju da je vrijeme da zastaneš, da oslušneš i da se pobrineš za sebe. Danas, nakon puno osobnog rada, naučila sam stati ranije. Prepoznati, usporiti, prihvatiti. Prepoznavanje je tek prvi korak, ali jednako važan je i drugi, prihvaćanje. Prihvatiti da je stres dio našeg života, da ga ne možemo u potpunosti izbjeći, ali da možemo naučiti kako s njim živjeti i kako njime upravljati.
Moj put oporavka počeo je malim, ali presudnim promjenama. Svakodnevna meditacija, čak i kad traje samo pet minuta, pomogla mi je da se „uzemljim“ i vratim u sadašnji trenutak. Više kretanja, ne da bi izmorila svoje tijelo, već naprotiv da bi ga napunila, boravak u prirodi – sve su to postali moji alati. Tijelo je počelo disati, a um se polako smirivati. Naučila sam i da je ponekad najvažnija stvar koju mogu učiniti: ne učiniti ništa. Samo stati i disati. Kad osjetim da mi disanje postaje plitko, zastanem i udahnem dublje. Kad primijetim da je tijelo napeto, umjesto da ga ignoriram, pitam ga:
„Što ti zapravo treba?“
U procesu često shvatim da odgovor nije „još jedan zadatak više“, nego „pet minuta mira“ ili „lagana šetnja“. Naučila sam da ne moram čekati da stres preraste u bolest da bih ga primijetila. Mogu ga čuti mnogo ranije kroz dah, tijelo i tihe poruke koje mi šalje.
Zašto je stres zapravo naš saveznik
Danas živimo u vremenu u kojem je stres dio svakodnevice. On nije nešto što možemo ili trebamo potpuno izbjegavati. Zapravo, stres nam je potreban. U prirodi stres ima svoju ulogu, on nas budi, mobilizira energiju, fokusira pažnju i daje snagu kada nam je potrebna. Bez stresa ne bismo imali motivaciju da se razvijamo, da rastemo, da pronađemo rješenja.
Problem nastaje kada stres postane kroničan. Kada traje predugo i prelazi naše kapacitete. Tada umjesto saveznika postaje prijetnja. Zato ga nije poanta izbjegavati, nego razvijati kapacitet za nošenje sa stresom. To znači jačati svoju otpornost: sposobnost da osjetimo stres, prođemo kroz njega i vratimo se u ravnotežu bez da nas potpuno iscrpi.
Kako graditi kapacitet za nošenje sa stresom?
Mindfulness praksa
Svjesno disanje, promatranje misli i tijela bez osuđivanja pomaže nam da uočimo stresne reakcije dok su još male i da ih ne hranimo dodatnim brigama. Tijelo je kao kompas. Moramo naučiti osluškivati sitne signale – ubrzan dah, napetost u ramenima, nesanicu i reagirati na njih na vrijeme.
Odmor i ravnoteža
Dopuštanje sebi da staneš, čak i kada “nemaš vremena”. Kratke pauze, šetnje, opuštanje, sve to gradi otpornost.
Zdravi odnosi
Razgovor, podrška i zajedništvo s ljudima kojima vjerujemo ublažavaju učinke stresa.
Promjena ‘unutarnjeg glasa’
Umjesto kritike, prakticirati ljubaznost prema sebi – onaj ton koji kaže: „Radiš najbolje što možeš, i to je dovoljno.“
Psihosomatika stresa – Kako tijelo signalizira stres?
- Glavobolje i napetost u vratu i ramenima.
- Problemi s probavom ili želučane tegobe.
- Poremećaji sna (teškoće s uspavljivanjem ili buđenje usred noći)
- Ubrzan rad srca ili osjećaj „knedle“ u grlu.
- Umor koji ne nestaje odmorom.
- Česte prehlade ili pad imuniteta.
Stres će uvijek biti dio našeg života. Ali, on ne mora biti neprijatelj. On može biti učitelj, podsjetnik da nismo roboti, već živa bića koja trebaju odmor, ljubav i suosjećanje prema sebi.
I zato, kad sljedeći put osjetiš da te tijelo zateže, da misli ne staju, da srce lupa, zastani. Ne pitaj “što nije u redu sa mnom“, nego “što mi je potrebno da se osjetim dobro”.
Možda je to odmor. Možda razgovor. Možda nježan zagrljaj. Jer, istina je jednostavna: stres neće nestati, ali možemo naučiti plesati s njim, bez da nas on vodi, već da mi vodimo sebe.
O Autoru
