Imate li u svom životu prijatelje koji nisu samo usputni ljudi? One s kojima se život nekako isprepleo toliko puta da više ni ne znate kada je sve počelo. Ili znate točan trenutak kada ste ih upoznali. One kojima možete doći nakon nekoliko mjeseci, sjesti za stol i nastaviti razgovor kao da ste jučer zadnji put sjedile zajedno. One s kojima ste prošle različite faze života, mijenjale se, rasle, možda se u nekim stvarima i udaljile, a ipak je nešto ostalo.
One pred kojima ne morate paziti što ćete reći. Ne morate biti pametnije nego što jeste. Ne morate biti bolje nego što jeste. Ne morate imati sređen život. Možete doći umorne, zbunjene, ljute, vesele, zaljubljene, izgubljene. Možete pričati satima, a možete i samo sjediti. I možda je upravo to razlika između poznanstva i prijateljstva. Jer poznanika možemo imati jako puno. Ali koliko imamo ljudi pred kojima možemo stvarno biti mi? Onako kako jesmo. Bez objašnjavanja. Bez uljepšavanja. Bez one male unutarnje potrebe da ostavimo dobar dojam. Jer s nekim ljudima možemo biti samo ono što pokazujemo svijetu. A s nekima možemo spustiti gard. I to je nešto sasvim drugo.
U mladosti sam bila pravi društveni zvrk. Voljela sam biti okružena ljudima. Voljela sam društvo, razgovore, smijeh, izlaske, puno ljudi oko sebe. konstanta u mom životu upravo su prijateljice kojima sam okružena dugi niz godina. Neke su tu jako dugo. Doslovno smo odrasle zajedno.
Nađemo se često tako sve zajedno i gledam ih. Gledam žene koje poznajem toliko dugo da se ponekad čini kao da smo odrasle zajedno, a opet smo toliko različite. I pomislim – da se danas upoznajemo, teško da bismo nakon one prve kave ponovno sjele zajedno. Možda se ne bismo niti odabrale. Jer nemamo ista uvjerenja. Nemamo ista iskustva. Nemamo isti pogled na svijet.
Postoje teme o kojima jednostavno ne razgovaramo. Ne zato što se ne volimo. Nego zato što znamo da se oko nekih stvari nikako ne slažemo. I upravo sada pokušavamo pronaći neki drugačiji način da o toj temi razgovaramo. Da možemo reći što mislimo, a da razgovor ne završi vatrometom za stolom.
I znate što mi je u tome zanimljivo? To što je upravo činjenica da se poznajemo godinama ono što nam daje sigurnost. Znam tko je ona. Ona zna tko sam ja. Ne moramo se slagati da bismo znale da se volimo. Mogu biti otvorena prema njoj u jednoj temi, a potpuno zatvorena u drugoj. I to je također odnos. Ne moram joj dati svaki dio sebe da bih s njom imala stvarno prijateljstvo.
Život slaže priče, tako je i meni složio da sasvim spontano složila se grupa divnih žena, ne poznajemo se dugo, ali kao da se poznajemo godinama. s njima dijelim puno više onih vrijednosti koje danas živim. Razgovora o stvarima o kojima prije možda nisam niti razgovarala. S njima sam ja danas.
I onda sam se uhvatila u jednom zanimljivom pitanju. Koja sam ja između te dvije grupe žena? I odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Obje sam ja. Ja sam i ona Dubravka koja je godinama gradila prijateljstva s ljudima koji možda ne dijele njezina današnja uvjerenja. I ja sam ova današnja Dubravka koja je u svoj život pustila žene s kojima dijeli puno toga što joj je danas važno. Ne moram birati. Ne moram jednu grupu proglasiti „pravom“, a drugu „krivom“. Volim obje svoje grupe žena. Jer u obje mogu biti svoja. Samo različiti dijelovi mene dolaze više do izražaja.
I možda upravo tu počinje zrelo prijateljstvo. U tome da od druge osobe ne tražimo da bude ista kao mi. Ali, i u tome da od nje ne tražimo da zauvijek ostane ona osoba koju smo jednom upoznali. Da ako je napravila promjenu u životu mi ne izjavilo “ona se traži” Jer, ljudi se mijenjaju. Mijenjamo se i mi.
Ono što nam je bilo važno prije deset godina možda nam danas više nije. Neka uvjerenja koja smo nekada čvrsto držali možda smo putem preispitali. Neke stvari koje smo nekada željeli danas više ne želimo. Upoznajemo nove ljude, prolazimo nova iskustva, učimo, griješimo, sazrijevamo i polako postajemo netko koga ni sami prije nekoliko godina ne bismo prepoznali.
I ponekad se upravo tu prijateljstvo nađe na kušnji. Jer možda smo zavoljeli onu verziju osobe koju smo upoznali prije dvadeset godina. Znamo kakva je bila, što je voljela, kako je razmišljala, što smo zajedno radile. I onda se jednog dana nađe pred nama neka nova ona.
I mi imamo izbor. Hoćemo li pokušati vratiti onu ‘staru’? Hoćemo li joj govoriti da se promijenila? Da više nije ona osoba koju poznajemo? Ili ćemo pokušati upoznati ovu novu? Meni se čini da je upravo ovo drugo jedan od najljepših oblika prijateljstva. Ponovno upoznavati ljude koje već poznajemo. Dopustiti im da nas iznenade. Dopustiti im da imaju drugačije mišljenje nego prije. Da žele drugačiji život. Da ih zanimaju neke nove stvari. Da postanu tiši, otvoreniji, hrabriji, osjetljiviji ili potpuno drugačiji nego što smo ih pamtili. I, pritom, ne moramo izgubiti ono što smo zajedno izgradili. Možemo reći:
„Ne razumijem te potpuno, ali želim te upoznati ovakvu kakva si sada.“
Možemo ostati bliske i kada više nismo iste, jer ljubav prema prijatelju nije u tome da ga zadržimo takvim kakav nam je nekada odgovarao. Ljubav je u tome da mu damo dovoljno prostora da postane ono što danas jest. Onda i mi imamo slobodu biti ono što smo danas.
Bez toga da jedna drugoj moramo dokazivati da smo ostale iste. Jer pravo prijateljstvo možda nije ono u kojem se ništa ne mijenja. Možda je pravo prijateljstvo ono koje može preživjeti promjenu.
Gledam oko sebe i primjećujem nešto drugo. Puno ljudi ima cijeli niz poznanika. Ali, jako malo stvarnih prijatelja. Ljudi koje mogu nazvati kada im je teško. Ljudi kojima mogu reći: „Danas nisam dobro.“ Ljudi pred kojima ne moraju glumiti da je sve u redu. Ljudi s kojima mogu sjediti u tišini. I ljudi koji će ih pitati kako su i stvarno čekati odgovor.
Zašto je to danas tako teško? Mislim da je jedan od razloga i to što smo počeli graditi puno odnosa kroz korist. Što ja mogu napraviti za tebe? Što ti možeš napraviti za mene? Kako mi možeš pomoći? Koga poznaješ? Što mogu dobiti kroz ovaj odnos?
Ona stara „ruka ruku mije“ kao da je upravo u odnosima doživjela svoj puni sjaj. I nije problem u tome da jedni drugima pomažemo. Naravno da trebamo. Problem nastaje kada odnos više ne postoji ako od njega nemamo neku korist. Kada druga osoba prestane biti čovjek i postane prilika. Kontakt. Veza. Mogućnost. Resurs.
Tada se nešto vrlo važno gubi. Jer prijateljstvo nije transakcija. Ne sjedim s tobom zato što ćeš mi jednog dana trebati. Ne pitam te kako si zato što očekujem da ćeš sutra pitati mene. Ne pomažem ti zato što si ti meni dužna pomoći. Naravno, u zdravom odnosu postoji uzajamnost. Ali, uzajamnost nije isto što i trgovina.
Mislim da smo nekako zaboravili da svi nosimo maske. I da ih svi nosimo iz nekog razloga. Netko nosi masku snage. Netko masku uspjeha. Netko masku da mu nitko ne treba. Netko masku da je uvijek dobro. Netko masku da sve može sam, a ispod svega toga vrlo često sjedi jedan sasvim običan čovjek koji želi biti viđen. I prihvaćen. I voljen.
I upravo zato odnosi koji krenu iz potrebe da zadovoljimo neku vlastitu potrebu teško dolaze do dubine. Jer od početka ne pokazujemo sebe. Pokazujemo ono za što mislimo da će druga osoba prihvatiti. Pokazujemo svoju snagu. Sposobnost. Moć. Uspjeh. Neranjivost. A to nismo cijeli mi. I onda se dogodi nešto zanimljivo. Druga osoba upozna našu masku. I mi se pitamo zašto se ne osjećamo blisko.
Pa, kako bismo se osjećali blisko kada se zapravo nismo niti susreli? Susrele su se dvije maske. Prijateljstvo traži nešto drugo. Traži vrijeme. Traži prisutnost. Traži da se pojavimo. I kada je lijepo i kada nije. Traži da možemo reći nešto što možda neće biti ugodno čuti. Traži da možemo podnijeti da se ne slažemo. Traži da ne moramo pobijediti u svakom razgovoru.
I možda najviše od svega traži da možemo biti viđeni upravo tamo gdje nismo savršeni. To je ono što meni danas znači stvarno prijateljstvo. Ne da se uvijek slažemo. Nego da se možemo ne slagati, a da odnos preživi. Ne da uvijek mislimo isto. Nego da možemo ostati znatiželjni prema tome kako druga osoba vidi svijet. Ne da uvijek imamo nešto za reći. Nego da možemo i šutjeti. Ne da smo stalno zajedno. Nego da vrijeme i udaljenost ne izbrišu ono što smo izgradili.
I nije ovo samo lijepa priča o tome kako nam prijatelji trebaju. Danas imamo sve više istraživanja koja pokazuju koliko su socijalna povezanost i kvalitetni odnosi važni za naše zdravlje. Kvalitetna prijateljstva povezana su s većim zadovoljstvom životom i boljim mentalnim zdravljem, a osjećaj podrške povezuje se i s boljim tjelesnim zdravljem.
Američko udruženje psihologa u svom izvještaju Stress in America 2025 govori o „krizi povezanosti“. U istraživanju provedenom na više od 3.000 odraslih Amerikanaca, 54 posto ispitanika reklo je da se često ili ponekad osjećaju izolirano od drugih, dok je polovica navela da se osjeća izostavljeno ili da im nedostaje društvo.
Kada govorimo o zdravlju, socijalna povezanost nije samo nešto što lijepo zvuči. Dugogodišnja istraživanja povezuju socijalnu izolaciju, usamljenost i nekvalitetne društvene odnose s različitim rizicima za zdravlje U.S. Surgeon General upravo je zato socijalnu povezanost proglasio važnim pitanjem javnog zdravlja i objavio posebno službeno savjetovanje o njezinu utjecaju na zdravlje i dobrobit.
No, ja ne želim od prijateljstva napraviti još jednu stvar koju moramo „raditi“ da bismo bili zdravi. Ne trebamo imati deset prijatelja. Ne trebamo imati savršeno društvo. Ne trebamo svaki tjedan organizirati druženja samo zato što smo negdje pročitali da je socijalizacija važna. Možda je dovoljno da pogledamo oko sebe. I zapitamo se:
Tko je osoba pred kojom mogu biti stvarna?
Možda je to prijateljica koju poznajete dvadeset godina. Možda je to žena koju ste upoznali prije šest mjeseci. Možda je to osoba s kojom se ne čujete često, ali kada se čujete, nastavite tamo gdje ste stale. Možda je to netko s kim se više ne slažete oko svega – i možda je upravo to ljepota.
Jer prijateljstvo ne mora značiti da smo iste. Ponekad znači da smo dovoljno sigurne jedna uz drugu da možemo biti različite. I možda ćemo se kroz godine i mijenjati. Pa će neke prijateljice ostati uz nas. Neke će otići. Neke će se vratiti. Neke će u naš život ući potpuno neočekivano. I to je život. Ne moramo svaki odnos zadržati zauvijek da bi bio važan. Ali, možda vrijedi pogledati imamo li danas barem jednu osobu kojoj možemo skinuti masku. Jednu osobu kojoj možemo reći:
„Danas mi nije dobro.“
„Ovo me povrijedilo.“
„Ne znam što napraviti.“
„Bojim se.“
„Nisam ponosna na ovo što sam napravila.“
„Ne slažem se s tobom.“
I onu najjednostavniju:
„Trebaš mi.“
Bez računanja. Bez trgovine. Bez toga da odmah moramo nešto ‘vratiti’. I još nešto mi se čini važnim. Prijatelji su naša ogledala. Ne uvijek ugodna. Ali važna. U odnosima s njima možemo vidjeti svoja uvjerenja. Možemo primijetiti gdje se povlačimo. Gdje želimo biti u pravu. Gdje ne možemo podnijeti tuđe mišljenje. Gdje tražimo potvrdu. Gdje se bojimo reći što stvarno mislimo. Gdje dajemo previše. Gdje ne dopuštamo drugome da nam se približi.
I ako smo dovoljno hrabri, možemo to primijetiti. Ne da bismo sebe popravljali. Nego da bismo sebe bolje upoznali. Jer svaki odnos nešto govori o nama. Ponekad nam pokaže tko smo bili. Ponekad tko smo sada. A ponekad nam pokaže u kojem smjeru idemo.
Možda zato ne trebamo imati puno ljudi. Možda trebamo imati nekoliko onih uz koje možemo rasti, smijati se, svađati se, šutjeti, mijenjati se i ponovno se pronaći. Ljude pred kojima ne moramo stalno biti najbolja verzija sebe. Ljude pred kojima smijemo biti mi. Onakvi kakvi smo danas.
Jer možda je upravo to ono što nam najviše nedostaje. Ne još jedan kontakt. Ne još jedan pratitelj. Ne još jedna osoba koju ćemo pozdraviti kada se sretnemo. Nego jedan čovjek koji će sjesti preko puta nas, pogledati nas i pitati:
„Kako si stvarno?“
I ostati dovoljno dugo da čuje odgovor.
Prijateljstvo je jedno od mjesta na kojem možemo toliko puno naučiti o sebi. Jer nije uvijek problem u tome što je druga osoba napravila. Ponekad nas puno više govori ono što se u nama dogodi kada druga osoba nešto napravi. Zašto me toliko pogodi kada se prijateljica ne složi sa mnom? Zašto imam potrebu objašnjavati se? Zašto šutim kada bih zapravo željela reći što mislim?
Zašto se bojim da će se odnos promijeniti ako kažem kako se stvarno osjećam? Zašto ostajem u odnosu u kojem već dugo nisam svoja? Zašto mi je toliko teško reći „ne“? I zašto neke ljude možemo pustiti da budu potpuno svoji, a od nekih tražimo da budu onakvi kakvima smo ih mi zamislili?
To su pitanja koja nisu samo pitanja o prijateljstvu. To su pitanja o nama. Način na koji se ponašamo u bliskim odnosima često nam pokaže puno više nego što možemo vidjeti kada smo sami sa sobom. U odnosu se pojave naša očekivanja, naše granice, naši strahovi, stare povrede, potreba za prihvaćanjem, potreba za kontrolom. Pojavi se i ono što smo možda davno naučili o tome što moramo napraviti da bismo ostali voljeni i prihvaćeni.
I zato odnosi mogu biti toliko snažna mjesta osobnog rasta. Ne zato što svaku prijateljicu trebamo pretvoriti u „projekt na kojem ćemo raditi“. Nego zato što možemo zastati i pitati se: što se sada događa u meni? Što je ovo što osjećam? Je li ovo stvarno samo zbog onoga što se dogodilo sada ili me nešto u ovom odnosu podsjeća na nešto puno starije? Mogu li ostati uz sebe i kada se druga osoba ne slaže sa mnom? Mogu li postaviti granicu, a da se ne moram osjećati krivom? Mogu li biti bliska s nekim, a da ne izgubim sebe?
I možda je upravo to jedna od stvari koje učimo kada radimo na sebi. Ne kako da imamo savršene odnose. Nego kako da u odnosima možemo ostati povezani sa sobom.
Jer cilj nije da nikada više ne budemo povrijeđeni. Cilj nije niti da se nikada ne posvađamo. Niti da naučimo kako da svi odnosi traju zauvijek. Cilj je da možemo prepoznati što se u nama događa, da možemo razumjeti sebe i svoje reakcije, da možemo govoriti ono što nam je važno i da možemo birati odnose u kojima ne moramo izgubiti sebe da bismo ostali povezani s drugim.
Kada to sami ne možemo vidjeti, upravo nam je potreban netko tko će zajedno s nama zastati na tom mjestu. Ne da nam kaže tko je u pravu. Nego da nam pomogne vidjeti što se zapravo događa u nama. Jer ponekad problem nije u tome što ne znamo imati prijateljstvo. Ponekad još učimo kako biti svoji dok smo bliski s nekim drugim.
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
