Oduvijek sam voljela životinje. Od malih nogu bila sam okružena njima – krave, kokoši, psi, mace. Sve sam ih gnjavila, nosila, spavala s njima. Prava mala “Elvira” sam bila. Sjećam se kada sam bila jako mala, bila sam kod bake u vrijeme kolinja. Spremili su me spavati tijekom dana, a dok sam ležala, čula sam kako prase skviči jer ga nisu ubili kako treba. Plakala sam danima. Godinama poslije čula sam taj zvuk u ušima i nikada me više nisu vodili kod bake u to doba.
U nekom trenutku u mladosti, sve sam negdje zaboravila, potisnula. Pubertet je donio svoje. Kako su godine prolazile i kako sam postajala svjesnija, polako se vraćao moj odnos prema životinjama iz djetinjstva. Životinje su za mene bića s emocijama i dušom, neiskvarene i sa svojim instinktima i potrebama. Mi smo ih prilagodili sebi i namijenili za ono što je nama potrebno. Sjećam se kokoši koju sam njegovala kod bake. Dolazila je meni, sjedala mi u krilo, stavljala svoj vrat na moja prsa. Mogla sam čuti otkucaje njezina srca. Dugo ne jedem životinjske proizvode. Ne mogu. Znam da životinje osjećaju i razumiju i ne želim sudjelovati u procesu njihove patnje. Ne osuđujem niti pametujem onima koji ih jedu. Svatko od nas ima pravo na svoj izbor i svoja uvjerenja.
Nađem se u društvu ljudi koji uživaju u mesu i uvijek se nađe osoba ili dvije koje me pokušavaju uvjeriti zašto moj izbor nije dobar za mene. Interesantno je kako drugi znaju što je dobro za tebe, kao da ti sam nisi dovoljno mudar da doneseš izbor za sebe. Jednako je tako i kada se nađem u društvu koje pije nešto, a meni se baš tada pije voda. Uvijek se nađe osoba koja će pitati:
“Pa, što ti je? Ne osjećaš se dobro?”
Živimo u kulturi u kojoj se ljudi ne osjećaju ugodno ako je nešto ili netko van njihovih okvira ili uvjerenja, a oni sami nisu sigurni u sebe ili dovoljno fleksibilni da prihvate različitost. Zašto je to tako?
Kada je nešto različito ili drugačije, tjera nas da postavljamo pitanja, razmišljamo, čujemo neko drugo mišljenje koje bi se možda moglo sukobiti s našima. Mogli bismo se početi propitivati, staviti pod upitnik vlastiti izbor. To možemo kada poznajemo sebe, dobri smo sa sobom i priznajemo promjenu kao jedinu konstantu.
Primijetila sam da sam postala izuzetno reaktivna kada sam vidjela videozapise napuštenih životinja. Počela sam izbjegavati putovanja na mjesta gdje nije bilo društvene brige za životinje. Da budemo na čistu, kada sam išla do bake poslije Petrinje, na svakom je koraku, gotovo svako dvorište, imao psa koji je bio zavezan na lancu. Moja empatija prema njima počela me preplavljivati i shvatila sam da sve manje uživam u putovanjima. Nešto je trebalo napraviti i postaviti zdrave granice u sebi.
Empatija i Zdrave Granice
Empatija je sposobnost da se stavimo “u tuđe cipele”, da “vidimo tuđim očima”. Da razumijemo kako se druga osoba osjeća i da možemo zamisliti sebe u njezinoj situaciji. To znači da ne samo da vidimo što netko prolazi, nego i osjećamo s njom, pokušavajući razumjeti emocije te osobe kao da su naše vlastite. Na primjer, ako je netko tužan, empatija znači da možemo osjetiti tu tugu.
Empatija bez granica je auto-destruktivna. Može dovesti do samouništenja. Ovo zvuči poprilično katastrofično, a skoro je i završilo tako za mene da nisam počela postavljati granice. Moja ljubav prema životinjama dovela me do toga da sam se u jednom trenutku našla okružena s nekoliko njih i shvatila da su stvari izmakle kontroli. Bezuvjetna ljubav ne znači bezuvjetnu toleranciju. Morala sam naučiti da moje granice budu jače od mog mekog srca, a um jači od osjećaja. Da to nisam napravila, vjerojatno bih sada imala mali azil.
Moja empatija me ograničavala i na drugim područjima. Majstori su me šetali, bilo mi je neugodno i naplatiti, jer pomažem nekome kome je potrebno. Sve to dovelo me do potpune iscrpljenosti. Empatija nas motivira da budemo dobri prema drugima jer možemo zamisliti kako bi bilo da smo na njihovom mjestu i razmišljamo kako bismo željeli da se drugi ponašaju prema nama. Zato je zlatno pravilo empatije za mene:
“Ponašaj se prema drugome kako bi željela da se odnosiš prema sebi.”
Ovo mi je pomoglo da naučim postavljati svoje granice i da napravim balans između srca, uma i osjećaja.
Pitanja za Prepoznavanje Empatije
- Osjećaš li često emocije drugih ljudi kao da su tvoje vlastite, čak i kada ti ništa ne govore?
- Jesi li sklon/a osjećati se preopterećeno u velikim grupama ljudi ili na mjestima gdje je puno različitih emocija?
- Da li intuitivno shvaćaš što druga osoba proživljava, čak i ako se trudi sakriti svoje osjećaje?
- Osjećaš li često potrebu da pomažeš ljudima, čak i kada te to emocionalno iscrpljuje?
- Imaš li jak osjećaj povezanosti s prirodom, životinjama, ili mjestima?
- Znaš li se povući u sebe kako bi se oporavio/la od emocionalnih napetosti drugih?
- Osjećaš li fizičke simptome, poput glavobolje ili umora, nakon što si bio/la u kontaktu s ljudima koji prolaze kroz teške situacije?
- Često razmišljaš o osjećajima drugih, ponekad čak i više nego o vlastitim potrebama?
Zašto je Važno Postavljati Granice Kao Empata
Postavljanje granica posebno je važno za empatične osobe jer pomaže zaštititi vlastitu emocionalnu dobrobit i energiju. Time sprječavamo emocionalno preopterećenje i izgaranje. Granice nam omogućuju zadržavanje ravnoteže između pomaganja drugima i brige o sebi, jačamo samopoštovanje tako što jasno definiramo vlastite vrijednosti i potrebe te jasno pokazujemo gdje završava naša odgovornost, a gdje počinje tuđa.
Bez jasno postavljenih granica, možemo postati previše ovisni o osjećaju da stalno moramo pomagati, što je na duge staze neodrživo. Granice pomažu da imaš energije za činiti stvari koje te vesele. One omogućuju da budemo empatični na način koji nas ne iscrpljuje, zadržavajući pritom našu unutarnju snagu i dobrobit.
Vježba za Postavljanje Zdravih Granica Za Empate
1. Prepoznavanje Potrebe za Granicama
Započni s refleksijom: Zamisli situacije u kojima si se osjećao/la iscrpljeno, preplavljeno ili iznevjereno. Zapiši ih.
Analiza situacija: Razmisli koje su tvoje potrebe u tim situacijama bile zanemarene. To je prvi korak u prepoznavanju gdje ti granice trebaju.
2. Definiranje Osobnih Vrijednosti
Razmisli o svojim vrijednostima: Koje su tvoje osnovne vrijednosti? (npr. poštovanje, iskrenost, vrijeme za sebe – na ovom linku možeš preuzeti praktičnu vježbu koja ti u ovom procesu može pomoći). Zapiši ih.
Poveži vrijednosti s granicama: Granice su način da zaštitiš ono što ti je najvažnije. Razmisli koje granice trebaš postaviti da bi očuvao/la svoje vrijednosti.
3. Komunikacija Granica
Jasna komunikacija: Vježbaj reći „ne“ ili „da, ali…“ na način koji je asertivan i poštuje tvoje potrebe. Primjer: „Cijenim što tražiš moju pomoć, ali trebam vrijeme za sebe večeras.“
Vizualizacija: Zamisli situaciju u kojoj trebaš postaviti granicu i kako bi to izgledalo. Pokušaj vizualizirati pozitivan ishod.
4. Samopouzdanje u Postavljanju Granica
Osnaži svoje uvjerenje: Prisjeti se da je postavljanje granica čin brige o sebi, a ne sebičnosti.
Mali koraci: Započni s postavljanjem granica u manje zahtjevnim situacijama kako bi izgradio/la samopouzdanje.
5. Održavanje Granica
Praćenje osjećaja: Redovito provjeravaj kako se osjećaš u vezi s postavljenim granicama. Je li potrebno nešto prilagoditi?
Fleksibilnost: Granice nisu statične. Ako osjetiš potrebu, prilagodi ih, ali uvijek s namjerom očuvanja vlastite dobrobiti.
6. Refleksija nakon Primjene
Zapiši svoja iskustva: Nakon što postaviš granicu, zapiši kako se osjećaš. Jesi li zadovoljan/na ishodom? Što bi mogao/la drugačije?
Učenje iz iskustva: Svaka situacija je prilika za učenje. Koristi te lekcije za buduće situacije.
Empatija je divna osobina. Važno je da nam služi za vlastitu dobrobit. Ako vam sada ne služi, promislite gdje se previše dajete i kako možete postaviti jače granice i osnažiti sebe.
O Autoru
