Izraz „kontrol frik” (eng. control freak) opisuje osobu koja ima opsesivnu potrebu za kontrolom – da upravlja svime oko sebe i ‘diktira’ kako će se stvari odvijati. Mnogi ljudi će za sebe reći da nisu skloni kontroli i da drugima ostavljaju dovoljno slobode. Međutim, potreba za kontrolom često se pojavljuje na suptilne načine – kroz planiranje svakog detalja, preuzimanje odgovornosti za sve oko sebe ili osjećaj nelagode kada stvari ne idu prema planu.
Želja da imamo kontrolu nad situacijama nije slučajna. Ona često proizlazi iz potrebe za sigurnošću. Kada osjećamo da držimo stvari u svojim rukama, vjerujemo da ćemo izbjeći greške, neugodna iznenađenja ili razočaranja. Međutim, takav način funkcionisanja može biti vrlo iscrpljujući jer zahtijeva stalnu budnost i brigu o svemu što bi moglo poći po zlu.
Korijeni ovakvog ponašanja često se nalaze u djetinjstvu. Ako nismo imali dovoljno slobode da budemo svoji ili se nismo osjećali sigurno i prihvaćeno, mogli smo razviti potrebu da kroz kontrolu stvaramo osjećaj stabilnosti. Kontrola tada postaje mehanizam kojim pokušavamo upravljati nesigurnošću, emocijama i životnim neizvjesnostima.
Kod visoko senzitivnih osoba potreba za kontrolom može biti još izraženija. Intenzivni utisci, emocije drugih ljudi i užurbana okruženja ponekad djeluju preplavljujuće, pa organizacija i predvidljivost stvaraju osjećaj mira i sigurnosti.
Neki od znakova da se borite s potrebom za kontrolom mogu biti stalna želja da usmjeravate događaje, teško prepuštanje zadataka drugima, nelagoda kada nemate pregled nad situacijom ili snažan otpor prema neočekivanim promjenama. Često se javlja i uvjerenje da će stvari krenuti po zlu ako ih sami ne držite pod nadzorom.
Iako kontrola može pružiti privremeni osjećaj sigurnosti, ona ne donosi istinski mir. Naprotiv, često povećava stres jer nas drži usmjerenima na moguće probleme umjesto na sadašnji trenutak. Što više pokušavamo kontrolisati život, to više osjećamo strah kada se suočimo s neizvjesnošću.
Važno je razumjeti da potreba za kontrolom često proizlazi iz nesigurnosti, straha od grešaka ili želje da izbjegnemo odbacivanje i razočaranje. Perfekcionizam također može igrati značajnu ulogu. Kada vjerujemo da sve mora biti savršeno, pokušavamo predvidjeti i upravljati svakim mogućim ishodom.
Problem nastaje kada kontrola postane način života. Tada gubimo spontanost, teže se opuštamo i sve manje uživamo u iskustvima koja ne možemo unaprijed isplanirati. Umjesto da živimo, počinjemo stalno upravljati životom.
Put prema većoj unutrašnjoj slobodi ne znači odustajanje od odgovornosti. Radi se o učenju povjerenja – u sebe, svoje sposobnosti i životni proces. To je postepen proces u kojem prihvatamo da ne možemo kontrolisati sve okolnosti, ali možemo birati kako ćemo na njih odgovoriti.
Pomaže i iskreno preispitivanje vlastitih strahova. Šta se zapravo bojimo da će se dogoditi ako izgubimo kontrolu? Da li se plašimo greške, kritike, odbacivanja ili osjećaja nesigurnosti? Odgovori na ova pitanja često otkrivaju pravi uzrok potrebe za kontrolom.
Jednako je važno naučiti prihvatiti nelagodu. Život ne može uvijek biti savršen niti se sve može odvijati prema našim očekivanjima. Kada dozvolimo sebi da osjetimo neugodne emocije umjesto da ih odmah pokušavamo ukloniti, razvijamo veću otpornost i unutrašnju stabilnost.
S vremenom, kako jačamo povjerenje u sebe i svoj unutrašnji osjećaj, potreba za kontrolom prirodno slabi. Tada više ne osjećamo da moramo upravljati svakim detaljem kako bismo bili sigurni. Umjesto toga, učimo živjeti s više mira, fleksibilnosti i povjerenja u život.
Potpuno otpustiti kontrolu nije cilj. Zdrava doza organizovanosti i odgovornosti može biti korisna. Međutim, kada kontrola počne ograničavati našu slobodu, spontanost i radost, vrijeme je da zastanemo i zapitamo se: da li zaista upravljam svojim životom ili potreba za kontrolom upravlja sa mnom?
O Autoru
