Mindfulness ima sedam stupova, prema Jonu Kabat-Zinnu. To nisu pravila koja trebamo savršeno slijediti, već stavovi koje vježbamo dok smo prisutni sa sobom. Vježbamo ih za sebe kako bismo ih mogli živjeti i koristiti u svakodnevnom životu.
Prvi je stup neosuđivanje – primjećivanje vlastitih misli, emocija i reakcija bez etiketiranja kao dobrih ili loših, pozitivnih ili negativnih.
Zatim dolazi strpljenje – dopuštanje stvarima da se razvijaju svojim ritmom, bez forsiranja sebe ili drugih i bez nametanja vlastitog ritma nekome drugome.
Početnički um poziva nas da svaki trenutak gledamo kao da ga doživljavamo prvi put, bez pretpostavki, automatizma i automatskih reakcija.
Povjerenje znači učiti vjerovati vlastitom iskustvu, svojem tijelu, intuiciji i unutarnjoj mudrosti.
Peti je stup nenastojanje. Mi stalno nešto moramo, nastojimo, pokušavamo postići, popraviti ili napraviti onako kako mislimo da bi trebalo biti. Nenastojanje nas uči otpustiti potrebu da i meditacijom nešto postignemo, popravimo ili savršeno odradimo. Ne trebamo uvijek stići do nekog idealnog stanja koje smo zamislili.
Prihvaćanje znači vidjeti stvarnost onakvom kakva jest, bez obzira na to sviđa li nam se ili ne. Prihvaćanje ne znači da odobravamo ono što vidimo niti da odustajemo. Prihvaćanje je prvi korak prema promjeni. Tek kada vidimo što je stvarno prisutno, možemo napraviti svjestan izbor.
Posljednji stup je puštanje – letting go. Primijetiti za što se držimo. Koje misli ne želimo pustiti, kojih se uvjerenja, očekivanja, stavova i emocija grčevito držimo. A onda im nježno dopustiti da odu kada su spremni.
Tih sedam stupova stalno iznova učimo i vježbamo. Svaki od njih ima svoje slojeve. I taman kada pomislim da sam nešto naučila, život mi donese novo iskustvo kroz koje odlazim još jedan nivo dublje.
Povjerenje – učenje iz vlastitog iskustva, vjerovanje svojem tijelu, intuiciji i unutarnjoj mudrosti – nešto je što još poprilično svladavam. Kao da ga ponekad namjerno zaboravim. Dugo sam tražila odobrenje od drugih. Bilo mi je potrebno da me netko drugi usmjeri, da mi da svoj blagoslov i potvrdi da je ono što radim ispravno.
Zato se još uvijek učim povjerenju. Znam malo skrenuti s tog puta, ali vratim se. Ono što mi je ipak najizazovnije i najteže jest puštanje. Puštanje misli, uvjerenja, stavova, emocija i očekivanja.
I svake godine, u nekom trenutku, u moj život uđe još jedna lekcija puštanja. Najčešće mi te lekcije dolaze kroz životinje.
Teško mi je pustiti životinje. Teško mi je dopustiti im da odu kada im je vrijeme, kada one jednostavno odaberu otići. Ja biram napraviti sve što postoji na ovom svijetu samo da bi ostale sa mnom. Jer, kao, sa mnom im je najljepše. Ja im mogu dati ono što je najbolje za njih.
Kada to izgovorim naglas, čujem koliko u tome ima moje potrebe za kontrolom. Kako ja mogu znati što je najbolje za njih? Ispod te kontrole ne nalazi se samo sebičnost. Ondje se nalazi i dio mene koji se boji rastanka, gubitka, tuge i osjećaja da više nisam potrebna.
Nedavno je tako u moj život ušla jedna mala maca.
Susjeda i prijateljica pitala me želim li biti čuvalica za mace. Posljednja dva puta kada sam bila čuvalica završilo je neslavno – te su mace ostale kod mene. I tako sada imam četiri mace.
Ali ovaj put rekla sam: „U redu, može. Neka dođe.“ Bio je to ogroman izazov za mene. Došlo je malo narančasto čudo. Preslatko. Pomislite: ako bude malo zločest, ako ne bude toliko zabavan, bit će ga lakše pustiti. No, preslatki su.
Trebao je ostati kod mene mjesec i pol ili dva, dok mu ne pronađu dom. U tom je kratkom vremenu sve naučio. Već je prvoga dana naučio ići na WC. Odazivao se na poziv i dolazio kada bih ga zvala. Shvatio je u kojoj se ladici nalaze poslastice. Znao je da mora sjesti pokraj zdjelice kada želi hranu.
Malo čudo. Malo pametno čudo koje se uvuče pod kožu, legne na tebe i zaspi u trenu. Kada je došao, stao mi je u šaku. Mislila sam da imam još vremena s njim. A onda me, nakon samo tjedan dana, nazvala prijateljica i rekla:
„Pronašli smo mu dom. Ide u Njemačku.“
Tada su krenule misli. Ajme, što će on tamo? Kako će mu biti? Kako ću izgubiti kontakt s njim? Kako ću znati da je dobro? Možda će mu tamo biti loše. Možda ću mu ovime učiniti nešto nažao. Ne smijem ni napisati sve što mi se vrtjelo po glavi.
Primijetila sam dio sebe koji je postao jako glasan. Dio koji je stvarao paniku i pokušavao preuzeti kontrolu. Stavljao me u položaj žrtve: kako ću ja bez njega i kako će on bez mene? Hoće li misliti da sam zločesta jer sam ga dala? Pojavila se i moja potreba da me se voli. Svi stari obrasci odjednom su se podigli.
Psihološki gledano, u meni se aktivirao sustav privrženosti. Kada se s nekim povežemo, naš ga živčani sustav počinje doživljavati kao dio sigurnosti. Najava rastanka tada može pokrenuti alarm, čak i kada svjesno znamo da druga strana odlazi na dobro mjesto.
Pojavila se i anticipatorna tuga – počela sam osjećati gubitak prije nego što se rastanak uopće dogodio. Moj je um stvarao najgore moguće scenarije jer me pokušavao zaštititi od neizvjesnosti. Ako unaprijed zamislim sve što bi moglo poći po zlu, možda ću uspjeti nešto spriječiti. Možda ću ponovno osjetiti kontrolu.
Ali ,kontrola nije bila dokaz da znam što je najbolje za Tunu. Bila je način na koji me jedan dio mene pokušavao zaštititi od tuge, nemoći i osjećaja da više nisam potrebna. Ispod pitanja: „Kako će on bez mene?“ nalazilo se i mnogo ranjivije pitanje: „Kako ću ja bez njega?“ Kada sam nešto o tome objavila na Instagramu, netko mi je napisao:
„Lakše je vježbati nevezivanje s ljudima nego sa životinjama.“
Slažem se. Apsolutno se slažem. Ali, morala sam stati radi sebe. Morala sam vidjeti što se u meni događa jer taj dio nije dobar za mene kada mu dopustim da odlučuje umjesto mene. Ja tada nisam dobra prema sebi. Svatko zaslužuje da ga pustimo da živi svojim putem. I ja zaslužujem sebi dopustiti odrastanje, napredovanje i odlazak dalje. U tom mi je trenutku bila potrebna cijela praksa mindfulness-a.
Neosuđivanje, da ne proglasim sebe lošom zato što su se u meni pojavile te misli, panika i potreba za kontrolom.
Povjerenje, da vjerujem svojem iskustvu i osjećaju da Tuna odlazi u dobre ruke, čak i kada moj um izmišlja najgore scenarije.
Prihvaćanje, da vidim stvarnost onakvom kakva jest: vezala sam se za njega, volim ga, tužna sam što odlazi i pronađen mu je dom u kojem će biti voljen.
I na kraju puštanje – ne kao prestanak ljubavi, ravnodušnost ili poricanje tuge. Puštanje kao dopuštanje njemu da nastavi svojim putem, a sebi da osjetim sve što njegov odlazak u meni pokreće.
Mačić Tuna došao je u moj život kako bi me nečemu naučio. Pokazao mi je kako se svijet može gledati s bezuvjetnim povjerenjem. On mi ga je dao iste sekunde kada je došao k meni. Kada mi je stao u ruku. Kada me tražio. Kada mi je vjerovao svaki put kada sam mu davala hranu.
Pokazao mi je i kako to nježno malo biće može ugristi kada nešto ne želi. Kako se može zauzeti za sebe. Naučio me mnogo lijepih lekcija. Pokazao mi je i koliko sam napredovala. Nisam upala u dramu. Nisam pronašla milijun i jedno opravdanje zašto bi trebao ostati kod mene. Nisam tražila razloge kojima bih opravdala svoju unutarnju tugu i nemir.
Oprostili smo se. Lijepo sam ga spremila, odvezla i ispratila na put. Otišao je. Znam da je otišao u najbolje ruke. Znam da će imati najbolji dom, a za mene je lekcija ostala.
Još jednom mi je pokazano koliko naše misli stvaraju sliku o nama i svijetu. Koliko je malo potrebno da zaplovimo u stare obrasce. Svijet me testira i šalje mi iskustva. Na meni je hoću li ih prihvatiti ili ignorirati. Kada ih prihvatim, mogu vidjeti za što sam još vezana unutar sebe.
Napredak ne znači da više nikada neću imati stare misli, da se neću vezati ili da neću osjećati tugu kada netko koga volim odlazi. Napredak je u tome da primijetim što se u meni događa. Da prepoznam stare obrasce kada se pojave i da im ne dopustim da odlučuju umjesto mene.
Tuna mi nije pokazao samo za što sam još vezana. Pokazao mi je koliko sam već sposobna voljeti bez zadržavanja. Jer ljubav nije uvijek u tome da nekoga sačuvamo uz sebe. Ponekad ljubav znači vjerovati. Ponekad znači zahvaliti za vrijeme koje smo dobili. A ponekad ljubav znači – pustiti.
Pitanja za samorefleksiju:
- Za koga ili za što se još uvijek držite, iako duboko u sebi znate da je vrijeme za puštanje?
- Što pokušavate kontrolirati kada se osjećate nesigurno, tužno ili nemoćno?
- Koje vam najgore scenarije um stvara kako bi vas pokušao zaštititi?
- Nalazi li se ispod vaše potrebe za kontrolom strah da više nećete biti potrebni, važni ili voljeni?
- Možete li svoje misli i osjećaje primijetiti bez osuđivanja i bez potrebe da odmah postupite prema njima?
- Kako bi izgledalo voljeti nekoga, a istovremeno mu dopustiti da nastavi svojim putem?
- Što biste danas mogli nježno pustiti – ne zato što vam nije važno, nego upravo zato što jest?
O Autoru
