Najbolje lekcije u životu dobivamo iz vlastitog iskustva i onih trenutaka neuspjeha, padova. Ovoga puta moje iskustvo je moj susret sa zubarom iskustvo koje želim podijeliti s vama. Od najranije dobi roditelji su me vodili kod raznih doktora i zubara jer mi se čeljust nije razvila kako treba i da bude još zabavnije – kvaliteta mojih zuba je ‘koma’. Od toga dolazi moja trauma od zubara za koju sam mislila da sam uspješno savladala.
Doduše, nikada nisam radila s njom – jednostavno sam samu sebe istrenirala da je to nešto što se mora i dobro za mene i našla sam svoj mehanizam da se nosim sa zubarom. Kako stara poslovica ide: ‘Drži svog prijatelja blizu, neprijatelja još bliže’. Pa je moj zubar i moj najdraži muški prijatelj. Njega poznajem, trpi moje zahtjeve, blesave šale.
Ljudski um koristi različite obrambene mehanizme kako bi se zaštitio od neugodnih osjećaja i emocija, uključujući i strah.
Mehanizmi obrane koje koristimo.
Potiskivanje
Jedan od ovih mehanizama je potiskivanje, gdje se neugodne emocije guraju duboko u podsvijest, čineći ih manje svjesnim i pristupačnim umu. Potiskivanje može privremeno olakšati strah od zubara tako da ga čini manje intenzivnim i manje primjetnim.
Suočavanje
Ljudi mogu pokušati suočiti se sa svojim strahovima postupno i postepeno, kako bi smanjili njihovu intenzivnost. Ako osoba shvati da je strah od zubara iracionalan i da je važno održavati oralno zdravlje, može se truditi suočavati se sa strahom korak po korak. Ovo postupno izlaganje strahu može pomoći u smanjenju njegove snage.
Racionalizacija
Osobe koje potiskuju strah od zubara mogu racionalizirati svoje osjećaje i reći sebi da je strah preuveličan ili nepotreban. Ova racionalizacija može pomoći umirivanju anksioznosti i omogućiti osobi da lakše nosi sa situacijama koje izazivaju strah.
Distrakcija
Ponekad ljudi potiskuju strah tako što se fokusiraju na druge stvari ili aktivnosti, kako bi odvratili pažnju od strašnih misli. Na primjer, mogu sebe uvjeriti da je posjeta zubaru samo kratkotrajna neugodnost koja će brzo proći, dok se istovremeno trude usmjeriti pažnju na nešto drugo.
Sve je bilo dobro i funkcioniralo do jednog trenutka. Ja ne vjerujem u slučaj. Vi koji me čitate znate to. Jednu noć sanjala sam svog susjeda koji je zubar i kod kojeg sam provela dobar dio mladosti. Dva dana poslije cijela desna strana čeljusti me zaboljela. Moj prijatelj zubar je bio poslovno odsutan, pa sam nazvala svog susjeda zubara, on mi je poznat, znam kako radi, bit će to jednostavno. Kako sam se gadno prevarila.
Čim sam ušla kroz vrata, noge su mi se zamrzle, dah se usporio. Kada sam ugledala doktora, osjetila sam da mi čeljust drhti. Moje tijelo je reagiralo. Sjela sam na stolac i suze su potekle. Jedna za drugom. S jedne strane odjedanput je prisutan ogroman strah kojeg godinama nisam bila svjesna, s druge strane bila sam šokirana svojom reakcijom. Svi moji mehanizmi su pali, i ono što je bilo potisnuto jednostavno je isplivalo na površinu.
Nisam čula ništa, mirise nisam osjećala, a bol je bila potencirana na 100. Znate ono kada za najblaži dodir kažete ‘jao’. Cijelo tijelo mi je bilo u grču. Kako se intervencija približavala kraju, ja sam se postepeno opuštala. Iz ordinacije sam izašla doslovno klimavih nogu. Sjela sam u auto. Disala, umirila se, skupljala iskustvo i poslala poruku svojoj terapeutici i dogovorila termin.
Ostatak dana bila sam tako umorna da sam jedva funkcionirala. Tijelo tih 45 minuta bilo je izloženo tolikom stresu da je potrošio svoje dnevne zalihe. Možemo se naučiti nositi s traumom, no ona kad-tad ispliva na površinu.
Tada mi je Brainspotting pomogao. Brainspotting je psihoterapija temeljena na zapažanju da tjelesna aktivacija doživljena kada se opisuje traumatski događaj ima rezonantnu točku u vidnom polju (Brainspot). Zadržavanje pažnje na toj točki mozga omogućava procesiranje traumatskog događaja da teče sve dok se aktivacija tijela ne očisti. Ovo olakšava terapeut fokusiran na klijenta i duboko neurobiološki povezan s klijentom.
Neuroanatomska pozicija očiju i neuroloških puteva koji sprovode impuls povezuju korteks mozga sa subkorteksom i leđnom moždinom, dakle povezuje svjesno i nesvjesno, posebno ono instinktivno u nama. Pristupanjem dubokom subkortikalnom mozgu i angažiranim strukturama uključenim u samoregulaciju, BSP može brzo osloboditi simptome traume i donese olakšanje od iskustva psihičkog i često fizičkog bola.
Ono još što mi je bilo zanimljivo je da sam tijekom ovog iskustva primijetila sam kako nježno sebi pružam suosjećanje dok sam preplavljena strahom i kritičarem koji se ne gasi.
Ova jednostavna vježba može vam pomoći da se povežete sa svojom unutarnjom nježnošću i razvijete pozitivan odnos prema sebi. Redovito prakticiranje suosjećanja prema sebi može poboljšati vaše samopouzdanje, emocionalno blagostanje i smanjuje se kritičar.
Sjednite ili lezite na udobnom mjestu. Zatvorite oči i usmjerite pažnju na svoje disanje. Udahnite polako i duboko kroz nos, zadržite dah nekoliko trenutaka, a zatim polako izdahnite kroz usta. Ponavljajte ovu tehniku nekoliko puta kako biste se opustili i prisutnošću sebe. Dok duboko dišete, zamislite sebe kao da ste svoj najbolji prijatelj. U sebi ponavljajte nježne riječi podrške i ljubaznosti. Na primjer, možete reći: “Dopuštam si da budem ono što jesam.” ili “Brinem se o sebi s ljubavlju i razumijevanjem.”
Zamislite da svoje ruke nježno položite na svoje srce. Osjećajte toplinu i suosjećanje koje pružate sami sebi. Dopustite si da budete nježni prema svojim emocijama, bez osude ili kritike. Razmislite o svojim dobrim osobinama i postignućima. Zahvalite si na trudu koji ulažete i na svemu što ste već postigli. Podsjetite sebe koliko ste vrijedni ljubavi i podrške, baš onako kako jeste. Kada završite ovu vježbu, otvorite polako oči. Nastavite sa svojim danom s osjećajem suosjećanja prema sebi i sjećanjem na te nježne trenutke.
Za sesije Brainspotting terapije, možete mi se obratiti putem jednog od linkova u mom biu ispod teksta.
O Autoru
