Postoji jedna vrsta tišine koja ne smiruje. Tišina koja se pojavi kad završi jedan životni ciklus, a novi još nije počeo. Kad se dogodi ono „sad bi trebala stati i pogledati“, ali ti ne staješ. Jer čim staneš, nešto se u tebi pokrene. To je onaj trenutak kad se sve izvana čini mirno, a iznutra se osjeti napetost, kao da tijelo čeka udarac.
Zadnjih godina sam primijetila jedan obrazac – kod sebe i kod žena s kojima radim. Kad se nešto završi, mi odmah idemo naprijed. Ne zato što smo ambiciozne. Ne zato što smo pametne. Ne zato što znamo što radimo. Nego zato što je ponekad lakše krenuti nego priznati. Lakše je otvoriti notes nego osjetiti težinu u prsima. Lakše je napisati cilj nego izgovoriti: „Ovo me pogodilo.“ Lakše je napraviti plan nego se susresti sa sobom.
Refleksija zvuči kao nešto zrelo i korisno. Ali, tijelo često čuje nešto drugo. Tijelo čuje: „Sad ćemo se vratiti tamo gdje boli.“ I onda se dogodi ono što nitko ne zove pravim imenom. Paraliza. Ne ona dramatična. Nego ona tiha paraliza u kojoj sve izgleda normalno, a ništa zapravo ne ide.
Sjećam se večeri kad sam to najjasnije vidjela. Kasno. Laptop otvoren. Tabovi posloženi kao da rješavam život: plan, bilješke, ideje, ciljevi, ponude… Sve ono što izgleda odraslo i odgovorno. U glavi mi je bila jedna jedina rečenica koja se vrtjela kao mantra:
„Samo da ovo posložim i bit će mi lakše.“
Ali, tijelo je govorilo nešto sasvim drugo. Čeljust mi je bila stisnuta, kao da cijeli dan držim zube na okupu da nešto ne pobjegne van. Ramena visoko, kao da nose torbu koju nitko ne vidi. Dah plitak. Trbuh tvrd. U želucu lagani nemir, onaj osjećaj koji nije „anksioznost“ u punom smislu, nego neugodna pobuđenost koja stalno traži izlaz.
Da me netko tada pitao kako sam, rekla bih: „Dobro sam. Samo sam malo umorna.“ To je rečenica koju žene govore kad ne žele otvoriti vrata iza kojih se čuje vlastita istina. Jer, nisam bila umorna – bila sam preplavljena.
I ono što me preplavljivalo nije bio posao. Nije bio raspored. Nisu bile obaveze. Bila je činjenica da jedna stvar nije ispala kako sam očekivala. Moji projekti nisu donijeli rezultat koji sam zamišljala. Moj plan nije „prošao“. Moja ideja nije eksplodirala kako sam u sebi vjerovala da bi trebala.
I tu se otvorio poznati unutarnji prostor. Onaj u kojem se razočaranje ne doživi kao emocija, nego kao ‘dokaz’.
Dokaz da nisi dovoljno dobra. Dokaz da si precijenila sebe. Dokaz da su drugi „više“. Dokaz da ćeš opet morati dokazivati, popravljati, tiskati još.
To je trenutak kad se um automatski prebaci na sljedeći korak. Jer, sljedeći korak daje osjećaj kontrole. A, refleksija… Refleksija traži nešto drugo. Refleksija traži priznanje.
Kad sam napokon pokušala zatvoriti laptop, dogodilo se nešto zanimljivo. Nisam osjetila olakšanje. Osjetila sam nelagodu. Kao da sam upravo ugasila jedini ventil koji je držao sustav stabilnim. Sjedim. Tišina. I u toj tišini tijelo počne govoriti glasnije.
Prvo se pojavi knedla u grlu. Ne ona koja te guši, nego ona koja stoji kao neizgovorena rečenica. Rečenica koju nisam htjela izgovoriti ni sebi, a kamoli nekome drugome. Onda prsni koš, onaj tihi pritisak. Kao da se nešto spušta na rebra i kaže: „Evo, tu sam. Nisi me riješila.“
Zatim leđa. Donji dio. Onaj osjećaj da nosiš ‘teret’ koji nije samo tvoj. Kao da si na sebe prebacila odgovornost da moraš uspjeti, jer ako ne uspiješ, nešto se ruši iznutra.
I onda klasično – potreba za slatkim. Nije to „glad“. To je pokušaj regulacije. Brzo se smiri. Brzo se nagradi. Brzo prekini ‘kontakt’.
I, tu sam se zaustavila. Jer ja ovo sada – znam. Znam što živčani sustav radi kad mu je refleksija preblizu. Znam kako trauma živi u tijelu. Znam kako se žena može činiti funkcionalna, a iznutra biti u bijegu. Ali. znanje nije dovoljno – kad ti sustav bježi.
U tom trenutku trebala mi je jedna jednostavna istina: refleksija nije mentalna aktivnost. Refleksija je somatski susret. A, moj sustav tada nije imao kapacitet za susret. I zato je radio ono što zna: štitio me.
Postoje dva glavna načina zaštite. Jedan je zamrzavanje. To je onaj dio u kojem ti se ‘ne da’. Nema volje. Sve odgađaš. Um je maglovit. Tijelo teško. Kao da ti netko stavi olovne utege na noge. I ti si „kao ok“, ali nisi.
Drugi je bijeg. Hiperaktivnost. Planiranje. Stalno „još malo“. Puno ideja, malo stvarnog kontakta. Prokrastinacija koja izgleda kao produktivnost. Rad koji se čini kao strast, a zapravo je panika.
Ja sam bila u bijegu. I to je bilo najteže priznati, jer bijeg mi je izgledao kao disciplina. Ali, tijelo ne laže. Tijelo uvijek pokaže kroz stisak, kroz napetost, kroz zatvor, kroz nesanicu. Kad ne procesuiramo emocije kroz tijelo, tijelo procesuiranje odradi samo. Samo što to onda izgleda kao „simptom“, no nije simptom – to je signal.
Sljedeći dan nisam počela s listom ciljeva. Počela sam s tijelom. Legla sam. TRE. I tu je bilo nešto gotovo jednostavno: čim sam dopustila tijelu da se trese, osjetila sam kako mi se iz bokova diže tuga. Ne „priča o tuzi“. Tuga kao osjet. Tuga koja nema objašnjenje, nema rečenicu, nema logiku. Samo postoji.
I dok se tijelo treslo, ta tuga se počela pomicanjem oslobađati – kao da se nešto što je bilo zaglavljeno konačno sjetilo da može van. U tom trenutku mi je postalo jasno ono što stalno govorim drugima, a sebi ponekad zaboravim: um može napraviti plan. Ali, um ne može dovršiti emociju. Emocija se dovršava kroz tijelo.
I tek kad se tuga pomaknula, tek kad se sustav malo spustio, tek tada sam mogla sjesti i pogledati. Ne kroz glavu. Kroz živčani sustav. Kasnije sam sa svojom mentoricom radila Brainspotting. Ne da dobijem odgovor, nego da dopustim da se pokaže što se stvarno aktivira kad se okrenem prema „neuspjehu“. I tu je došlo ono što me uvijek iznova fascinira: kad se proces odvija, um prestane glumiti detektiva. Samo se povuče. I onda izroni nešto puno starije.
Strah. Ne strah od projekta. Ne strah od tuđeg mišljenja. Nego strah koji govori: „Ako ne uspijem, nisam vrijedna.“
To nije rečenica odrasle žene. To je program. Program iz djetinjstva. Program iz sustava. Program iz svijeta u kojem je vrijednost često bila povezana s postignućem, funkcionalnošću, „budi dobra“, „budi jaka“, „nemoj biti problem“.
I kad sam to osjetila u tijelu, ne samo shvatila u glavi, dogodila se promjena. Um je napokon mogao reći ono što mu prije nije bilo dostupno: „To nije moja istina sada.“
To je razlika između refleksije koja te slomi i refleksije koja te integrira. Refleksija nije da se mučiš. Refleksija je da se vratiš u kontakt.
Nekad žene misle da je problem u nedostatku discipline. Da „ne znaju“. Da su „lijepe u pričama, a ne u akciji“. Da su „previše emotivne“, ili „previše spore“. A, često je problem samo u jednoj stvari: nema kapaciteta. Ne kapaciteta u glavi. Kapaciteta u tijelu.
Kapaciteta da ostaneš s istinom bez da pobjegneš u plan.
Kapaciteta da osjetiš razočaranje bez da ga pretvoriš u samokritiku.
Kapaciteta da dopustiš tugi da prođe bez da je zadržiš u prsima. Kapaciteta da priznaš: „Ovo me boljelo.“
Zato mindfulness nije „meditacija da se smirim“. Mindfulness je praksa primjećivanja bez popravljanja. Samo da vidiš: gdje mi tijelo reagira kad pomislim na zadnja dva mjeseca?
Zato TRE nije „vježba“. TRE je podsjetnik tijelu da ima izlaz.
Brainspotting nije „pričanje o problemu“. Brainspotting omogućuje da se subkortikalna obrada dovrši tamo gdje je ostala zaglavljena.
Kad danas čujem rečenicu: „Ne mogu se natjerati da napravim refleksiju“, ne čujem lijenost. Čujem tijelo koje govori: „Ne osjećam se sigurno da se okrenem.“ I zato je pitanje koje mijenja sve: što bi mi trebalo da refleksija bude sigurna?
Možda prvo dopustim tijelu da se kroz TRE opusti, otpusti. Možda prvo dišem. Možda prvo napišem tri riječi, a ne pet stranica. Možda prvo kažem istinu nekome tko me neće popravljati. Jer, refleksija nije projekt. Refleksija je povratak.
I kad je napraviš na somatski način, dogodi se nešto tiho, ali ogromno: budućnost više nije bijeg. Budućnost postane nastavak koji ima smisla. Ne nastavljam zato što bježim od onoga što je bilo. Nastavljam zato što sam ga integrirala.
Ako želiš, ne moraš danas ništa „zaključiti“. Dovoljno je da napraviš jedan mali, stvarni kontakt sa sobom. Sjedni na 7 minuta. Jedna ruka na prsa, druga na trbuh. I dovrši rečenicu bez uljepšavanja:
„Kad pomislim na zadnjih mjesec dana, moje tijelo…“
Ne traži odgovor koji zvuči pametno. Traži ono što je istinito. Refleksija je trenutak u kojem tijelu kažeš: „Vidim te. Osjećam te. Tu sam za tebe.“ Ne samo u uspjehu. Nego i u nelagodi. I iz tog mjesta, iz te odrasle prisutnosti, tek tada možeš krenuti naprijed. Ne kao projekt. Nego kao cjelovita žena.
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
