Našla sam kuću koju sam dugo bila tražila. Čim sam stala ispred nje, znala sam – to je to. Nisam još ni otvorila vrata. Nisam razgledala prostorije. Nisam brojala kvadrate ni razmišljala gdje će stajati kauč. Tijelo je već znalo. Drugi put kad sam došla, već sam u glavi uređivala prostor. Polako sam počela osjećati da će to postati moj dom.
Još nisam puno pričala o tome. Naučila sam da neke stvari želim čuvati dok se ne dogode. Ne zato što sam praznovjerna, nego zato što velikim promjenama treba dati prostor da sazriju. A onda, nekoliko dana kasnije, dogodilo se nešto što me podsjetilo koliko je naš živčani sustav fascinantan.
Već nekoliko dana prije osjećala sam neku neobičnu ‘zamrznutost’ u tijelu. Nisam dobro spavala. Nisam sanjala. Primjećivala sam da se nešto događa u meni, ali sam, potpuno nesvjesno, prelazila preko toga. Čak sam samu sebe uvjeravala da nije ništa posebno.
Koliko puta upravo to radimo? Osjetimo da se nešto događa, ali umjesto da zastanemo i poslušamo tijelo, samo nastavimo dalje. Koliko puta kažemo: „Ma, proći će.” I koliko puta upravo mi koji radimo s ljudima postanemo najbolji u tome da racionaliziramo vlastite signale?
Kasnije sam razmišljala koliko mi je tijelo zapravo pokušavalo nešto reći. Nisam dobro spavala. Nisam sanjala. Osjećala sam zamrznutost. Sve su to bili načini na koje mi je govorilo da se u meni odvija velika promjena. Ali, nisam slušala. Ne zato što nisam znala. Nego zato što sam, kao i mnogi od nas, bila uvjerena da trebam biti racionalna. Da ne dramatiziram. Da nastavim dalje.
Treći put kad sam ušla u kuću, sve me ‘sustiglo’ odjednom. Ogromna količina tjeskobe. Ogromna količina straha.
Jesam li pogriješila? Jesam li prenaglila?
Što ako ovo nije dobra odluka?
Što ako sam trebala pogledati još deset kuća? Što ako…
U nekoliko sekundi moj um napravio je stotine katastrofičnih scenarija. Više nisam gledala kuću. Gledala sam sve moguće načine na koje mogu pogriješiti. Tijelo je odmah odgovorilo. Mučnina. Glavobolja. Osjećaj pritiska. Kao da je cijeli organizam rekao:
„Ovo je opasno.”
A zapravo… nije reagirao na kuću. Reagirao je na promjenu. Na činjenicu da ulazim u nešto novo. Na to da više nema povratka na staro. Na odgovornost koju nosi ostvarenje jednog sna.
Naš živčani sustav ne razlikuje uvijek ugodnu od neugodne promjene. On prvenstveno procjenjuje jedno pitanje: Je li mi ovo poznato? Ako nije poznato, vrlo često će ga doživjeti kao potencijalnu prijetnju.
Zato mnogi ljudi osjete najveću tjeskobu upravo kada daju otkaz na poslu koji ih godinama iscrpljuje, kada upoznaju osobu koja ih iskreno voli, kada pokrenu vlastiti posao ili kada kupe kuću o kojoj su godinama sanjali.
Paradoksalno je, ali našem živčanom sustavu često je sigurnije ono što poznaje nego ono što želi. U tom trenutku nisam trebala donositi novu odluku. Trebala sam regulirati svoj živčani sustav. Jer odluke donesene iz preplavljenosti rijetko su mudre.
Izašla sam van. Hodala po travi. Disala. Osjećala stopala na zemlji. I polako primijetila da nisam u sadašnjem trenutku. Bila sam u svim mogućim budućnostima koje se još nisu dogodile. Rekla sam sebi:
„Dobro. Vidjela si svoje strahove. Hvala im što su se pojavili. Sada pogledaj i drugu stranu.”
Naravno da će biti posla. Naravno da će biti ulaganja. Ali isto tako, ovo je kuća koju si odabrala srcem. Ovo je početak života koji si dugo priželjkivala.
Kad sam došla kući, glavobolja nije prestajala. Prvi impuls bio je uzeti tabletu. Ovoga puta nisam. Uzela sam eterično ulje paprene metvice. Namazala sam zapešća i pregibe laktova. Osjetila sam kako me hladnoća vraća u tijelo. Dah je postajao sporiji. Napetost je počela popuštati.
Ne mislim da me opustilo samo eterično ulje. Mislim da mi je ono postalo ritual kojim sam svom živčanom sustavu poručila: „Sada si sigurna.”
Zaspala sam. Probudila sam se odmorna. Mirna. I tada sam shvatila nešto važno. Ponekad ne doživimo najveći stres kada se dogodi nešto loše, nego kada nam se napokon počne događati ono što smo dugo željeli.
Ostvarenje sna nije samo radost. Ono od nas traži da pustimo stari identitet. Stare sigurnosti. Poznati način života. I upravo tada naš živčani sustav može reagirati kao da se nalazi u opasnosti.
Danas više ne mislim da je moja reakcija značila da sam donijela pogrešnu odluku. Mislim da mi je tijelo pokazalo koliko je velika promjena preda mnom. Ali, pokazalo mi je još nešto. Ignorirala sam ga nekoliko dana. Pa je pojačalo glasnoću.
Prvo zamrznutost. Zatim nesanicu. Onda izostanak snova. Na kraju tjeskobu, mučninu i glavobolju. To nisu bili različiti simptomi. To je bila jedna poruka izrečena na pet različitih jezika.
I mislim da je upravo to najveća lekcija koju nosim iz ovog iskustva. Ne da više nikada neću osjetiti strah. Hoću. Ali, želim naučiti razlikovati strah koji me štiti od straha koji samo pokušava zadržati poznato. Jer intuicija često govori vrlo tiho. Strah gotovo uvijek ‘viče’.
I koliko god godina radila kao terapeutkinja, ovo iskustvo me još jednom podsjetilo da znanje ne znači imunost. I ja imam živčani sustav. I moje tijelo ponekad progovori prije nego što ga uspijem čuti.
Razlika je jedino u tome što danas znam zastati. Udahnuti. Vratiti se u tijelo. I ne donositi velike životne odluke iz mjesta preplavljenosti, nego pričekati da se ponovno sretnu moje tijelo, moj um i moja intuicija.
Intuicija i strah mogu postojati u isto vrijeme. Pojava straha ne znači da sam donijela pogrešnu odluku. Velike pozitivne promjene jednako mogu aktivirati živčani sustav kao i negativni događaji. Tijelo gotovo uvijek zna prije nego što um razumije. Ne moram vjerovati svakoj misli koja mi prođe kroz glavu kada sam preplavljena.
Regulacija nije odsutnost straha. Regulacija je sposobnost da ostanem uz sebe dok je strah prisutan. Najvažnije odluke ne donosim kada sam preplavljena, nego kada ponovno osjetim sebe.
Pitanja za samorefleksiju
- Jesi li ikada pomislila da si donijela pogrešnu odluku samo zato što si osjetila veliki strah?
- Može li biti da tvoj živčani sustav reagira na promjenu, a ne na opasnost?
- Kada si posljednji put dobila upravo ono što si dugo željela, a umjesto radosti prvo osjetila tjeskobu?
- Kako tvoje tijelo pokazuje da prolazi kroz veliku promjenu?
- Koje signale tijela najčešće ignoriraš?
- Što bi se dogodilo kada bi tim signalima pristupila sa znatiželjom umjesto s analizom?
- Kako razlikuješ glas intuicije od glasa straha?
Možda najveća promjena nije bila kupnja kuće. Možda je najveća promjena bila to što sam još jednom naučila vjerovati svom tijelu, jer ono me nije pokušavalo zaustaviti – pokušavalo me pripremiti.
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
