Psihologija prostora i traume – Kako uređenje doma može biti dio procesa iscjeljenja

“Pokušavamo se oporaviti unutar okruženja koje tiho i nečujno učvršćuje ono što pokušavamo ostaviti iza sebe. Ovdje dizajn našeg doma postaje dio našeg iscjeljenja.“

Dom – naše sigurno mjesto, naše gnijezdo, mjesto u kojem se odmaramo, dišemo, stvaramo, rastemo, planiramo, sanjamo, živimo, dišemo. Dom je prostor u koji se povlačimo iz zahtjevnog svakodnevnog života i u njemu se oporavljamo fizički i emocionalno. Dom je privatni prostor koji je oblikovan poznatim, rutinom i dragim nam predmetima koji nam donose radost i utjehu. Dom nije samo naše sklonište, to je i mjesto gdje održavamo psihološku ravnotežu kako bi se naš svakodnevni život mogao nastaviti na stabilan način.

Dom – prostor u kojem živimo ne doživljavamo samo očima. Doživljavamo ga cijelim tijelom. Naša kralježnica, disanje, mišićni tonus i način kretanja neprestano se prilagođavaju onome što se oko nas događa. Što kada je to naše utočište napadnuto?

Dom nosi otiske naših proživljenih iskustava. Ako smo u određenoj sobi ili na kauču proživjele teške trenutke, ako nam se dogodila trauma, ako smo napadnuti emocionalno ili fizički, ako smo opetovano čule negativne vijesti ili je dom bio i dio našeg poslovnog okruženja gdje smo spojili ‘ugodno i korisno’ — tada to okruženje nije više samo naša sigurna luka. Naše tijelo pamti, i koliko god mi sebi u glavi napravile distancu od proživljenih iskustava, živčani sustav ne živi u našoj glavi. On prima informacije iz tijela i iz prostora oko nas i stalno radi procjene. Naprimjer, kada tijelo uđe u prostoriju, ono se pretvara u mali skener i registrira:

• koliko je prostora oko nas,
• možemo li se slobodno kretati,
• gdje su izlazi,
• koliko je prostor osvijetljen,
• kakvi su zvukovi,
• ima li gužve,
• kakvi su mirisi,
• koliko je prostor predvidljiv,
• imamo li mogućnost povlačenja i odmora,
• kakav je položaj našeg tijela u tom prostoru.

To se događa prije nego što mi svjesno pomislimo: ovo mi je ugodno ili ovo mi nije ugodno. Da se zaustavimo ovdje na trenutak i da vas zapitam: kada ste se zadnji put zapitale je li vam ugodno i kako se osjećate u okruženju vašeg doma ili na poslu?

Bessel van der Kolk u svojoj poznatoj knjizi “The Body Keeps the Score” naglašava da tijelo pamti traumu kroz posture, senzacije i reakcije. No, istraživanja o prostornim otiscima pokazuju da i prostor pamti i reflektira naše obrambene mehanizme. Kada osoba proživi traumu u određenom prostoru, taj prostor gubi svoju primarnu funkciju “sigurnog utočišta”.

Thomas Fuchs – psihijatar i filozof koji se bavi somatskom psihologijom i utjelovljenom spoznajom – istraživao je kako se “prostorna mapa” u mozgu mijenja nakon stresa i traume i došao je do zaključka da se nakon traumatskih ili iznimno teških događaja interakcija osobe s prostorom drastično sužava. Tijelo prestaje doživljavati prostor kao otvoren i dostupan, siguran prostor se smanjuje, a počinje ga doživljavati kao granicu koju treba braniti. Prostorni raspored namještaja i objekata tada preuzima funkciju fizičke “oklopizacije” – gdje tjelesni oklop prenosimo u prostor. (*1)

Što ovo znači u praksi? Kako prostor “pamti” i odražava naše obrane? Kada kažem da prostor pamti i odražava naše obrambene mehanizme, mislim na obostrani zrcalni odnos između živčanog sustava i fizičke okoline. Mi nesvjesno oblikujemo svoj mikro-prostor prema unutarnjem fiziološkom stanju u kojem se nalazimo. Kada proživljavamo teške trenutke i u disregulaciji smo, naš živčani sustav teži nas zaštititi i tada nesvjesno radimo samozaštitu — kako svog unutarnjeg prostora, emocija i misli, tako i načina na koji organiziramo prostor oko sebe.

Stvaramo “utvrde” ili “skloništa”:

Nagomilavamo stvari, zatamnjujemo prostor, postavljamo namještaj tako da indirektno blokiramo prolaz ili stvaramo male, natrpane kutke. To su često nesvjesni obrambeni mehanizmi našeg tijela koje traži fizičku zaštitu i kontrolu u trenucima stresa. Umjesto da se rješavamo stvari, zadržavamo postojeće i gomilamo nove.

Inercija i zamrznutost (Freeze state):

Kada je tijelo u stanju freeze-a (zamrznutosti/iscrpljenosti), nemamo kognitivne ni fizičke kapacitete mijenjati prostor. Nered ili nepotrebni predmeti ostaju točno tamo gdje su pali u najtežim trenucima. Prostor u kojem živimo postaje vremenska kapsula zamrznuta u trenutku kada je nastala poteškoća ili u dužem vremenskom periodu. Ne mora to biti jedan veliki događaj, to može biti niz događaja satkanih kroz vrijeme. Jednom kada prođe akutna kriza, tvoj um i tijelo idu dalje, ali fizički raspored prostorije ostaje netaknut. Kutak u kojem si plakala, stolica na kojoj si vodila mučne razgovore ili rasvjeta koja te gušila ostaju potpuno isti. Prostor postaje “prijemnik” koji nastavlja emitirati iste vizualne i prostorne podražaje koji su pratili tvoju bol.

Petlja pojačavanja:

Prostor koji je oblikovan ili zamrznut tvojim starim obrambenim mehanizmima počinje natrag slati signale tvom živčanom sustavu: “Ovdje još uvijek traje opasnost.” Tako nastaje zatvoreni krug: obrambeni mehanizam oblikuje prostor, a taj isti prostor naknadno održava obrambeni mehanizam živim u tijelu.
Uđemo u kuću ili stan i osjetimo nelagodu. Sjednemo na kauč ili legnemo i nismo nikada u potpunosti opušteni – kao da je tijelo u fazi pripravnosti. Ima nešto što se naziva pritisak okoline i istraživanja pokazuju da prostorna organizacija može djelovati kao stalni, pozadinski stresor koji drži simpatički živčani sustav blago aktiviranim. (*2)

Ova napetost nije otpor. To je naše okruženje, naš dom koji nam aktivira obrasce koje naš dom još uvijek sadrži, a naš živčani sustav ih prepoznaje. Sobe u sebi sadrže memoriju. Predmeti čuvaju naš stari identitet. Raspored stvari, bez obzira na to jesmo li kupili nove predmete ako ih stavimo na isto mjesto, nosi stari ritam življenja.

Kako naše tijelo stvara ‘sidra’ unutar i na sebi? Nekoliko osobnih primjera: kada osjetim miris Divka kave, sjetim se svoje bake. Kada stavim ruku na svoje tjeme, mir preplavi moje tijelo i duboko udahnem i izdahnem — u djetinjstvu su me mama i tata dragali po glavi i tu mi se napravilo tjelesno sidro. To su samo dva primjera pozitivnog tjelesnog sidra. U prostoru u kojem živimo, na stolici na koju sjedimo, na trosjedu na kojem se izležavamo, za radnim stolom za kojim radimo — u njima također stvaramo sidra.

KAKO SE TRAUMA OČITUJE U PROSTORU u kojem radimo i boravimo

Radimo na iscjeljenju i mijenjamo svoj unutarnji svijet, dok prostor u kojem živimo mijenjamo minimalno — ili ga preuređujemo iz istog onog stanja u kojem se trenutno nalazimo. Često nismo svjesni koliko nas okruženje može vraćati unazad i otežavati nam put prema potpunom oporavku. Naš dom tako nastavlja održavati verziju nas oblikovanu preživljavanjem, oprezom i iscrpljenošću. Pokušavamo zacijeliti unutar prostora koji tiho učvršćuje ono što želimo ostaviti iza sebe. Upravo tu dizajn našeg doma postaje ravnopravan dio procesa iscjeljenja.

Naš dom nije samo prostor u kojem živimo, naša luka — on je i fizički otisak naše prošlosti. On je fizički otisak tvoje prošlosti. Ako je bio preplavljen dugim razdobljima tuge, izgorjelosti (burnout-a) ili konfuzije, on vrlo vjerojatno i dalje sadrži raspored, svjetlo i strukturu koju je tvoj živčani sustav stvorio tada da bi ‘preživjel’a.

Kada se osjećamo ugroženo, tijelo se može staviti u obrambeni obrazac: ramena se podignu, vrat i čeljust se napnu, disanje postane pliće, pokret se smanji, a tijelo se pripremi za akciju. Kada se osjećamo dovoljno sigurno, lakše dopuštamo širenje pokreta, dublji dah, promjenu položaja i opušteniju posturalnu organizaciju. Zato prostor u kojem živimo i radimo nije samo kulisa našeg života. On je jedan od podražaja na koje naše tijelo svakodnevno odgovara. Iako smo se mi iznutra promijenili, naš dom često još nosi fizičke značajke naših iskustava. Tri se obrasca ponavljaju:

Prostorije uređene za budnost, ne za odmor:

• Namještaj okrenut prema hodniku, prostoru koji možemo nadzirati.
• Sjedenje namješteno tako, čak i u prostorijama koje su namijenjene opuštanju, da možemo imati preglednost i kontrolu nad cijelim prostorom.
• Tijelo u prostorijama ostaje blago nagnuto naprijed, spremno reagirati.

Površine ispunjene predmetima vezanim za stare priče:

• Police, stolovi i ladice drže predmete zadržane iz obveze, ne iz podrške.
• Predmeti nose emocionalni podsjetnik i ‘teret’.
• Tijelo prepoznaje taj teret puno prije nego što ga um imenuje.

Zastarjeli identitetski obilježivači posvuda po domu:

• Zadržavanje dekora, fotografija, namještaja i rasporeda koji su odgovarali životu tijekom najtežih godina.
• Dom postaje vremenska kapsula koja učvršćuje sliku onoga tko smo bili dok smo pokušavali preživjeti.

Ovi obrasci nesvjesna su i prirodna posljedica življenja u prostoru tijekom teškog razdoblja. Samo uređenje prostora, planiranje i kupovanje stvari može biti izrazito teško. Možemo osjećati i odbojnost prema tome i opravdati se riječima te stvoriti novo uvjerenje da nas uređenje ne zanima ili da nas “smara”. Ili kupovati sve i svašta u nadi da će promjena donijeti neko olakšanje koje ne dolazi.

Kako ‘pročistiti’ prostor koji nosi teška sjećanja

Ako nije opcija da promijenite ili uredite prostor – preselite se – živčanom sustavu potrebni su novi podražaji koji signaliziraju sigurnost u sadašnjem trenutku.

Unesite fizičke promjene (mikro-reset):

• Premjestite namještaj tako da se izbjegne stara perspektiva. Ako ste u teškom razdoblju gledali u zid s kauča, okrenite kauč prema prozoru.
• Sklonite ili zamijenite predmete (tepisi, slike, posteljina) koji su izravno povezani s najtežim trenucima.
• Prebojite prostor.
• Promijenite osjetilne signale: Živčani sustav snažno reagira na miris i svjetlo. Promijenite rasvjetu: toplije svjetlo, lampice umjesto stropnog.

Koristite eterično ulje — neka bude kvalitetno i provjereno. Izaberite miris koji vam odgovara. Lavanda je majka i nudi utjehu i umirenje, dok naranča ili mandarina donose radost i govore ti: “Ovo je novi trenutak, sada je sigurno.”

Somatske sidrene vježbe u prostoru:

Sjednite u sobu u kojoj osjećate napetost, spustite stopala na pod i lagano imenujte 5 stvari koje vidite, a koje su NOVE ili sigurne u vašem životu danas. To pomaže mozgu da shvati da se prošlost ne događa sada.

Pitanja za samorefleksiju:

• Kako se moje tijelo ponaša u ovom prostoru?
• Dišem li ovdje spontano dublje?
• Mogu li se ovdje opustiti?
• Osjećam li potrebu stalno nešto popravljati, kontrolirati ili biti na oprezu?
• Imam li mjesto na kojem moje tijelo zna da ne mora ništa?

Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.

Izvori:

*1. Trauma and the Phenomenological Experience of Space (Fuchs, 2012 / Cacioppo et al.)
*2 .https://roomtothink.net/research_papers/the-dark-side-of-home_roster-et-al-2016/