Emocije ne nestaju. One mijenjaju oblik. Ako ih ne proživimo, tijelo ih – doslovno – mora negdje staviti. Kada kažemo da su emocije ‘zatočene’ u tijelu, ne mislimo da se ljutnja negdje “zabila” u rame kao mala crvena kuglica. To je metafora za nešto vrlo konkretno:
- zaustavljen impuls (pokret) koji se nije mogao dovršiti
- neizražen osjećaj koji je živčani sustav morao “pritisnuti dolje” da bismo mogli funkcionirati
- promjene u disanju, mišićnom tonusu, držanju, hormonima i obrascima živčnog sustava koje su ostale “zapete u istoj brzini”
Drugim riječima: emocija je proces kroz tijelo. Kad se prekine na pola – tijelo nastavlja nositi taj “nedovršeni posao”.
Što se dogodi u tijelu kad osjetimo emociju?
- Nešto se dogodi (situacija, sjećanje, misao).
- Mozak procijeni: sigurno/opasno, važno/nevažno.
- Živčani sustav reagira: ubrza se srce, promijeni disanje, aktiviraju se mišići (za napad, bijeg, zamrzavanje, udovoljavanje…).
- Emocija želi proći – kroz osjećaj, pokret, suze, riječ, drhtanje, uzdah, smijeh…
Kada imamo siguran prostor (unutarnji i vanjski), ciklus se završi: emocija poraste → bude doživljena → izrazi se → smiri. Kada tog ‘prostora’ nema, događa se “zatočavanje”.
Zašto emocije NE ‘prođu’ i ostaju potisnute u tijelu?
Najčešće zato što smo morali preživjeti, a ne osjećati. Kao djeca često dobijemo poruke:
“Nemoj plakati.”
“Nemaš se ti što ljutiti.”
“Nemoj biti dramatična.”
Ili nitko nije bio tu da nas smiri kad nam je bilo previše – naučili smo isključiti. Ako smo doživljavali traumu, zanemarivanje, emocionalnu hladnoću, živčani sustav je zaključio:
“Osjećaji su opasni – bolje je ništa ne osjećati.”
Tako nastaje odvojenost od tijela: učimo živjeti “gore u glavi”, analizu, kontrolu, humor, brigu za druge – umjesto da budemo u kontaktu s vlastitim doživljajem. Za mnoge odrasle, posebno one koji “dobro funkcioniraju”, vrijedi:
tijelo je zadnje mjesto u koje žele pogledati. I to nije karakterni nedostatak – to je ‘najbolja moguća zaštita’. Ali, što se događa kad emocije OSTANU neprocesuirane?
Kada se emocija ne može probiti do svijesti i izraza, tijelo će:
- zgrčiti mišiće (ramena, čeljust, zdjelicu, trbuh…)
- promijeniti disanje (plitko, visoko, kao da “zaboraviš disati”)
- odrezati osjećaj (unutra prazno, “ništa ne osjećam”, “kao da nisam ja”)
- ući u kroničnu mobilizaciju (unutarnji nemir, tjeskoba, napetost) ili
- u zamrzavanje (umor, težina, bezvoljnost, odustajanje).
To se može psihosmatski odraziti i na ovakav način:
- česte glavobolje ili migrene
- bolovi u vratu i ramenima “od sjedenja”, koji ne popuštaju ni kad se istegneš
- knedla u grlu, osjećaj da ti se glas “zaglavio”
- pritisak u prsima, “kao da nešto sjedi na prsima”
- osjetljiv želudac, mučnine, proljevi ili zatvori povezani sa stresom
- teškoće sa spavanjem, noćna buđenja, nemiran san
- prejedanje, emocionalna glad, alkohol, mobitel, posao – kao načini da NE osjetimo
Naravno, ovaj tekst NIJE zamjena za liječnički pregled. Tjelesni simptomi uvijek trebaju medicinsku procjenu. Ali, vrlo često, uz onu “medicinsku priču”, postoji i emocionalna priča koju tijelo pokušava ispričati.
Psihosomatika – Kako izgleda “zatočena emocija” u svakodnevici?
Par prizora koje vjerojatno poznaješ:
- Netko ti pređe granicu, ti se nasmiješiš, kažeš “Ma okej je, nema veze” – i tri dana poslije imaš užasnu napetost u vratu i nejasnu ljutnju na “sve živo”.
- Na poslu te pohvale, ali ti se u trbuhu stegne jer se bojiš da ćeš razočarati – pa navečer jedeš “da se smiriš” iako nisi stvarno gladna.
- Partner te pita “Što ti je?”, a ti iskreno ne znaš – samo ti se plače bez razloga ili si tupa, odsutna, sve ti ide na živce.
To nisu “drame”. To su signali živčanog sustava. Ako uopće NE OSJEĆATE svoje tijelo, možda se prepoznaš u rečenicama:
- “Ne znam što osjećam.”
- “Ni ne primijetim da sam pod stresom, samo odjednom puknem.”
- “Meni je uvijek sve ok, samo sam stalno umorna.”
To je također osjećaj – stanje isključenosti. Kao da je netko utišao ton na radiju. Disocijacija, odsutnost, “ne osjećam ništa” – to su sofisticirane strategije preživljavanja. Nisu tvoja krivnja. I ne može ih se “razbiti” snagom volje. Zato je važno da pristup tijelu bude:
- postupan
- nježan
- bez forsiranja
- uz siguran odnos (terapeut, facilitator, grupa) kad je potrebno.
Kako se zatočene emocije u tijelu mogu početi oslobađati?
1. Prvi korak: primijetiti da IMATE tijelo
Ako ti je tijelo “strana država”, kreće se mikrokoracima. Ne tražimo odmah “Što osjeća tvoja zdjelica?”, nego:
- Možeš li primijetiti: oslanjaš li se više na lijevo ili desno stopalo?
- Možeš li osjetiti temperaturu dlanova?
- Možeš li primijetiti svoj dah – ne mijenjati, samo primijetiti?
Ovo djeluje banalno, ali za živčani sustav je ogromna stvar: počinjemo uspostavljati kontakt bez pritiska.
2. Učenje regulacije živčanog sustava
Kad emocija krene, cilj nije odmah “kopati po prošlosti”, nego:
- dati tijelu signal sigurnosti:
- produžen izdah
- naslanjanje leđa na zid ili stolicu
- osjećaj tla pod stopalima
- kontakt s nečim ugodnim (deka, jastuk, osoba, kućni ljubimac)
Mindfulness tu pomaže jer nas uči biti s onim što jest, bez instant bježanja ili analize.
3. Sigurno otpuštanje kroz tijelo (TRE, drhtanje, pokret, glas)
Neke emocije se ne mogu “odraditi u glavi”. Tijelo traži pokret, glas, drhtaj, suzu.
- U TRE-u, tijelo spontano ulazi u drhtanje – to je prirodan mehanizam živčanog sustava da otpusti višak napetosti.
- Kroz jednostavne vježbe dovodimo tijelo u stanje u kojem može završiti ono što je nekad bilo prekinuto:
nedovršeni “bijeg”, udah koji je ostao zapet, suza koja nije smjela poteći.
Za puno ljudi koji “ne znaju što osjećaju”, upravo je tijelo prvo koje progovori – kroz pokret, drhtanje, uzdah – a tek onda dolaze riječi.
4. Terapijski rad na traumama i zamrznutim emocijama (npr. Brainspotting)
Brainspotting, ali i drugi somatski orijentirani pristupi, koriste fokus na tijelu, specifične točke u vidnom polju, regulirajuću prisutnost terapeuta – da bi se stara, “zamrznuta” iskustva polako odmrzla. Ne moramo sve racionalno ispričati da bismo nešto iscijelili – nekad je dovoljno da tijelo, uz podršku, dovrši ono što nikad nije moglo završiti.
5. Odnos prema sebi: prestanak rata s vlastitim tijelom
Ako na tijelo gledamo kao na problem (“zašto opet paničarim”, “zašto sam tako osjetljiva”), ono nema kome povjeriti svoje priče. Kada počnemo gledati tijelo kao saveznika:
- napadi tjeskobe postaju informacije
- napetost u leđima postaje pitanje, ne neprijatelj
- suze postaju oblik iscjeljenja, ne slabost
Proces oslobađanja emocija iz tijela nije brz. Ali često, puno prije “velikog iscjeljenja”, dolazi nešto drugo: osjećaj da više nismo sami protiv sebe.
Primjeri kako se s ovim može raditi u praksi
- Mindfulness i svjesnost tijela: pažnja na dah, položaj tijela, napetost/opuštenost – uz stav znatiželje umjesto kritike.
- TRE: podržani drhtaji tijela kao prirodan mehanizam regulacije, bez forsiranja priče.
- Brainspotting i trauma-informirani rad: siguran, vođen kontakt s onim što je bilo previše, uz istovremenu regulaciju.
- Rad u ženskom krugu / grupi: iskustvo da nismo jedine koje “ne osjećaju svoje tijelo” ili koje se boje vlastitih emocija.
Sve to zajedno gradi novu mapu: iz “tijelo je opasno mjesto” u “tijelo mi je dom u kojem učim stanovati”.
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
Dubravka Fazlić
Ja sam Dubravka, dipl. oec., terapeutska savjetnica, poduzetnica i učiteljica mindfulnessa. Karijeru sam počela graditi u obiteljskoj tvrtki koja je u to vrijeme bila vodeća proizvodna tvrtka u segmentu pekarstva. Ekonomski fakultet, izazovni duh i životne okolnosti dovele su me do rada u vodećim ugostiteljskim tvrtkama, gdje sam bila konzultant i menadžer. No, višegodišnji nebrojeni radni sati te ubrzan i stresan način života doveli su me i do burnouta, 37 kilograma viška i potrebe za promjenom. Okrenula sam se radu na sebi i upoznavanju sebe na drugim, dubljim razinama, što je rezultiralo promjenom karijere. Urođene komunikacijske i liderske vještine izbrusila sam kroz niz edukacija i postala terapeutski savjetnik, Coach i NLP trener. Upoznala sam se s mindfulness-om, koji je postao temelj moga rada. Prva sam generacija učitelja Mindfulness Based Living Course u Hrvatskoj, na što sam posebno ponosna. Life-Work-Wellbeing program koji danas podučavam sadrži elemente trenutno najaktualnijih terapeutskih pravaca i tehnika koje imaju znanstvenu podlogu. Moje savjete i kolumne možete čitati na portalima Sretna Žena, Ljepota I Zdravlje, Sensa i dr. Za dnevnu dozu inspiracije i edukativne objave kako voditi svjestan život, pridružite se mojoj Facebook grupi Be You – sa Dubravkom Fazlić i pratite me na Instagramu. Na mom YouTube kanalu, možete pronaći vođene mindfulness meditacije.
KRATAK SAŽETAK
Toggle






