Postoje putovanja na koja odlazimo jer želimo vidjeti nove gradove, i postoje ona na koja nas pošalje naš vlastiti život jer više ne može izdržati u koži koju trenutno nosimo. Moj odlazak na Cipar bio je ovaj drugi tip. Dan prije nego što će jedna mala, ružičasta mačka postati ogledalo moje duše, stajala sam na Afroditinim stijenama. To mjesto, gdje se prema legendi ljepota i snaga rađaju iz morske pjene, za mene je bilo mjesto svjesnog pogreba.
Tamo sam, dok je vjetar nosio miris soli, odlučila ostaviti nekoliko teških kaputa koje sam godinama nosila, a koji mi nikada nisu pripadali. Ostavila sam strah od toga da budem potpuno svoja, onaj tihi, podmukli strah koji ti šapće da ćeš biti previše ako ne budeš pazila. Ostavila sam potrebu da stalno nosim odgovornost za tuđe emocije i, najvažnije, onu iscrpljujuću ulogu regulatora. Znate tu ulogu? To je ona u kojoj vaš unutarnji radar stalno skenira prostoriju, ljude, atmosferu, pazeći da se nitko ne osjeća loše, da nitko ne padne, da sve ostane u ravnoteži.
Kada doneseš takvu odluku – duboku, staničnu odluku o promjeni identiteta – tvoj živčani sustav ne ostaje isti. On se otvara. Percepcija postaje oštra kao žilet, a srce postane porozno. U takvom stanju, ništa više nije “samo” slučajan susret.
Boravak na otoku sa Afroditinim stijenama na Cipru i smrt starog identiteta – Susret s ružičastom sjenom
Sutradan sam se našla ispred kolonije mačaka. Bilo ih je mnogo, ali jedna je izronila iz mase kao da je nacrtana mojim podsvjesnim kistom. Bila je sitna, čupava, neobične, gotovo ružičaste boje krzna. Ali, ono što me prikovalo bila je njezina zjenica – imala je malu fleku, neku nesavršenost koja ju je činila istovremeno ranjivom i apsolutno posebnom.
Dala mi se u ruke. Ta mala težina u mojim dlanovima aktivirala je sve moje biološke i emocionalne senzore. U psihologiji to zovemo “baby schema” – mehanizam koji nas tjera da zaštitimo sve što je malo, nježno i ranjivo. No, kod mene to nije bila samo simpatija. To je bio eksplozivni okidač.
Kada je došlo vrijeme za odlazak, njezine oči, s tom neobičnom flekom, ostale su uperene u mene. I tada se dogodio slom. Knedla u grlu postala je planina koju ne mogu progutati. Suze su krenule bez pitanja. Osjetila sam bol toliko snažnu, toliko fizičku, kao da u tom prašnjavom dvorištu na Cipru ne ostavljam mačku, nego samu sebe. Bol koju sam osjetila bila je bol napuštanja. Moja psiha je u tom trenutku vrištala:
“Ako je ostaviš ovdje, ti si loša. Ako je ne spasiš, ona će nestati. Ako ti ne reagiraš, dogodit će se tragedija.”
Mit o spašavanju – Kada empatija postane teret
Moja racionalna strana, onaj trijezni promatrač u meni, pokušavala je doći do riječi. Govorila mi je:
“Vidi, mačka ima hranu. Ima vodu. Ima svoju koloniju, svoje društvo. Nije bolesna. Nije u opasnosti. Odvesti je odavde, kroz stres aerodroma i aviona, u tvoj stan – to bi bilo spašavanje tebe, a ne nje.”
Ali, bol u tijelu nije marila za logiku. Zašto? Zato što ta bol nije dolazila iz situacije na Cipru. Dolazila je iz mog obrasca ‘spasitelja‘. Mnogi od nas su rano naučili da je naša vrijednost mjerljiva količinom tuđih problema koje smo riješili. Razvili smo nevjerojatnu empatiju, ali uz nju je došla i opasna zabluda: uvjerenje da se svijet, ili barem onaj dio svijeta do kojeg nam je stalo, drži na našim leđima. “Ako ja ne reagiram, nešto će se raspasti” nije samo rečenica – to je operativni sustav po kojem živimo.
U toj mački s flekom na oku, ja sam vidjela onaj dio sebe koji sam dan ranije pokušala osloboditi na Afroditinim stijenama. Vidjela sam svoju nježnost, svoju “drukčijost”, svoju intuiciju. I moj stari obrazac spasitelja nije znao kako dopustiti toj nježnosti da postoji sama za sebe, sigurna u svijetu. On je mislio da je nježnost sigurna samo ako je pod ključem, u kavezu, u mojoj kontroli.
Vratila sam se na isto mjesto nakon dva dana. Očekivala sam istu težinu, istu emocionalnu dramu koja me parala pri prvom odlasku. Mačka je opet bila tamo, mirna i povjerljiva, i opet mi je ušla u ruke. No, u tom drugom susretu dogodilo se nešto što je u sekundi srušilo cijelu konstrukciju moje unutarnje drame. Shvatila sam da je to zapravo – mačak!
U tom trenutku, ta jednostavna, banalna činjenica koju sam prvi put potpuno previdjela, postala je ključ koji je otključao moju percepciju. Shvatila sam da ga pri prvom susretu uopće nisam vidjela onakvog kakav on jest. Vidjela sam ga kroz gusti filter vlastite projekcije. Vidjela sam ga kao “nju” – malu, nježnu, ružičastu i ranjivu – jer sam u njemu nesvjesno tražila ogledalo za onaj dio sebe koji sam dan ranije pokušala iscijeliti. Moja bol je bila toliko glasna da je prekrila stvarnost.
Čim je ta projekcija pukla, ‘magla’ se raščistila. Odjednom sam ispred sebe vidjela biće koje je savršeno sretno u svom okruženju. Vidjela sam snažnog, samostalnog mačka koji uživa u ciparskom suncu, koji vlada svojim teritorijem i koji je zapravo u miru sa svojim životom. On nije bio napušten; on je bio kod kuće.
Taj uvid je bio bolan, ali ljekovit. Postalo mi je jasno koliko često u životu ne vidimo ljude i situacije ispred sebe, nego u njih učitavamo vlastitu povijest, svoje stare strahove i svoje neispunjene potrebe za spašavanjem. Moja tuga nije bila tuga zbog mačke, već tuga zbog onog dijela mene koji sam nekada davno osjećala napuštenim. Onog trenutka kada sam dopustila sebi vidjeti činjenice umjesto vlastitih simbola, moja potreba za spašavanjem se istopila. Shvatila sam da on ne treba moju intervenciju – trebao je samo moju prisutnost i priznanje da je, baš takav kakav jest, sasvim dobro.
Ova priča nije o tome da ne treba pomagati. Daleko od toga – ona je o prepoznavanju koji dio nas zadovoljavamo kada nekoga spašavamo. Ako spašavamo nekoga tko je zapravo na sigurnom, tko ima svoje resurse i svoj put, mi ne činimo uslugu njima. Mi krademo njihovu snagu kako bismo ublažili vlastitu tjeskobu.
Ponekad je najveći čin ljubavi – prema sebi i drugima – jednostavno vidjeti. Prepoznati nježnost, odati joj priznanje, pomaziti je i pustiti je da živi svoju sudbinu.
Iscjeljenje koje se dogodilo na Cipru nije bilo u spašavanju mačke. Bilo je u spoznaji da nježnost u svijetu ne treba stalno spašavati. Ponekad je dovoljno da je prepoznamo, nasmiješimo joj se i dopustimo joj da postoji – baš takva kakva jest, s flekom na oku ili bez nje.
Pitanja za osobnu refleksiju:
- Postoji li u tvom životu neka “mačka” – osoba, situacija ili projekt – kojeg uporno pokušavaš spasiti, iako te nitko nije tražio pomoć?
- Što bi se dogodilo s tvojim identitetom kada bi prestao/la biti “onaj tko sve rješava“? Tko bi ostao ispod te uloge?
- Kada osjetiš snažan poriv za spašavanjem, zapitaj se: “Čiju ranjivost zapravo vidim ispred sebe – tuđu ili svoju vlastitu iz prošlosti?“
- Možeš li danas samo vidjeti nečiju težinu ili ljepotu, a da je ne pokušaš promijeniti? Kako se tvoje tijelo osjeća pri samoj pomisli na to da se samo “pustiš”?
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
