Zamislite da živite u stalnoj oluji. Za mene je to bila normala. Nije to bio trenutan osjećaj, već način življenja. Odrastanje u obiteljskoj firmi, gdje se nije planiralo, već se sve odvijalo stihijski, učinilo je da neizvjesnost postane moja jedina sigurnost. U tom kaosu znala sam plivati, a onda se nešto promijenilo.
Počela sam se pitati ‘zašto‘. Zašto se uvijek osjećam kao da stojim na rubu? To „zašto“ bilo je prvi korak moje samosvijesti i poprilično sam izluđivala sebe i sve oko sebe tim pitanjem. Svjesnost se počela buditi. I kako se sve više širila, ta poznata, nesvjesna neizvjesnost zamijenjena je svjesnom. Ali ta nova, svjesna neizvjesnost – ona koju kolektiv ne voli jer ne daje odgovore odmah – počela je izazivati strah u meni. Nelagodu, frustraciju. To je za mene bila nova informacija. Nove informacije mijenjaju obrasce u nama. Ostala sam svjesna svoje realnosti i pitanje „zašto“ zamijenila pitanjem „kako“.
Kako mi se nešto dogodilo? Kako će nešto završiti? Kako donijeti odluku? Kako znati je li nešto pravo? Što sam više tražila to „kako“, više sam se zamrzavala. Pitanje „kako“ imalo je – i samo po sebi ima – ogromnu moć aktivirati različite procese u nama. Automatski usmjerava vašu pažnju i fokus na određenu temu. Pretražujemo memoriju kako bismo dobili odgovor. Aktivira se analiziranje, često i pretjerano razmišljanje. U nekim slučajevima može probuditi i kreativnost, ako nema jednostavnog rješenja. Može probuditi znatiželju ako je dobro postavljeno, frustraciju, tjeskobu i ljutnju kada je preteško za nas u tom trenutku. Krivnju – jeste li mogli nešto drugačije? Možete sagledati situaciju iz sasvim nove perspektive, napraviti introspekciju. Može probuditi i sumnju: jeste li dovoljno dobri? Pitanje „kako“ pokreće oluju u nama. Jeste li se ikada osjećali kao da vas je pitanje „kako“ paraliziralo? Kako ste se tada nosili s time?
Borbu i bijeg zamijenila sam zamrzavanjem. Nisam se mogla pokrenuti. Zamrzavanje je bio ugodan predah od borbe. Znam da se ponekad čini nemoguće pronaći izlaz, ali niste sami. Danas je zamrzavanje sve prepoznatija reakcija na stres i traumu. Na šefa se ne možete derati niti pobjeći kada vas situacija trigerira, već se zamrznete, prešutite i pospremite u sebe.
Zamrzavanje je evolucijski odgovor na opasnost. Kada se suočite s prijetnjom koju ne možete pobijediti ni pobjeći od nje, zamrzavanje vam može pomoći da postanete manje vidljivi predatoru ili da smanjite osjećaj boli. Može biti način da se privremeno izbjegnu preplavljujuće emocije. U situacijama traume, zamrzavanje može biti način da se zaštitimo od daljnje boli i šoka.
Trebalo mi je vremena da shvatim što mi se događa. Pitanje „kako“ me zarobilo. No, otkrila sam da se odgovori kriju negdje drugdje.
Kroz bottom-up pristup, krenula sam na put oslobođenja. Kada su u moj život došli bottom-up alati – metode koje djeluju iz tijela prema umu, umjesto obrnuto; temelje se na znanju iz neuroznanosti i regulacije živčanog sustava te rade na tjelesnim senzacijama, pokretu i osjetima kako bi smirili stres, traumu ili anksioznost (alati poput TRE-a – neurogeni tremor, somatske vježbe, disanje, Brainspotting i mindfulness) – počela sam primjećivati svoj freeze i što znači kada osoba izlazi iz njega. Doslovno sam to osjetila na svom tijelu. Osjećala sam u cijelosti svoje tijelo, senzacije u njemu i osjećaje.
Počela sam disati cijelim plućima. Za mene je to predivno iskustvo – kada sam svjesna i osjećam sve te promjene na sebi, svome umu, tijelu i emocijama. Svoje klijente mogu razumjeti i govoriti njihovim jezikom, kroz iskustvo, ne samo kroz teoriju. Prostor u kojem se nalazimo, kada radimo, usuglašen je, velik i podržavajući, što omogućuje iscjeljenje.
Zašto vam sve ovo pišem? Da vam kažem da se zamrzavanje, kao reakcija, može ponovno pojaviti u životu. Ni ja nisam iznimka. Svijet nas uvijek testira kako bismo utvrdili gradivo – jesmo li svjesno naučili lekciju i možemo li je staviti u aktivnu primjenu ili ne. Ovo je bio moj test. Jer stvari se ne događaju nama, već za nas, kako bismo naučili.
Vrlo važan događaj u mom životu nastupio je i sedam dana nisam mogla dobiti odgovor na tražena pitanja. Bila mi je potrebna podrška, struktura. Bilo mi je potrebno da znam da me se čuje i da se radi na situaciji. Bio mi je potreban savjet. Odgovor nije dolazio. Moja reakcija bila je zamrzavanje. Potreba za kontrolom aktivirala je freeze. Radilo se o neimanju kontrole nad procesima koji su mi bili važni. Nisam mogla plivati u neizvjesnosti, pa sam se, da bih se zaštitila, zamrznula. Nisam mogla razmišljati, djelovati, donositi odluke. Samo sam stajala, smrznuta. U freezeu dolazi do smanjene aktivnosti u prefrontalnom korteksu jer tijelo „zaključuje“ da razmišljanje više nije prioritet – preživljavanje jest.
Trebala su mi dva dana da shvatim da se ne pomičem. Da nisam prošla iskustvo freezea prije i iscijelila se, zasigurno ne bih prepoznala stanje tako brzo; trajalo bi to neko vrijeme, a moje nedjelovanje dovelo bi do sasvim drugih rezultata. Nazvala sam svoju mentoricu i rekla joj da mi treba pomoć da se osjećam onako kako sam se osjećala. Tijekom terapije sam se vratila u tijelo, vratila u sadašnji trenutak. Moje tijelo je oživjelo. Opasnost je prošla – opasnost stvorena u mojem umu, protkana nekadašnjim iskustvima. Oslobodila sam se i počela disati, razmišljati i djelovati. Sada iz mjesta mira i prisutnosti. I tada je došao odgovor i donesena je odluka.
Brainspotting mi je vratio kontrolu. Neizvjesnost nije moj neprijatelj, već prilika za rast. Danas sam ponovno naučila plivati u nesigurnosti. Možda i vi možete pronaći snagu u svojoj nesigurnosti. Zasigurno se krije dar u njoj. Kao što se i u mom nesigurnom odrastanju krio dar – a to je svjesnost da kontrolirati ne možemo ništa. Meni je bilo potrebno integrirati „zašto“ i „kako“.
Pitanja za samorefleksiju:
- Kako vi doživljavate neizvjesnost?
- Što se događa u vama kada ne znate što slijedi?
- Koji je vaš automatski odgovor — borba, bijeg, freeze ili nešto drugo?
Što bi bilo moguće kada biste mogli ostati prisutni u neizvjesnosti, bez potrebe da odmah znate ‘kako’?
O Autoru
