Prije 10 godina postala sam baka predivne unuke, a prije 6 godina baka predivnog unuka. Sve priče koje sam puno prije slušala, o tome kako se i koliko vole unuci, gotovo su mi išle malo “na živce” — dok nisam i ja postala baka. Taj čuveni ‘kliše’ o ljubavi prema unucima je stvarno istina – koliko se unuci vole – ne mogu vam ni opisati.
Čudan je to osjećaj bio – dijete koje mnogo liči na moje rođeno dijete, a nije moje rođeno dijete. Smijem da ih volim i razmazujem, ali ne da ih vaspitavam (na način kao svoju vlastitu djecu). Bilo je i mojih neprospavanih noći, kada sam mislila da je moj način odgoja bolji od onoga kakav ima moja kćerka – pravi generacijski razmak.
Moja kćerka odgaja svoju djecu na sasvim drugačiji način nego kako sam ja odgajala moju djecu. U početku sam to gledala crno-bijelo, a danas mogu da to posmatram s malo bolje perspektive. Meni je bilo zadovoljstvo mojoj djeci kupiti bilo kakvu igračku koja im se svidi. Moja osviještenost je bila u količini igračaka — ne previše i ne preskupe. Moja kćerka ne gleda toliko na cijene, ali gleda na materijale. Igračke mojih unuka su samo od prirodnih materijala: drvo, pamuk ili vuna. Samo LEGO smije biti plastičan.
Ja i moja generacija mama oblačile smo djecu u strogo podijeljenim bojama: roze za curice, plavo za dječake. Ponekad sam, naravno, i ja nešto ‘ubacila’, poput žute (‘neutralna’ boja). Moja kćerka uopšte ne gleda na boje. Unuka jednako nosi plavu ili braon, kao što unuk nosi crvenu ili čak roze. Nema naglašavanja da su jedne igračke “za djevojčice”, a druge “za dječake”. I tako skoro svi mladi roditelji sada u Holandiji odgajaju svoju djecu.
Zbog jako mnogo prisutnih nacionalnosti ovdje, djeca su najčešće nacionalno i ‘izgledno’ – ‘rasterećena’. Je li dijete žuto, bijelo, crno, debelo, mršavo, ili bolesno — uopšte nije bitno. Ovdje djeca ne vide te razlike. Tako je bila i jedna aanegdota’ s mojom najmlađom kćerkom. Dolazi jednog dana kući iz škole i kaže mi:
“Mama, jedna moja drugarica iz razreda dolazi iz banke, a druga iz kontejnera.”
Naravno da u prvom momentu nisam ništa razumjela. Poslije duže priče ispostavilo se da je jedna djevojčica došla na svijet jer je njena majka bila vještački oplođena spermom iz banke sjemena u bolnici, a druga djevojčica je usvojena iz jednog mjesta u Kini gdje su je našli odbačenu pored kontejnera za smeće. O ovome su u školi pričali bez tabua! Mojoj kćerki to nije bilo ništa zastrašujuće. Ispričala je to isto onako kako bi ispričala da je ona bila rođena u bolnici — što ovdje nije tako popularna praksa.
U Holandiji je sasvim normalno da se djeca rađaju u kući. To je, po njima, najprirodnije i najnormalnije. Moja babica je skoro bila ljuta na mene jer sam svojom voljom htjela da se porodim u bolnici. Moja najstarija kćerka čak je bila iznajmila bazen i stavila ga u dnevni boravak, da bi se porodila ‘prirodno’, u vodi. Nažalost, imala je trudničko trovanje pa je morala na carski rez u bolnici. Ali, žene se uglavnom i danas porađaju u svojim kućama, uz svoju obitelj i samo uz pomoć babice koja vodi porod. Čak ni ljekar nije prisutan. Njima je trudnoća i porod nešto sasvim prirodno i ne prave od toga nikakvu “bolest” ili “težinu”.
Ja sam s prvom kćerkom, koja je rođena u Tuzli, bila 7 dana u bolnici, pa još do 40 dana u krevetu. Nisu mi dali da ustajem. Osjećala sam se bolesnom. Kada sam se napokon digla da malo prošetam, pala sam u nesvijest od slabosti. Sa drugo dvoje djece, koji su rođeni ovdje u Holandiji, sedmi dan sam već išla u šetnju i peglala veš. Osjećala sam se zdravom i veselom.
Roditeljstvo u Holandiji je od samog početka opuštena stvar. Nećete vidjeti holandske roditelje kako brinu ili se uznemire oko svoje djece. Holanđani cijene nezavisnost i samostalnost i pokušavaju to usaditi svojoj djeci. Ako sam iskrena, meni se to i sviđa, iako mi je u glavi još uvijek moj način odgoja. Naravno, i ovdje postoje različiti stilovi odgoja, zavisno od kulture i religije samih roditelja.
Teško je odrediti koji roditeljski stil najbolje funkcionira. Šta je, uostalom, cilj odgoja? Mnogi zagovaraju ideju da roditelji mogu sami odlučiti šta je najbolje za njihovo dijete. Međutim, utjecaj roditeljskih stilova ne treba zanemariti. Brojne studije istražuju dobrobiti i posljedice različitih stilova. Na primjer, kaže se da autoritarni stil garantuje poslušne i motivirane odrasle osobe, ali i da su te odrasle osobe manje sretne, manje društveno kompetentne i manje samopouzdane. Kaže se da ležerniji i slobodniji stil stvara vesele, sposobne i uspješne odrasle osobe.
UNICEF je 2013. godine proglasio holandsku djecu jednom od najsretnijih na svijetu. Holandska djeca ostaju sretna tokom cijelog života. U knjizi ‘Najsretnija djeca svijeta’ autorice Rine Mae Acosta i Michele Hutchison tvrde da je to dijelom zbog holandskog stila roditeljstva. Sa svojim opuštenim roditeljima, čiji principi počivaju na redovnosti, nezavisnosti i spokoju, autorice hvale holandski odgoj. Također su označile Holanđanina kao “najbolje čuvanu tajnu Evrope” — čovjeka koji je spreman da radi honorarno i brine se o djeci. Opća holandska metoda je dobar primjer roditeljstva i potvrđeno je da dobro funkcioniše.
Meni se lično sviđa holandski način odgoja i način na koji moja kćerka odgaja svoju djecu. Sviđa mi se i koliko su svjesni sebe i okoliša u kojem žive. Od malena smo učili svoju djecu, a moja kćerka uči svoju, da se papirići ne bacaju na ulicu nego nose do prve korpe za smeće ili čak do kuće. U stanju su da pokupe papirić koji slučajno leži na cesti. Razvijaju svoju orijentaciju. Dive se drveću kad lista ili oblacima, pticama. Uče se da primjećuju prirodu oko sebe. Ova vrsta odgoja proizlazi iz dugogodišnje tradicije. To su stvari koje se prenose s generacije na generaciju.
Šta je posebno u holandskom roditeljstvu? Za mene su neke metode u početku bile prilično neobične. Za mene kao majku iz druge zemlje – ovo su stvari koje su posebne u holandskom roditeljstvu.
Kultura vožnje bicikla je ogromna i počinje vrlo rano. Čim beba može samostalno sjediti, vežu je na prednje sjedište i voze se s njom. Ja to, naravno, nikad nisam upražnjavala, jer sam se osjećala nesigurno. Holanđani voze bicikl po svim vremenskim uslovima. Od devete ili desete godine mnoga djeca već samostalno voze bicikl u školu ili posjećuju prijatelje. Holanđani rijetko voze svoju djecu u školu autom ako mogu koristiti bicikl.
Holandski roditelji su prizemljeni. Vrlo je uobičajeno vidjeti djecu kako trče po igralištu bez roditelja koji ih nadgledaju. Roditelji tiho sjede na klupi, ćaskaju, dok se djeca penju, trče i spotiču jedno o drugo. Holandski roditelj sigurno nije helikopter-roditelj.
Osim toga, oni su majstori rada sa skraćenim radnim vremenom. Ko još radi 40 sati sedmično? Oni ne. Holanđani cijene dobru ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Istraživanje iz 2021. pokazalo je da gotovo polovina radno sposobnog stanovništva radi skraćeno. Holandski očevi također uzimaju barem jedan slobodan dan sedmično — dobro poznati “tatin dan”, kao što i moj holandski zet praktikuje. Petak je njegov tatin dan otkako su im se djeca rodila.
Holandski roditelji paze da imaju barem jedan zajednički obrok dnevno, po mogućnosti u 18:00h. To je vrijeme kada se porodica povezuje i razgovara o svom danu. Ali, i doručak je često zajednički obrok, što je u nekim drugim zemljama neobično.
Vole strukturu. Od trenutka rođenja djece savjetuje im se da prakticiraju “mir, čistoću i redovnost”. Djeca gotovo uvijek imaju dosljedan dnevni raspored koji omogućava puno drijemanja i stabilnost za sve.
Holandski roditelji žele da se njihova djeca osjećaju viđeno i saslušano. Često ih uključuju u donošenje odluka čim počnu ‘brbljati’. Ne boje se ni razgovarati o ‘neugodnim’ temama poput seksa, ili droga.
Danas sam ponosna majka svoje troje djece. Pišem ovo i razmišljam: baš su dobra kombinacija mog ‘tradicionalnog’ odgoja i dodatka holandskog – modernog. Moj muž i ja dali smo im prostora i slobode da se razviju u autentične osobe. Birali su svoja zanimanja slušajući svoje srce, pa tako ne vide svoje poslove kao težak rad kojim moraju zarađivati novac, već kao svoje misije. Uživaju u onome što rade.
Najstarija kćerka poboljšava svijet kroz pozorišne umjetnosti. Sin se okreće diplomatiji i želi imati pozitivan utjecaj na međunarodne odnose. Najmlađa kćerka kao umjetnik-muzičar šalje svojom muzikom svijetu poruku da je važno malo se zaustaviti i pustiti, kako mi kažemo, ‘brigu na veselje’.
Ponosna sam jer su sve troje, bez našeg direktnog utjecaja, pronašli nevidljivi most između dvije divne kulture — moje i muževljeve. Nikada nismo osuđivali jednu kulturu kao lošu, a drugu kao dobru. Odrasli su u uvjerenju da postoje razlike u kulturama njihovih roditelja i da iz toga mogu crpiti kreativnost i snagu življenja. I tako baš i rade.
Vjerovatno postoji mnogo faktora koji utiču na to šta i kako vi, kao roditelj, možete ponuditi svojoj djeci. Odgajajte djecu svjesno uz uvažavanje zahtjeva modernog doba i mudrosti i ljepota tradicije i kulture iz koje dolazite. Ne bojite se roditeljstva — uživajte u njemu.
O Autoru
