Mislim da je ova tema jako važna jer je univerzalna. Jako puno je literature o tome kako ne vezati dijete za sebe – od momenta kada je dijete beba, pa sa dvije godine kada dijete i emotivno presijeca pupčanu vrpcu, pa sve do adolescencije. U svemu tome mogu nastajati i problemi. Problemi s vezanošću mogu dovesti do emocionalnih i društvenih izazova kasnije u životu. Oni imaju veći utjecaj na nas i naše dijete nego što mislimo.
Pod vezanošću podrazumijevamo vezu između djeteta i njegovih roditelja ili staratelja. Ova veza se razvija od rođenja djeteta. Vezanost je želja da uživate u društvu nekoga – onih koji vas hrane, tješe i pružaju osjećaj sigurnosti. Roditelji često imaju najbolje namjere, ali je moguće da se razvije teška vezanost. Roditelji mogu pružati premalo pažnje ili, obrnuto, negativnu pažnju, mogu biti previše zaštitnički nastrojeni i/ili pružati premalo brige, što također može dovesti do problema s vezanošću.
Od rođenja se djeca vežu za ljude koji su prisutni i dostupni. To ne moraju nužno biti roditelji, već to mogu biti baka, djed ili drugi staratelj. Budući da postoji interakcija između odraslih i djeteta, razvija se odnos. Ako je ovaj odnos pun ljubavi i dijete prima dovoljno emocionalne pažnje, velika je vjerovatnoća da će se dijete osjećati sigurno i formirati zdravu vezanost. To je u literaturi nazvano sigurnom vezanošću.
Međutim, dijete i dalje formira vezanost čak i ako roditelj ili staratelj posvećuje malo pažnje djetetu ili ga čak zanemaruje. Kada dijete ne dobija dovoljno pažnje ili brige, to može dovesti do osjećaja nesigurnosti. Taj osjećaj nesigurnosti može, zauzvrat, dovesti do problema s vezanošću. Po statistikama, otprilike 25 do 30% djece ima probleme s vezanošću. Djeca i adolescenti koji se suočavaju s ovim često pokazuju probleme u ponašanju u učionici i imaju poteškoće u uspostavljanju odnosa s drugom djecom.
Kasnije u životu to može dovesti do psiholoških problema ili poteškoća u održavanju društvenih kontakata i intimnih odnosa. Negativno utječe na sliku o sebi i samopouzdanje, a može se manifestirati kao strah od neuspjeha i povećana osjetljivost na stres.
Kao roditelji moramo jako dobro znati odrediti, i sebi i djeci, gdje su zdrave granice vezanosti, jer je vezanost važna. Sigurna vezanost čini osnovu zdravog emocionalnog i socijalnog razvoja naše djece. Pruža djetetu osjećaj sigurnosti i povjerenja, omogućavajući mu da bolje istražuje sebe i svijet oko sebe. To ima mnogo pozitivnih efekata. Ravnoteža između bliskosti i nezavisnosti je jako važna. Ja sam kao majka pokušala pronaći tu ravnotežu.
Važno je da se vaše dijete osjeća dovoljno sigurno da vas potraži kao roditelja za podršku i sigurnost, ali i da samostalno istražuje svoju okolinu. To je ključno za samopouzdanje i rast. Sigurna vezanost pomaže djetetu da reguliše stresne situacije i preplavljujuće emocije. Vaše dijete uči da može računati na vas u teškim trenucima, što mu pomaže da ostane smireno i otporno.
Djeca koja su sigurno vezana imaju pozitivan pogled na odnose. Osjećaju se cijenjenima i, kao rezultat toga, razvijaju povjerenje u vlastite sposobnosti i u namjere drugih. Stabilnija su i društveno jača. Djeca sa sigurnom vezanošću ne samo da se osjećaju emocionalno stabilnije, već često imaju i bolje društvene interakcije. Lakše grade zdrave odnose jer su rano naučila kako povjerenje i bliskost funkcionišu.
Nesigurna vezanost se može popraviti. Ako je dijete nesigurno vezano zbog određenih okolnosti, to nije trajno stanje. Uz pravu pažnju i trud može se raditi na popravljanju odnosa i stvoriti sigurnija osnova. Nikada nije kasno ulagati u odnos sa svojim djetetom – to ostaje vrijedno, bez obzira na dob ili fazu u kojoj se dijete nalazi.
Djeca koja su nesigurno vezana ne traže odmah blizinu roditelja kada im je potrebna podrška. Na primjer, reaguju ljutnjom, strahom ili stresom, ili roditelja u potpunosti izbjegavaju. Drugim riječima, dijete se ne osjeća dovoljno sigurno da s punim povjerenjem traži utjehu i sigurnost. Nesigurna vezanost obično ne nastaje zato što roditelj ima loše namjere, već često zbog okolnosti – kao što su stres, psihološki problemi, preopterećenost ili vlastite traume roditelja.
Ima jako puno nesigurnih roditelja pa kroz takav neusklađen kontakt dijete počinje gubiti osnovno povjerenje. Možda ni sam roditelj nikada nije naučio kako s ljubavlju odgovoriti na djetetove potrebe. Dijete tada razvija uvjerenje: „svijet nije siguran, moram se sam snalaziti“, koje nosi kroz daljnji razvoj.
Sigurna vezanost jedan je od najvažnijih temelja za zdrav razvoj djeteta, ali se ne događa uvijek automatski. Ponekad roditelj primijeti da je dijete teško utješiti, da se povlači u sebe ili se bori s bliskošću. To može izazvati nesigurnost i pitanje da li nešto nije u redu.
Vezanost je emocionalna veza koju dijete gradi sa svojim roditeljima ili starateljima. Ako beba zna: „moji roditelji su tu za mene kada sam gladna, tužna ili zbunjena“, tada raste povjerenje. Ja sam često svojoj djeci, kada bih ih uspavljivala, tiho govorila: „Ja sam tu, ne brini, mama te voli.“ To povjerenje je osnova sigurne vezanosti. Djeca tada imaju hrabrost istraživati svijet jer znaju da se mogu vratiti po utjehu.
Ako taj temelj nedostaje ili se poremeti, mogu se pojaviti problemi s privrženošću. Ne postoji jedan uzrok. Ponekad su to okolnosti tokom trudnoće ili nakon porođaja: veliki stres, težak početak, boravak u bolnici, depresivni osjećaji ili preopterećenost roditelja, nepredvidiva briga ili promjene staratelja. To ne znači da je roditelj učinio nešto pogrešno, već da je potrebna dodatna podrška.
Znakovi problema s vezanošću ne izražavaju se kod svakog djeteta na isti način. Šta možete učiniti kao roditelj? Dobra vijest je da vezanost nije „sve ili ništa“. Čak i ako je početak bio težak, veza se može ojačati. Mali, nježni postupci čine razliku: reagujte predvidljivo na signale djeteta, obezbijedite strukturu kroz rutine, pružite fizički kontakt, održavajte kontakt očima i govorite smireno. Vaša smirenost pomaže djetetu da se reguliše.
Nekoj djeci može koristiti dodatna podrška – poput plišane igračke sa otkucajima srca, mekane dekice poznatog mirisa ili mirnog kutka za povlačenje. Roditeljstvo nije prava linija. Svaka veza raste svojim tempom. Ako osjećate da komunikacija ne teče prirodno, znajte da niste sami i da svaki dan imate novu priliku da ojačate odnos.
Ako je veza između roditelja i djeteta dobra, dijete uči vjerovati ljudima i istraživati svijet. Ta veza se naziva i privrženost. Može se razvijati tokom trudnoće, ali i kasnije. Ponašanja poput „lijepljenja“ malog djeteta ili veće samostalnosti adolescenata najčešće su dio normalnog razvoja.
Često pitanje roditelja je: može li se dijete previše grliti? Dijete treba da se osjeća voljeno, cijenjeno i prihvaćeno. Fizički kontakt je osnovna potreba. Ne možete razmaziti dijete prečestim grljenjem – naravno, ako mu je to ugodno.
Djeci s problemima vezanosti potrebna je stabilnost, sigurno okruženje i emocionalno dostupan roditelj kojem mogu vjerovati. Bez obzira na vrstu vezanosti, djetetu je potreban ritam i osjećaj pripadnosti. Roditelj ostaje roditelj – i to je zdrava hijerarhija.
Sa punoljetnošću dolazi nova faza – puštanje djeteta. To je mnogim roditeljima teško. Roditelj koji ne može pustiti dijete da postane samostalna osoba često prelazi u posesivnost. Takvo ponašanje može uključivati kontrolu izbora, načina života i vrijednosti djeteta.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da to često ne dolazi iz loše namjere, već iz pretjerane identifikacije s roditeljskom ulogom. S vremenom, kroz izazove i nesuglasice, moguće je pronaći balans. Lekcija puštanja i lekcija oprosta često idu zajedno. To su bolne, ali važne lekcije.
Moje iskustvo mi govori da je ljubav ključna karika koja pomaže da se sve prebrodi. Roditeljska ljubav se ne može izmjeriti, ali se kroz nju učimo i puštati. Kroz rad s ljudima vidim da posesivnost nije vezana samo za jednu kulturu. Mnogi roditelji teško prihvataju autonomiju svoje djece – bilo kroz izbor odjeće, posla ili načina života.
Zbog vlastitog iskustva, ja sam svojoj djeci nastojala dati više slobode da žive svoje živote. Ovo je vječna tema. Ne postoji univerzalan odgovor jer sve zavisi od karaktera roditelja i djece, kao i od okruženja. Ono što možemo sa sigurnošću pružiti djeci jeste: ljubav, prostor, dijalog, razumijevanje i oprost.
O Autoru
