Nešto što bih prije nazvala ‘krizom’, zadnjih mi je tjedana donijelo jedno od najtransformativnijih iskustava dosad. Izvana je izgledalo banalno: odluka, procjene, pitanja, vaganje. Konkretno, tema oko kuće i osjećaja nesigurnosti (i svega što uz to ide: “što ako”, “jesam li normalna što me ovo toliko dira”, “trebam li još informacija”, “hoću li pogriješiti”…). Ali, iznutra to nije bila odluka. To je bio sudar mog živčanog sustava sa starim slojevima mene.
I prvi znak nije došao kroz misao. Došao je kroz tijelo. Najprije onaj poznati, tihi pritisak u prsima. Onda knedla u grlu, kao da mi tijelo govori: “Ne mogu progutati još jednu odluku.”
Želudac nemiran, kao da se sve u meni diže prije nego što uopće znam zašto. Čeljust napeta, kao da držim nešto što ne smije izaći, a u glavi – lavina pitanja. Kao da ću se spasiti ako samo nađem još jedan podatak, još jednu potvrdu, još jedan argument…
Tu negdje većina nas živi: u glavi, odvojena od tijela. Ne zato što smo “loše”, nego zato što je to često bio jedini način da preživimo. Ako je u tijelu bilo previše (straha, srama, tuge, bijesa), um je preuzeo.
Um je postao štit. Problem je što um može napraviti plan, ali ne može procesuirati emociju. Kada emocije ne prođu kroz tijelo, one ne nestanu. One se smjeste – u mišiće, u dah, u probavu, u san, u glas, u način na koji ulazimo u odnose i posao. .. I onda se jednog dana dogodi “okidač” koji nema logičnu težinu, ali ima savršenu somatsku težinu, jer ne ‘pali’ on današnji događaj – ‘pali’ ono što je u nama već dugo čekalo prostor.
U mom slučaju, iza overthinking-a nije bila samo potreba za informacijom. Iza toga je bila potreba za sigurnošću, a iza potrebe za sigurnošću bio je potisnuti bijes. Jedan dan, osjetila sam bijes koji je bio toliko jak da me uplašio. Ne onaj “ljuta sam jer mi je netko nešto rekao”, nego primarni, sirovi bijes tijela – bijes koji se događa kad je živčani sustav godinama držao granice zavezane i usne zatvorene. Bijes koji se javlja kad tijelo više ne može biti pristojno.
Te noći sanjala sam izrazito nasilan san. Nikada prije nisam sanjala tako nešto. Bila sam izrazito nasilna prema svom djedu u snu. Taj san me nije došao “uplašiti”. Došao me probuditi. I tu je važna razlika koju često zaboravljamo: san nije doslovna priča. San je jezik živčanog sustava. Slika. Simbol. Energetski ispušni ventil. Ponekad san pokaže ono što si nikad ne bismo dopustile priznati na javi. Ne zato što smo loše, nego zato što je u nama previše toga ostalo neizgovoreno.
Taj san bila je slika mog potisnutog bijesa. Kako si ja mogu priznati da sam bijesna, da osjećam bijes kada sam učena nešto potpuno drugo. ‘Dobre curice’ se ne ljute. Ova žena koja me gledala iz zrcala bila je poprilično bijesna – i bilo je vrijeme da si to prizna. Tijelo mi je odavno to gorvoilo i pokazivalo, aja sam ignorirala. Nisam imala dovoljno hrabrosti pogledati tom “bauku” u oči. Moja sjenka bila je prevelika za mene.
Kad sam kasnije u terapiji otvorila taj sloj, vidjela sam koliko je moj bijes bio vezan uz staru dinamiku: “Ne smijem biti previše.” “Ne smijem biti jaka”. “Ako postavim granicu, netko će otići.” “Ako uzmem svoje mjesto, bit ću kažnjena.” To nisu rečenice koje uvijek čujemo ‘u glavi’, ali ih tijelo savršeno govori: kroz napetost, kroz stezanje, kroz “zamrzavanje” i praznine, kroz odgađanje, kroz samokritiku… To je psihosomatika u praksi. Ne kao ezoterikam, nego kao vrlo logičan odnos između živčanog sustava i života.
Kad smo dugo pod stresom, tijelo ide u tri osnovna stanja: borba, bijeg ili zamrzavanje. Borba izgleda kao razdražljivost, “kratak fitilj”, unutarnji pritisak. Bijeg izgleda kao stalna aktivnost, rješavanje, rad, “ne mogu stati”. Zamrzavanje izgleda kao odvojenost, umor, praznina, nemogućnost odluke, osjećaj da gledamo svoj život ‘kroz staklo’. Mnoge žene koje čitaju ovo prepoznat će barem jedno od ta tri. I mnoge će reći: “Ja ne osjećam tijelo.” I to je važno normalizirati: odvojenost od tijela nije slabost. To je strategija preživljavanja.
U mom procesu, ključna promjena nije bila “da se smirim”. Ključna promjena je bila da prestanem bježati od tijela kao da je neprijatelj. To sam odavna prestala. Ovo je bila još jedna stepenica kako bi postala bolja prijateljica sebi.
Taj bijes nije nestao sam od sebe. On je izašao na površinu zahvaljujući mojim dugogodišnjim praksama i radu na sebi. Ove tehnike nisu bile “prva pomoć” koju sam guglala u panici, nego temelji koje gradim godinama i koji su mi omogućili da ovaj put zaista primijetim što mi se događa, umjesto da bježim u glavu.
Tako je mindfulness za mene dobio novu dimenziju. Nije to više “sjedni i budi zen”. Mindfulness mi znači: primijeti. Bez popravljanja. Bez prisile. Samo primijeti što se događa. Gdje je u tijelu. Koliko je intenzivno. Što se mijenja kad mu dam 30 sekundi prostora. Rad s tijelom mi je pomogao da shvatim: ne moram znati priču da bih mogla osjetiti impuls. Tijelo često zna prije glave.
TRE je u ovom kontekstu dobio još veću dubinu. Neurogeni tremori nisu “čudni trzaji”. Oni su jedan od prirodnih načina na koji tijelo otpušta višak pobuđenosti. Ali, ono što sam opet vidjela (i kod sebe i kod drugih) je da na početku nije najvažnije “koliko se treseš”, nego znaš li stati. Znaš li prekinuti. Znaš li se vratiti u osjećaj sigurnosti u tijelu – jer cilj nije ‘pražnjenje’ pod svaku cijenu, nego regulacija.
Brainspotting mi je donio onu preciznost koja ponekad nedostaje razgovoru: kad nađemo točku pogleda koja drži aktivaciju, tijelo može odraditi ono što um nije mogao. Ne moraš sve objasniti. Ne moraš sve razumjeti. Dovoljno je da sustav dobije priliku da dovrši ono što je nekad prekinuo.
I ženski krugovi – oni su mi podsjetnik da iscjeljenje ne mora biti samotno. Kada žena govori istinu u sigurnom prostoru, a druge žene je čuju bez popravljanja, nešto se u tijelu ‘otopi’. To je također vid su-regulacije živčanog sustava. Pogled koji ne osuđuje. Prisutnost koja ne traži da budeš “bolja”.
Što sam ja naučila iz ovog iskustva?
Prvo: overthinking nije “moja osobnost”. To je moj pokušaj kontrole kad tijelo ne vjeruje da je sigurno.
Drugo: tijelo ne traži da ga ‘guram’, nego da ga čujem. Kada ga ne čujem, ono ‘viče’. Kada ga čujem, ono vodi.
Treće: najtransformativniji dio nije bio u tome da sam “riješila” temu, nego da sam prestala sebi dokazivati da sam ‘jaka’ tako što sve držim sama. Snaga je postala nešto drugo: sposobnost da ostanem prisutna i kad je neugodno, i da tražim podršku kad je potrebno.
Ako se prepoznajete u ovome, nježne i realne mogućnosti nisu “napravi ovo i bit ćeš dobro”. Realne mogućnosti su procesi:
- svjesnost tijela kao svakodnevna praksa primjećivanja (ne popravljanja)
- učenje regulacije živčanog sustava kroz dah, orijentaciju u prostoru, kontakt s tlom, ritam i granice
- TRE uz nekoga tko zna voditi i tko razumije traumu (posebno na početku)
- Brainspotting ili drugi trauma-informirani terapijski pristup kad osjetite da se vrtite u istom krugu
- ženski krugovi kao mjesto gdje se tijelo opet uči sigurnosti kroz odnos
- individualni rad gdje se ne ide na “instant rješenje”, nego na integraciju.
Ne moramo biti savršeno ‘regulirane’ da bismo živjele. Ali, možemo naučiti prepoznati kad smo u glavi iz straha, a kad smo u tijelu iz povjerenja. I možemo, korak po korak, graditi kapacitet da izdržimo vlastite emocije bez da ih moramo potisnuti, objasniti ili ubrzati.
I možda je to najvažnija rečenica koja mi je ostala od ovih dana: nije problem što osjećam intenzivno. Problem je kad se od toga odvojim. Ako želite, ovo je upravo ono što radim s klijenticama: kroz mindfulness, rad s tijelom, TRE, Brainspotting i trauma-informirani pristup. Ne da “popravimo” vas, nego da vratimo kontakt s vama. Jer kad se vratite sebi, odluke više nisu rat. Postanu razgovor. Unutarnji. Istinit. I mirniji.
O Autoru
