Agresivno ponašanje može se definirati kao “bilo koji oblik ponašanja učinjenog s namjerom da se povrijedi neka osoba ili objekt.” Već u ovoj jednostavnoj definiciji sadržana je složenost pojma agresivnosti, koja se kod čovjeka javlja u različitim oblicima – kao neprijateljska (vruća) i instrumentalna (hladna). Dok je neprijateljska agresija prožeta emocijama i impulsom, instrumentalna je usmjerena ka cilju, često bez izražene emocionalne komponente.
Postoje individualne razlike u agresivnosti; neki ljudi su skloniji agresivnosti od drugih. Razlike između muškaraca i žena postoje u fizičkoj agresivnosti, dok su u verbalnoj agresiji i izražavanju osjećaja ljutnje muškarci i žene vrlo slični. U tom kontekstu posebno mjesto zauzima indirektna agresivnost – oblik socijalne manipulacije u kojoj agresor nanosi štetu bez susreta sa svojom “žrtvom”: ogovaranje, širenje loših ili izmišljenih priča o drugima, nagovaranje drugih na nedruženje s nekom osobom, otkrivanje tuđih tajni.
Agrestivnost – Urođeno ili naučeno ponašanje?
Agresija se dugo promatrala kao urođeno ponašanje, kroz teoriju instinkta koja pretpostavlja da je agresivni nagon urođen i neizbježan. Ipak, takav pristup ne objašnjava interpersonalne i interkulturalne varijacije u agresivnosti. Savremeni pristupi ukazuju da ne postoji jedno područje u mozgu odgovorno za agresiju, jer je riječ o kompleksnom ponašanju koje ovisi i o situaciji. Postoje neuralni mehanizmi koji facilitiraju ili inhibiraju agresiju, kao i genetski utjecaji – prije svega naslijeđena osjetljivost živčanog sustava na agresivne znakove.
Biokemijski utjecaji dodatno doprinose razumijevanju ovog fenomena. Agresivnost korelira s alkoholom, niskim šećerom u krvi, kao i hormonalnom biokemijom – hormonom testosteronom i neurotransmiterom serotoninom. Ipak, važno je naglasiti:
“Znanstveno je neopravdano tvrditi da je bilo kakav oblik nasilnog ponašanja genetski programiran u ljudsku prirodu, tj. da je uzrokovan instinktom” (Council of Representatives of the APA & International Council of Psychologists).
Upravo ova tvrdnja ostavlja prostor za razumijevanje da je moguće smanjiti ljudsku agresivnost.
Frustracijska teorija agresije
Frustracijska teorija agresije, jedna od prvih psiholoških teorija (Berkowitz, 1978), polazi od ideje da frustracija dovodi do srdžbe kao emocionalne spremnosti za agresiju. Frustracija je onemogućavanje postizanja cilja, a posebno je izražena kada su motivacija i očekivana gratifikacija veće, a onemogućavanje potpuno. Drugim riječima: frustracija = očekivanje – postignuće.
Frustracija raste kad se širi jaz između očekivanja i postignuća, a osjećaji uspjeha ili neuspjeha ovise o razini adaptacije, odnosno ranijim postignućima. Socijalna komparacija prema gore može dovesti do osjećaja relativne deprivacije. U tom kontekstu, misao da “siromaštvo ne proizlazi iz smanjenja nečijeg vlasništva, nego iz povećanja nečije pohlepe” (Platon) dobija posebno značenje.
Najvažniji poticaji za srdžbu su percipirana veličina učinjene štete, namjera počinitelja i mogućnost da se šteta spriječi. Prisustvo određenih znakova, poput oružja (weapons effect; Berkowitz i LePage, 1967), dodatno povećava vjerojatnost agresivnog ponašanja kod frustriranih osoba.
Teorija socijalnog učenja agresije
Teorija socijalnog učenja agresije (Bandura, 1961) naglašava da socijalna okolina ima glavnu ulogu u nastanku agresivnog ponašanja. Agresija se uči opažanjem i oponašanjem, kroz nagrade ili kazne. Okolnosti koje povećavaju vjerojatnost agresije uključuju i utjecaj medija. Korelacijska istraživanja pokazuju da je gledanje TV u dobi od 8 godina prediktor agresivnosti u dobi od 19 godina, a u dobi od 30 godina i veće vjerovatnoće sukoba sa zakonom. Eksperimentalna istraživanja potvrđuju da gledanje nasilja uistinu povećava učestalost agresivnog ponašanja.
Učinak gledanja nasilja najjači je kada privlačna osoba počini opravdano i realistično nasilje koje ostaje nekažnjeno i ne pokazuje se da izaziva bol ili štetu žrtvi. Ovo vrijedi i za računalne i video-igrice. Faktori prihvatljivosti nasilja u medijima uključuju prikaz nasilja kao efikasnog načina postizanja cilja, bez negativnih posljedica po žrtvu, kada nasilje čine pozitivni likovi, kada postoji sličnost gledatelja s počiniteljem i kada je nasilje prikazano na realističan način. Podložnost nasilju dodatno raste ako se sadržaj gleda u stanju emocionalnog uzbuđenja, što sprječava kritički stav gledatelja.
U kontekstu seksualne agresivnosti, izlaganje seksualno nasilnim sadržajima kod muškaraca rezultira većim prihvaćanjem pogrešnih vjerovanja i većom tolerancijom na nasilje nad ženama. Način na koji je nasilje prikazano utječe na kasniju agresiju, a mitovi i pogrešna vjerovanja dodatno učvršćuju takve obrasce.
Grupni utjecaji na jačanje faktora agresije
Grupe mogu pojačati agresivnost zbog difuzije odgovornosti. Ljudi koji su udaljeniji od onih kojima se nanosi bol lakše donose odluke o agresiji i spremniji su nanositi veću bol, a ovaj efekt se povećava s brojem uključenih osoba. Grupe pojačavaju agresivne (i druge) tendencije: ljuti sudionici zadaju jače “šokove” kad su u grupi nego kad su sami, a u grupi se brže pojačava agresija prema osobi koja ometa.
Grupni utjecaj pojačava individualne agresivne tendencije koje već postoje zbog situacije, poput frustracije cilja. Razvojem grupnog identiteta raste pritisak za konformiranjem – javlja se osjećaj jedinstva s grupom, podvrgavanje grupnim normama i smanjenje osobnog identiteta. Upravo u tom procesu pojedinac postaje skloniji ponašanjima koja možda ne bi ispoljio izvan grupnog konteksta.
Koraci za Smanjivanje i prevenciju agresije
Iako agresivnost ima višestruke uzroke – od bioloških do socijalnih – moguće ju je smanjivati. Ključnu ulogu ima iskazivanje ljutnje i svijest o svojim osjećajima, jer prepoznavanje emocija smanjuje potrebu za njihovim destruktivnim izražavanjem. Oslobađanje ljutnje kroz ispriku može obnoviti odnose i smanjiti unutrašnju napetost.
Modeliranje neagresivnog ponašanja pruža drugačije obrasce djelovanja, dok trening komunikacije i vještina rješavanja problema omogućava konstruktivno suočavanje s konfliktima. Izazivanje empatije – sposobnosti razumijevanja i osjećanja druge osobe – smanjuje vjerovatnoću agresivnog ponašanja. U tom smislu, agresivnost nije nepromjenjiva datost, već obrazac koji se može razumjeti, prepoznati i svjesno mijenjati.
Napomena: Ovaj tekst je posthumno objavljen pisani rad poznatog psihologa dr. Slobodana Pavlovića, čije knjige na temu ratne traume možete besplatno preuzeti u digitalnom formatu u našoj web-trgovini.
Dr. Slobodan Pavlović studij psihologije završio na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Magistrirao je na Medicinskom fakultetu u Tuzli i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do 1992. godine radio kao psiholog u Koksno-Kemijskom Kombinatu u Lukavcu, a tokom rata i kao psiholog u Armiji BiH. Nakon 1996. godine, pa sve do penzionisanja, radio je kao psiholog na Psihijatrijskoj klinici u Tuzli. Učesnik je velikog broja naučnih i stručnih skupova psihologa, objavio preko 50 naučnih i stručnih radova. Bio je predsjednik Društva Psihologa BiH, član Izvršnog odbora Društva Psihologa SFRJ i član Upravnog odbora Društva Psihologa FBiH u prvom sazivu.
O Autoru
