Kao majka, baka, prosvjetni radnik i life coach mogu sa sigurnošću pisati o odgoju. Velika je razlika kako su moje bake odgajale moje roditelje, kako su moji roditelji odgajali mene i mog brata, kako smo moj muž i ja odgajali našu djecu i kako sada moja kćerka odgaja svoju djecu. Ono što je zajedničko svim odgojima je da svi odgajamo svoju djecu u ljubavi i da smo svi želimo najbolje svojoj djeci, a svako vrijeme nosi vrline i mane.
Kada su moje bake odgajale svoju djecu bilo je važno da djeca nauče da rade, da imaju posao za preživjeti i da se ne kuka puno. Iz moje današnje perspektive mi se to čini tako lako. Skoro da sam ljubomorna na tako jednostavan život. Moja mama je završila hemijsku školu i radila u laboratoriji fabrike Sode gdje je radio i moj deda, njen otac. Moj tata je prvo bio učitelj i njegova majka, moja baka je bila sretna i ponosna, jer joj se sin situirao. Ali, onda je on odlučio da studira dalje i otisne se u tada daleku Sloveniju na studije psihologije.
Moja baka po tati je rođena i rasla na jednom malom ostrvu na Jadranu. Tu je život bio težak. Moralo se puno raditi u polju sa maslinama, a ženskoj djeci nije bilo dozvoljeno da idu u školu. Moj pradjed, njen otac, je još i bio pokušao da je upiše u školu, ali je njeno školsko doba trajalo samo dva dana. Zato je za moju baku odlazak njenog sina, mog tate, na fakultet bilo kao da njeno dijete ide na Mjesec. Da ne pominjem da za zanimanje psihologa nikada nije bila ni čula. Jedino što je mogla je da se molila Bogu svaki dan da sa njenim djetetom bude sve dobro i imala je veliko povjerenje u njega. Ne znam da li je to meni sada to tako romantično što je bilo tako davno, ili su bila tada takva romantična vremena.
Onda je došla generacija mojih roditelja. Nešto se počelo dešavati u svijetu. Revolucije, hipi pokreti i pokreti emancipacije života uopšte. Svijet roken rola i buntovništva. U našoj tadašnjoj zemlji je za roditelje poput mojih bilo dobro. Imali su siguran život, Kada bi čovjek jednom dobio radničku knjižicu bio je siguran do penzije i dalje. Sve je nekako išlo uzlaznom linijom na bolje. Sve je izgledalo sigurno.
Ta sigurnost je imala utjecaja na odgoj. Od nas njihove djece se očekivalo da završimo zanimanja koja nam donose dobru platu i sigurnost. Sve je moralo da ide u skladu sa tadašnjim društvenim normama. Dok su svi radili šta su trebali raditi, nije bilo problema. Život je ličio na jednu podmazanu mašinu. To je bilo opet iz moje sadašnje perspektive lako. Nisu morali da nam brane da gledamo TV, jer i onako nije bilo nešto puno da se gleda. Svaki glavni grad YU republika je imao po dvije stanice. Mi omladina smo bili uglavnom poslušni. Išlo se u diskoteke dva puta sedmično od sedam sati uvečer do najkasnije jedanaest sati uvečer. Najveći ‘grijeh’ je bio pušenje i pokoja čaša alkohola. Ja se još dobro sjećam kazne i šamara kada mi je mama našla cigarete u džepu. Ipak koliko god su bila vremena sigurna, većina roditelja je tukla i kažnjavala djecu.
Danas mislim da im je svijet u kome su moji i takvi roditelji živjeli bio previše siguran i automatski mali, pa su im i bilo koji mali pomaci ili nestašluci bili strašljivi. Roditelji su se osjećali nesigurni. Kažnjavali su iz svog sopstvenog straha, a mi tadašnja djeca smo imali strahopoštovanje prema roditeljima. Bojali smo se da ih razočaramo u njihovim vizijama o našim životima. Ovo opet pišem iz moje lične perspektive. Vjerovatno je bilo i drugačijih primjera.
Onda dolazi moja generacija. Strahopoštovanje prema roditelju se izgubilo. Odjednom se i hijerarhija izgubila. Ja svoju djecu nisam nikada kažnjavala. U mom slučaju je bilo i to da sam promijenila državu u kojoj i dan danas živim. Sve mi je bilo strano, a na svakom koraku sam viđala opasnosti. U zemlji u koju sam došla je droga i prostitucija legalizovana. Mene nije bilo strah da li će moja djeca pušiti cigarete. To mi je bilo kako mi to kažemo kao “mačji kašalj”. Moji strahovi su bili puno veći i realniji.
Ne znam kako su drugi roditelji, ali moj svijet je postao toliko velik i nesiguran, da sam ja lično morala da budem sigurna u sebe i svoje postupke i djela i kao osoba i kao majka. Morala sam prije svega sebe da odgojim. Često sam govorila svojoj djeci da što se mojih strahova za njih tiče, ja bi ih zaključala u WC koji je veličine jednog metra kvadratnog i ne bi ih puštala da izlaze. Naravno da to nije moglo. Morala sam ih pustiti u taj meni strašljivi, a njima zanimljiv i nepoznat svijet. Tako da smo moja djeca i ja postali saveznici u borbi za naše lične živote u svijetu u kome živimo.
Ja sam im mogla pružiti samo bezuvjetnu ljubav i morala sam ih pustiti da se oni sami bore za sebe. Morala sam postavljati granice, ali ne kažnjavanjem nego buđenjem njihove odgovornosti. Morala sam ih naučiti da sve dobro ili loše što rade ne rade za mene nego za sebe.
I to je tako lako napisati i zvuči lako, ali je u praksi bilo i malo napetije. Dat ću primjer. Moja najstarija kćerka je imala 17 godina. Jedan dan mi je rekla kako hoće da ide s drugaricom u Amsterdam da puše marihuanu. Moram napomenuti da sam ja od mojih ličnih strahova lomila tabue. Pričali smo uvijek o svemu. I ja sam se tada našla ‘pred gotov čin’. Šta sada, pitala sam samu sebe ??? Lako je pričati, ali tada je bila direktno suočavanje sa praksom. Prvo što sam je pitala, pa zašto u Amsterdam? Hajde kupi to čudo pa ovdje u kući, rekla sam joj. Ona mi je tako samouvjereno rekla da se droga puši u Amsterdamu , a ne u kući. Hmmmm, moj mozak je radio 100 na sat. Onda sam se dogovorila s njom da stavi oko vrata moj broj telefona, ako bi negdje pala ili bilo joj slabo da može neko nas da obavijesti da dođemo po nju.
Cijeli dan sam imala bolove u stomaku i jedino mogla moliti Boga da joj se ništa ružno ne desi. Naravno da sam joj mogla JEDNOSTAVNO zabraniti i kazniti je, što joj takve gluposti padaju na pamet. Ali nisam. Dala sam joj do znanja da se ne slažem sa njenim izborom, ali da razumijem njenu potrebu za eksperimentiranjem. Sve se, hvala Bogu, dobro završilo. Samo je kupila nekakvo lizalo sa travom. Bilo joj je poslije muka, ali joj nije uopšte bilo više zanimljivo. Naš odnos nije bio narušen. Naprotiv, međusobno povjerenje da mi kao roditelji uvijek stojimo uz nju i kada ne donosi ‘mudre izbore’ je samo još više poraslo.
Danas se smijemo kada to prepričavamo. Ali ona kaže da joj uopšte više nije bilo ništa tako interesantno, jer smo mi tako reagovali. Tako smo odgajali i drugo dvoje djece. Gdje je na 18 rođendanu naše najmlađe kćerke bilo tridesetak mladih ljudi i moj muž riskirao i povukao jedan ‘dim’, da bi smirio omladinu. Kada su ga vidjeli nasmijali su se i nisu mogli da vjeruju šta vide. Kroz čin moga muža nisu se osjećali napadnuto, pa tako nisu pravili probleme i nisu tome toliko pridavali važnosti. Na kraju se više igralo uz muziku, nego pilo i pušilo sve i svašta.
Danas mogu reći da je osnova našeg odgoja bila razgovor i empatija. Nekako sam uspijevala da osjetim kako se i kada osjećaju Gledali samo da im budem pri ruci ako im trebamo i da im se sklonimo s puta ako im ne trebamo. Našli smo način kako da se borimo u životu i mi kao roditelji i oni kao djeca. Držimo se jedni drugih, ali i dajemo jedni drugima maksimalnu slobodu. Da li samo pravila greške, to ću još čuti za koju godinu. 🙂
Danas su sve troje naše djece uspješni mladi ljudi. Najstarija kćerka je u pozorišnoj umjetnosti i direktor jednog pozorišta u Rotterdamu, sin se bavi sovenskim jezicima i međunarodnim odnosima, pa kako sve izgleda će vjerovatno u diplomatiju, a najmlađa kćerka je muzički umjetnik. Meni često kažu kako to da su sve troje jako nadareni, a ja najiskrenije kažem da nisu ništa više nadareni nego ostali mladi ljudi, jedino smo ih moj muž i ja odgajali da nađu sebe i da otkriju šta su im njihove misije, jer nama je to najvažnije. Biti svoj i dati sebe takvog i drugima i zajednici. Mi ne živimo (samo) za materijalno bogatstvo, nego uživamo u bogatstvu svojih života. Pa smo tako odgajali i svoju djecu.
Moja najstarija kćerka danas odgaja svoju djecu potpuno drugačije. Opet su došla neka druga vremena koja nose svoje poteškoće i lakoće. Ona je suočena sa još većim svijetom i još većim opasnostima koja nam donose današnji mas mediji. Jesu li sve vijesti tačne? Da li je sadržaj na favecbook-u, Instagram-u i ostalim medijskim mrežama relevantan i može li biti uzor mojoj osmogodišnjoj unuci i četverogodišnjem unuku? Mislim da moja najstarija kćerka ima jako težak zadatak u odgoju.
Nije više samo zaštićeni svijet uz mamu i tatu. Pa čak i ako ona nudi divan topli dom svojoj djeci, suočeni su s vanjskim svijetom, koji danas tako lako ulazi svima u kuću. Ali, ja sam ponosna na nju. Uz stabilnost i mudrost vidim da radi dobro. Ne odgaja svoju djecu kao male lutkice kojima se ona pokazuje svijetu. Odgaja ih kao male ličnosti koje itekako imaju odgovornosti za sebe i automatski za druge. Uči ih da znaju birati. Kod ishrane ih uči odgovornosti, ali bez presije. Nema tabua. Kada gledaju dječije programe objašnjava im šta je realno, a šta ne. Vidim da i oni sarađuju. Moja kćerka ima poslovnu karijeru i to se bez problema mogla dogovoriti sa mužem. Ne vidim da imaju neke podjele međusobno. Vidim da sve četvero dišu jedni plućima. Poštuju uzajamne izbore i poslove, kao i škole i hobije. Oni su još na početku, ali vjerujem da će ostati u ovom svom zdravom odnosu.
Moje lično mišljenje je da je danas jako teško odgajati djecu, jer je sve dostupno i buduci da se stil i način odgajanja djece drastično promijenio za tako kratko vrijeme, a rapidan razvitak tehnologije je kreiramo jedan novi svijet za djecu, današnji roditelji nemaju uzor u prethodnim generacijama kako djecu odgajati – u ovom modernom vremenu. Ali, i pored toga mislim da se roditelji ne trebaju opterećivati vremenom u kome se živi, nego bih savjetovala da budu mudri i nađu način kako opstati i kako živjeti život, kao i edukovati se i adaptirati novim stilovima odgoja današnjice. Iz ovog razloga osjećam potrebu da pišem o odgoju, kao i da kreiram program za majke o odgoju. Informacije o programu možete pročitati ovdje.
O Autoru
