Moja crvena linija osviještenosti uvijek bila moja pokojna baka. Od najobičnije kupovine namirnica u trgovinama pa do najmodernijih stvari. Ja u trgovini praktikujem, koliko mogu, da ne kupujem proizvode koje moja baka ne bi poznavala. Nikakve mikseve za kolače, polugotova jela, razna novokomponovana gazirana pića i sokove i dajem prednost lokalnim i sezonskim namirnicama. Kupujem koliko god mogu osnovne, ‘čiste’ i lokalno uzgojene namirnice.
Period i društvo u kojem trenutno živimo su užurbani. Nažalost, sve je više ljudi koji hoće samo brzo… Planeta Zemlja vrvi od milijarde ljudi i svi pokušavaju da pronađu svoj put što je brže moguće. A ja se pitam: žele li svi ti ljudi još uvijek ići osviještenijim putem ili ne? Sve je veća težnja za dostojanstvenom egzistencijom i njenim osiguranjem – ali na instant način.
Naravno, postoje brojni životni zahtjevi koje moramo ispuniti kao pojedinci – održavanje veza, posla, egzistencije, porodice… Po mom mišljenju, današnje društvo nije baš prijateljski nastrojeno prema ljudima. Ljestvica koju moramo dostići kao pojedinci šokantno je visoka. Ukratko, svi imamo popriličan broj lopti koje moramo žonglirati u zraku. Osim gužve i užurbanosti, naši životi su često vrlo osjetljivi na podražaje kojih je sve više.
Mobilni telefoni stalno zvone ili pište jer uvijek moramo biti dostupni i u pripravnosti. Nažalost, i ja sama učestvujem u svemu tome i meni lično nekada nedostaje ‘kontrola’ jer mislim – ali ti e-mailovi se moraju pročitati, te poruke na WhatsApp-u moraju biti poslane što prije… U mnogim porodicama televizor je upaljen po cijeli dan – bilo tokom večernje špice kod kuće ili vikendom. Nažalost, sve češće viđam da čak i tokom obroka cijela porodica sjedi zajedno, s tanjurima u krilu, pozorno gledajući u TV. Druženje tada nije u potpunosti ostvareno, a ni povezanost ljudi nije na svom najboljem nivou.
Gdje god da krenemo – zvukovi. U prodavnicama muzika ‘trešti’, u tržnim centrima decibeli probijaju uši. Čak i u čekaonici kod doktora, televizija neprekidno emituje neki program. Ukratko, naša čula su pod stalnim pritiskom. Bilo gdje da krenemo, nailazimo na iste ljude, slike i situacije. Naša čula neprestano su izložena buci koju stvaramo na ovoj planeti.
I dalje pokušavam da živim ‘starinski’, sporije, mudrije – kao i moja baka. Ipak, vidim ljude oko sebe i iz svog bića i senzibilnog ja sve posmatram i pitam se: Kuda mi to svi praktično trčimo? Uvijek u pokretu. Uvijek zauzeti. Čini se da nema vremena za razmišljanje i odmor?
‘Ja sam prvi, skloni se brzo, moram da prođem!’
‘Put je moj jer ja plaćam putarinu!’
‘Šta imaš – to želim i ja! Jer to je ljepše!’
‘Trava kod susjeda je zelenija!’
Želimo mnogo, po mogućnosti – istovremeno. I sada. Sada ostaje pitanje: Gdje je nestala veza među ljudima u ovom individualnom, brzom konzumacijski usmjerenom društvu? Sjećam se kako mi je baka pričala da je svaki dan imala sastanke sa svojim prijateljicama – u parku ili kod neke od njih. Pričale su i podržavale jedna drugu. Kakva je danas naša veza s drugima – ali i veza sa samim sobom?
Često mjerimo svoju vrijednost kroz stvari poput fizičkog izgleda ili statusa. Je li to jedino što se računa u životu? Je li to društveni standard prema kojem prosuđujemo jedni druge? Nadam se da nije. Naš Svemogući ili neka viša sila koja nas je stvorila sigurno nije to namjeravala.
Da i ne govorimo o osuđivanju drugih. Ljudi koje poznajemo – ili ne poznajemo – dok svoja najdublja osjećanja čuvamo za sebe. I to je uznemirujuće, jer je ljudska povezanost jedna od najmoćnijih sila koje su nam dostupne. Ali, kako da se povežemo s drugima kad je to danas tako teško?
Mi smo, u biti, u vezi sa svima koje sretnemo. Bilo da je to starica na autobuskoj stanici, nova koleginica ili stric kojeg znamo cijeli život, ali prema kojem smo uvijek osjećali distancu. Povezivanje s drugima je vještina koju možemo istrenirati. Niko ne dijeli sve o sebi odmah – logično, prvo želimo da znamo koga imamo ispred sebe.
Ako se druga osoba čini ‘ukočenom’, i mi se povučemo. Ali, prava veza nastaje tek kada se otvorimo – jer iza zida je teško uspostaviti kontakt. Pokažite ko ste. Na taj način stvarate povjerenje i pozivate drugu osobu da učini isto. Kakav je osjećaj kada vam neko na ulici dobaci: „Lijepe cipele!“, istakne da su vam ispale slušalice ili se nasmije dok čekate voz? Prijatan, zar ne? Lijepo je biti ‘viđen’.
Ja svjesno nosim ‘upadljive’ modne detalje. Takve male stvari možete i vi kreirati – ponekad ih proširiti u razgovor. Izađite iz svoje čahure, pogledajte ljude oko sebe i pokažite interesovanje za njih. Iznenadit ćete se koliko zanimljivih priča možete čuti.
Ako ste stidljivi, prepoznajete osjećaj sumnje prije nego što započnete razgovor s nepoznatom osobom. Što više razmišljate o tome, to postaje teže. Ali pitajte se: šta može poći po zlu? Ako vam neko kaže da ste dobar slušalac, i to je kompliment. To znači da obraćate pažnju na drugu osobu i da ste u stanju da, makar ponekad, stavite sebe u cipele drugoga.
Slušanjem zaista učimo da razumijemo druge. Ako nekoga nešto muči, oduprite se porivu da odmah ponudite rješenje ili podijelite vlastito iskustvo. Ponekad je uho za slušanje vrijednije od savjeta.
Dobro je s vremena na vrijeme izazvati sebe. Istraživanjem granica svoje zone udobnosti otkrivate najljepše stvari. Ali, to ne znači da treba da ih prelazite na silu. Ako ste introvertni, ne očekujte da ćete preko noći postati govornik koji svima priča svoju priču. Svako gradi kontakt na svoj način. Pronađite ljude sličnih interesovanja. Pridružite se klubu ili idite na seminare, predavanja, yoga retreat. Svi koji su tamo – odlučili su biti tamo, baš kao i vi.
Otvorite srce: svi ljudi koje sretnete su poput vas. Dozvolite drugima da vam priđu i vi priđite njima. Vjerujte da ste vrijedni da vas drugi vole. Tako je radila i moja baka i bila je tako sretna, nasmijana i zadovoljna svojim životom.
O Autoru
