U prošli četvrtak sam se vratila s otoka Šolta. Dva mjeseca sam bila odvojena od kopna i, za moj osjećaj, odvojena od svijeta. Dva mjeseca je za mene ostatak svijeta na trenutak prestao postojati. Bilo je samo sunce, more koje se činilo beskrajnim, zrak koji je mirisao na ružmarin i sol. Preko dana i uveče, tišina koju su prekidali samo cvrčci. Jednom riječju: raj.
Na otoku nisam žurila. Nisam imala listu obaveza. Nije bilo buke. Samo valovi, toplina na mojoj koži i osjećaj da vrijeme sporije teče. Tamo sam bila isključivo fokusirana na sadašnjost, na ovaj trenutak, na sunce na mom licu.
I tamo, između skromnosti i osjećanja da imam sve što mi treba, doživjela sam koliko je važno živjeti u sadašnjosti. Jer u sadašnjosti nema nedostatka. U sadašnjosti postoji mir. U sadašnjosti je svega dovoljno.
Sada sam se vratila. Negdje u meni je još uvijek taj miris ružmarina. Još uvijek ta pjesma cvrčaka. Ponijela sam to ovdje sa sobom u Holandiju, kao sjećanje i kao sidro. Da, usred sve ove gužve i vreve, vijesti, svjetskih dešavanja, mogu zatvoriti oči i na trenutak se vratiti suncu, moru, cvrčcima. Jednom riječju, vraćati se u sadašnjost.
Život u sadašnjosti ne znači raditi nešto veliko. To znači prestati biti odsutan. Prestati biti odsutan ne govori o metodama, već o dubljem shvatanju: MI jesmo ovaj trenutak. Umjesto da se identificiramo s mislima ili emocijama, učimo biti prisutni u polju svijesti. To polje je uvijek ovdje. Ono je tiho, moćno i živo. Kada smo ovdje i sada, usklađujemo se sa svojim prirodnim stanjem. Iz tog prisustva proizlazi mir, jasnoća i povezanost s našom suštinom, gdje se razmišljanje, osjećanje, govor i djelovanje usklađuju s onim što jesmo u suštini.
Mnogi ljudi nesvjesno žive u sukobu sa samim sobom; uhvaćeni između žaljenja za prošlošću i straha za budućnost. To stvara stres, nemir i unutrašnju podijeljenost.
Kada naučimo živjeti ovdje i sada, oslobađamo se ove vremenske petlje. Vraćamo se na jedino mjesto gdje je moguća istinska transformacija, a to je sadašnji trenutak. Iz ovakvog prisustva možemo otpustiti ono što nam više ne služi. Otvaramo se intuitivnoj mudrosti i toku života.
Prošlost nas više ne drži, a budućnost gubi svoju prijetnju. Ne treba bježati od života ovdje i sada. To je najhrabrija stvar koju možemo učiniti. Ja sam smogla hrabrosti. Osjećam se oslobođeno, pa zato dijelim ova svoja razmišljanja.
Biti u ovdje i sada nije talenat, već praksa. Ne zahtijeva savršenstvo, već svjesnu pažnju i nježnost prema sebi. Malim, konkretnim koracima možete sve češće iskusiti ovo stanje prisutnosti:
Počnite sa svojim dahom: tri svjesna udaha vraćaju vas u sadašnjost.
Koristite svoje tijelo kao sidro: osjetite svoja stopala na tlu.
Stvorite mini-pauze u svom danu: nakratko usporite između aktivnosti.
Posmatrajte svoju okolinu svježim očima: gledajte kao da nešto vidite prvi put.
Redovno sebi postavljajte pitanje: Jesam li prisutan/prisutna sada?
Na ovaj način raste vaša sposobnost da živite u trenutku, a s njom raste i vaša unutrašnja sloboda. Život u ovdje i sada nije trik da se „opustite na trenutak“. To je put koji produbljuje vaše cjelokupno životno iskustvo. Kada ste prisutni, usklađujete se sa svojom pravom prirodom. Bolje osjećate šta je ispravno. Vaši odnosi postaju autentičniji. Vaša životna energija ponovo počinje teći.
Živimo u društvu zasnovanom na razmišljanju. „Mislim, dakle postojim“, napisao je francuski filozof René Descartes u 17. vijeku. Kada mislimo, onda znamo da postojimo. Znači, moramo nastaviti razmišljati da bismo nastavili postojati. Ali, da li je ovo potpuno tačno?
Sjedila sam na svojoj terasi ispod stabla rogača. Kroz granje sam osjećala sunce na svom tijelu. Suptilnu toplinu koja mi je pružala jako ugodan osjećaj. Čula sam cvrčke kako pjevaju, užurbano razgovaraju jedni s drugim. Osjećala sam miris ljeta. Tako me preplavljivao osjećaj potpune opuštenosti. Moje misli bi stale. Osjećala sam se jedno s okolinom. Jedno s trenutkom. Osjećala sam da je sve dobro, da sam sretna. Nisam imala misli, nisam imala sjećanja i emocije. Bila je samo svijest.
Pokušavate li i vi s vremena na vrijeme zaustaviti svoje misli i usmjeriti pažnju na sadašnjost? Ako to uradite, primijetit ćete da stara mudrost iz 17. vijeka možda ne vrijedi uvijek. Ne postojimo mi zato što mislimo, već jesmo zato što jesmo. Svjesni smo, dakle postojimo.
Živjeti u sadašnjosti nije teško. To morate vježbati. I što češće uspijevate biti u trenutku, to postaje ugodnije. Odjednom shvatite da u rukama držite jednostavan alat koji vam pomaže da budete opušteni i sretni bilo kada i bilo gdje.
Prošetajte šumom s pažnjom usmjerenom na šumu. Razgovarajte s prijateljem i zadržite pažnju na tom prijatelju. Pomazite svoju mačku i osjetite krzno i toplinu. Jedite svoj obrok bez ometanja i uživajte u intenzivnom okusu. Uživajte u svom poslu dok ga radite, a ne samo u trenutku kada možete prekrižiti zadatak sa svoje liste. Skrenite pažnju na sadašnjost u autobusu, željeznici ili tramvaju.
Usporite, opustite se, cijenite i uživajte. Udahnite i izdahnite; pustite da vam misli dođu kasnije. Sada imate priliku da se osjećate potpuno jedno sa životom; ne dozvolite da vam taj trenutak isklizne, već ga uhvatite objema rukama. Prepustite se sadašnjosti.
Poslije mog intenzivnog doživljaja života u sadašnjosti na Šolti i ja, naravno, nastavljam sa vježbom sve dok se to ne utjelovi u meni kao moja sadašnja svakodnevnica.
O Autoru
