Prošli tjedan morala sam prisilno prestati raditi. Grlo me boljelo, kašljala sam, na to se nadovezala alergija koju do sada nisam imala, a onda je došla i mjesečnica. Sve odjednom. U mom tijelu mali armagedon. I naravno, prvo pitanje koje se pojavilo bilo je: što je uzrok tome?
Dio odgovora mi je bio jasan. Preopteretila sam se. Uz to sam imala i svoju terapiju koja je bila poprilično duboka, a ja znam da često reagiram tjelesno kada se nešto u meni pomakne. Moje tijelo zna govoriti onda kada um još pokušava sve posložiti, objasniti, razumjeti ili držati pod kontrolom. Morala sam otkazati sve klijente. Morala sam ležati. I to mi je predstavljalo veliki problem.
Nisam bila bolesna na način da me cijelo tijelo boli, da se ne mogu pomaknuti, da je sve u meni potpuno palo. Više je bilo kao da su simptomi na površini, a unutra sam se osjećala relativno dobro. I upravo ta činjenica, da sam iznutra “ok”, a da tijelo ipak ima svoj proces, stavila me u poziciju nemoći. A nemoć je osjećaj koji je meni još uvijek teško osjećati.
Poprilično sam vješta u izbjegavanju nemoći. Još se upoznajemo. Još tražimo zajednički jezik. Taj osjećaj duboko je ukorijenjen u meni i dugo je bio skriven od moje svjesnosti. Nisam ga prepoznavala kao nemoć. Samo bih se pokrenula. Nešto bih napravila. Organizirala. Riješila. Prešla preko sebe. Nastavila dalje.
Kada je taj osjećaj bio aktiviran sada, kroz simptome i kroz činjenicu da nisam mogla raditi, nije bilo mog odabira. Nisam ja odlučila: “Sada ću ostati doma i odmoriti.” Tijelo je odlučilo umjesto mene. I baš zato nisam mogla stvarno odmarati.
Ležala sam, ali u meni se odvijao pravi mali unutarnji konflikt. Jedan dio mene znao je da tijelo treba prostor, vrijeme i mir. Drugi dio nije mogao podnijeti činjenicu da ne mogu ništa. Da ne mogu biti funkcionalna. Da ne mogu biti dostupna. Da ne mogu nastaviti po planu.
Taj konflikt nije nastao prošli tjedan. On dolazi iz puno ranijeg vremena. Iz doba kada sam tek prohodala. Znam odakle dolazi taj osjećaj i znam s čime je povezan. Ali, ono što sve dublje razumijem jest da sama spoznaja odakle nešto dolazi ne donosi razrješenje. Spoznaja je važna. Ona nam otvara vrata. Ali, nije kraj procesa.
Razrješenje dolazi kroz akcije koje poduzimamo. Dolazi kroz to da primijetimo što se događa prije nego što automatski reagiramo. Da ostanemo s onim što se pojavilo, iako je neugodno. Da ne pobjegnemo odmah u staru reakciju. Da dopustimo tijelu da pokaže ono što nosi. Da iz tog prostora, koliko god mali bio, odaberemo novu reakciju.
To je zapravo resetiranje živčanog sustava. To je stvaranje novih sinapsi u odnosu na staru situaciju. To su mali, konkretni koraci kroz koje ne ostajemo više zarobljeni u istoj životnoj liniji, nego počinjemo birati novu. Ne zato što smo sve “riješili”. Ne zato što smo došli do neke savršene verzije sebe. Nego zato što u trenutku kada stari obrazac krene preuzimati vodstvo, mi primijetimo da imamo mogućnost drugačijeg odgovora.
Ja sam samo čovjek. Sa svim svojim temama koje se pojavljuju kako sve dublje postajem svjesna sebe i onoga što mi više ne služi u životu. I sve to ne dolazi odjednom. Dolazi u valovima. U slojevima. U trenucima kada smo spremni i kada naš sustav ima kapacitet susresti se s nečim što je prije možda bilo previše.
Zato sve više vjerujem da svaka situacija u životu može pokazati jedan dio nas koji je ostao zamrznut u nekoj staroj emociji. Ne mora to biti dramatična situacija. Nekada je dovoljno da tijelo kaže: “Ne možeš dalje.” Nekada je dovoljno da se razbolimo baš onda kada smo mislili da još možemo izdržati. Nekada je dovoljno da moramo otkazati planove, leći i susresti se s onim osjećajem koji najradije ne bismo osjećali.
U sadašnjim situacijama često se ne aktivira samo ono što se događa sada – aktivira se i ono što je jednom davno ostalo nedovršeno. Možemo to vidjeti kroz svoje reakcije, ako ih želimo vidjeti. Možemo primijetiti gdje se pretjerano borimo, gdje se ne možemo prepustiti, gdje odmor doživljavamo kao slabost, gdje nas nemoć toliko plaši da radije biramo umor, pritisak i kontrolu.
I možda upravo tada počinje promjena. Ne kada sve razumijemo, nego kada u stvarnoj situaciji, s pravim tijelom, pravim simptomima i pravim nelagodama, ostanemo dovoljno prisutni da ne ponovimo stari obrazac do kraja.
Prošli tjedan moje tijelo nije pitalo moj um ima li vremena za odmor. Samo me zaustavilo. A ja sam, ponovno, učila ostati. Ležati. Ne raditi. Ne popravljati. Ne dokazivati. Samo biti s onim što se pojavilo. I možda je to za mene u tom trenutku bio najdublji rad.
Mali koraci kada tijelo traži odmor, a um još ne zna stati
Kada primijetiš da te tijelo zaustavlja, a um se i dalje bori, ne moraš odmah znati što se događa ni zašto se baš sada pojavilo. Dovoljno je da napraviš mali pomak prema sebi.
Možeš za početak samo zastati i pitati se: “Što moje tijelo sada pokušava napraviti za mene?” Ne protiv mene, nego za mene.
Možeš staviti ruku na prsa, trbuh ili grlo i nekoliko puta sporije izdahnuti nego što udahneš. Ne da se na silu smiriš, nego da tijelu pošalješ signal da ga čuješ.
Možeš si reći: “Ne moram sada ništa riješiti. Dovoljno je da ostanem ovdje još jedan trenutak.”
Ako osjetiš nemir, krivnju ili potrebu da odmah nešto napraviš, pokušaj ne krenuti odmah za tim impulsom. Primijeti ga. Daj mu ime. “Ovo je nemir.” “Ovo je krivnja.” “Ovo je stari strah da nisam dovoljno dobra ako stanem.”
Nekada pomaže i vrlo konkretno pitanje: “Da ne moram dokazivati svoju vrijednost kroz rad, što bi mi sada stvarno trebalo?” I – onda napravi najmanji mogući korak. Popij čaj. Lezi bez mobitela deset minuta.
Odgodi jednu stvar. Otkaži ono što stvarno ne moraš izdržati. Zatraži pomoć. Dopusti da nešto ostane nedovršeno.
To nisu veliki potezi, ali upravo kroz takve male korake tijelo počinje učiti da odmor nije opasnost. Da nemoć ne znači ‘kraj’. I da ne moraš uvijek čekati da te tijelo potpuno zaustavi kako bi se vratila sebi.
Ako se prepoznaješ u ovome, možda nije stvar u tome da ne znaš odmarati. Možda je odmor mjesto na kojem se prvi put susrećeš s onim osjećajima koje si dugo morala ili morao zaobilaziti.
U individualnom radu ne ostajemo samo na priči o tome što se dogodilo i odakle nešto dolazi. Učimo slušati tijelo, prepoznati trenutak kada se stari obrazac aktivira i ostati prisutni dovoljno dugo da se ne moraš odmah vratiti u kontrolu, pritisak ili prelaženje preko sebe.
To nije brz proces i nije nešto što se riješi jednom spoznajom. Ali kroz tijelo, živčani sustav i siguran odnos moguće je početi stvarati drugačiji odgovor. Ako osjećaš da je ovo tema s kojom se i ti susrećeš, možeš mi se javiti za individualni rad. Radimo uživo u Zagrebu, ili online.
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
