Kišno jutro i imam slobodan dan. Sve se posložilo da provedem dan u ‘ljenčarenju’. La dolce far niente. Skuhat ću si čaj. Malo čitati, onda serija, divota… Krenem čitati i odjednom sitni glasić počne kljucati u glavi. ‘Trebala bi pospremiti sobu. Vidi, idealno vrijeme je za peglanje, hrpica se stvorila. Nisi dovršila onu kolumnu. Mogla bi se pozabaviti Instagramom’… Glasić me gura u akciju, a ja sam odlučila uživati i jednostavno biti. Primjećujem: počela mi se čeljust stezati, odjednom listovi su me počeli svrbjeti, pa leđa.
Moj podsvjesni saboter „nisam dovoljno”… lagano se počeo aktivirati. Strah da nismo dovoljno sposobni, da nemamo dovoljno ili da nismo dovoljno vrijedni, strah koji je ukorijenjen u nesigurnosti prema budućnosti. Kada je saboter aktivan, vjerujemo da nema dovoljno jer u dubini osjećamo da nismo dovoljno.
To se ne mora manifestirati svjesno, možete racionalno znati da imate vrijednost, ali na emocionalnoj razini tijelo i živčani sustav nose staru priču o nedostatku, o tome da trebaš „zaslužiti“, „dokazati se“ ili „biti bolja“ da bi bilo dovoljno.
U poslu to se često očituje kao: osjećaj pritiska da stalno radiš više, sumnja u vlastitu vrijednost i cijenu, neprimjećivanje obilja koje već postoji, pokušaj da kroz kontrolu (planove, strategije, očekivanja) stvoriš sigurnost, strah od nepoznatog („što ako ne dođu klijenti“, „što ako novac nestane”).
Ako se prepoznaš u ovome, važno je znati da to nisi ti. To je tvoja frekvencija tog trenutka. Taj saboter mjesto je rasta i u njoj ti leži dar. Ovaj saboter može se pokazivati u svakodnevnom životu, vrlo suptilno, ali duboko utjecajno.
Kada jedan dio tebe kaže: „danas samo želim gledati serije i odmoriti se”, a misao dolazi ili glas se javlja „to nije u redu, moraš biti produktivna, moraš nešto raditi”, tada se zapravo aktivira, unutarnji program „nisam dovoljno dobra ako ne radim”. To je energetski potpis te sjenke: unutarnja nesigurnost koja pokušava stvoriti osjećaj vrijednosti kroz akciju i kontrolu. Saboter ti šapuće:
“Ako sad ne radiš, izgubit ćeš ritam, novac, klijente, prilike…”
“Ne zaslužuješ odmor dok sve ne bude sređeno.”
“S tobom nešto nije u redu jer ne možeš stalno biti fokusirana.”
Ispod toga se, naravno, ne radi o poslu ili seriji, radi se o strahu da, ako staneš, ako ne „proizvodiš“, nećeš biti sigurna ni vrijedna. Dobar dio svog života provela sam upravo tako i danas, kada se dogodi niz događaja koji bi me mogli preplaviti, aktivira se „nisam dovoljno” koja se manifestira kao stalna potreba da hodam i nešto radim, iako je zapravo sve što radim nedovršeno, nefokusirano i rezultati su prilično loši. Kruh mi ne ispadne, izgorim granolu, pospremim stvari i ne znam gdje sam što stavila, pišem kolumnu i kad je čitam sve mi ima smisla. Kad je dam nekome da je pročita nema ni glave ni repa.
Ovaj naš saboter priča s nama i kroz tijelo. „Nisam dovoljno” manifestira se i kroz kožu. Prva faza je da koža svrbi iako nema osipa ili nije riječ o suhoj koži. U drugoj fazi pojavljuju se osip i dermatitis. Tada su stvari otišle puno predaleko.
Koža je naš najveći organ i naš najintimniji granični sloj. Ona nas doslovno razdvaja od vanjskog svijeta i zato je često prvo mjesto na kojem se pojavi napetost, sram, osjećaj neadekvatnosti, ili nesigurnosti.
Kad te tijelo „svrbi”, a zapravo nema fizičkog uzroka (nije suhoća, alergija itd.), to često znači da unutarnje napetosti žele izaći na površinu, kroz sloj kože, kroz granicu između „mene“ i „drugih“.
‘Nisam dovoljno’ podsvjesni program stvara unutarnju tenziju između onog što jesmo i onoga što mislimo da bismo trebali biti. To je stalna mikro-napetost u živčanom sustavu – tihi, nečujni i velikim dijelom nevidljivi, neosviješteni glas/misao koja govori „Moram biti bolja, moram više, moram dokazati da vrijedim.“ Kada ta energija predugo ostaje potisnuta, tijelo pokušava riješiti pritisak kroz kožu.
Svrbež = energija koja želi van. Na „energetskoj” razini to je obrambeni mehanizam tijela koji kaže: “Previše je pritiska. Previše očekivanja. Ne osjećam se sigurno u svojoj koži.” Doslovno „ne osjećam se dobro u svojoj koži.”
Koža te uči prisnosti sa sobom, da možeš boraviti u vlastitoj prisutnosti bez potrebe da „popravljaš” ili „radiš”. Biti dovoljna u svojoj koži, bez maske i bez napora. Kada počneš svjesno vidjeti svog sabotera, aktiviraš duboko pohranjenu energiju koju si godinama pokušavala držati pod kontrolom, kroz „moram raditi“, „moram biti produktivna“, „moram znati“. Sada kad si stala, kad čitaš o tome i dopuštaš da to stvarno dotakne tvoju svijest, taj stari sloj nema više kamo da se sakrije. Tijelo počinje govoriti:
- svrbež → energija koja se pokreće
- napeta čeljust → stari refleks kontrole i suzdržavanja
- osjećaj „ne razumijem” → mentalni sustav gubi orijentir, jer više ne vodi on, nego tijelo, stvaraju se novi obrasci i gubi se dodir sa starim.
To je trenutak prijelaza iz glave u tijelo, iako se čini neugodno, zbunjujuće. Često poželimo vratiti se u akciju i radije čistiti kupaonicu, nego svjedočiti i osjećati ovo – to je znak da se iscjeljenje događa.
‘Rad na sebi’ – druga maska unutarnjeg sabotera
Ono što zovemo „rad na sebi” ponekad je samo druga maska istog sabotera. Važno je znati odakle ta potreba dolazi. Iz kojeg mjesta to radiš? Saboter „nisam dovoljno dobra” voli prerušiti se u duhovni napredak, osobni rast. On se ne hrani samo poslom, postignućima i kontrolom nego i unutarnjim radom, ako taj rad dolazi iz osjećaja:
„Nisam još dovoljno iscijeljena.”
„Moram se osloboditi trauma.”
„Još nisam tamo gdje trebam biti.”
I tada, bez da primijetiš, iscjeljenje postane novi oblik istog obrasca: neprekidno popravljanje sebe da bi se osjećala dovoljno. Saboter se hrani time da si uvijek na putu prema sebi, jer to znači da nikada nisi dovoljna sada. Ako dolaze misli poput:
- “Moram nešto napraviti da mi bude bolje.”
- “Ne mogu samo biti s ovim, moram to riješiti.”
- “Ovo je loše, moram to popraviti.”
…onda da, čak i rad na sebi postaje produžetak istog obrasca: akcija koja proizlazi iz osjećaja da nisi dovoljna sada. To bi bio samo sofisticiran način da „radiš” na sebi, umjesto da budeš sa sobom. U tom trenutku, najdublje iscjeljenje se događa kad ništa ne pokušavaš. Kad samo ostaneš. Kad dopustiš tijelu da bude, bez intervencije. To je ono što tvoj sustav nikada nije znao – da je sigurno ne raditi ništa.
Ako ta potreba dolazi iz želje da rasteš, ako osjetiš da ti tijelo želi podršku, da osjećaš prirodnu znatiželju, mekoću, da dolazi impuls: “Želim ovo podržati, jer osjećam da je vrijeme da to otpustim” – takva vrsta rada na sebi i uz podršku koja tebi odgovara je dobrodošla, jer tada alate ne koristiš da ‘popraviš’ sebe, nego da podržiš tijelo u oslobađanju. Nema prisile, nema “moram”. Iscjeljenje se događa kroz prisutnost, ne kroz trud.
Prije nego što kreneš bilo što „raditi”, zastani i upitaj se:
“Dolazi li ovo iz straha ili iz povjerenja?”
“Radim li ovo jer mislim da nešto nije u redu sa mnom,
ili zato što želim nježno podržati ono što se već pokreće?”
Ako je odgovor strah, nestrpljenje, pritisak – onda je tvoj zadatak samo biti.
Ako je odgovor mekoća, podrška, dopuštanje, onda slobodno koristi alat koji ti tijelo traži. Drugim riječima – možeš raditi na sebi da bi se podržala.
Što tvoja duša pokušava?
Duša s ovim saboterom koji je aktivan i prepoznat želi da naučiš da vrijednost ne dolazi iz postignuća, već iz prisutnosti. Da sigurnost ne dolazi iz kontrole, već iz povjerenja, Da odmoriš, ne zato što si to „zaslužila”, nego zato što si živa i to ti prirodno pripada.
Važno mi je bilo da je moj rad prepoznat i po cijenu zdravlja i sebe – to sam i radila. Smatrala sam da je kontrola jedini način s kojim mogu imati sve konce u rukama. Da će mi ona garantirati da će proizvod uvijek izaći jednak (pa se dogodilo da su tisuće i tisuće kifli ispečene bez soli), da će svi doći u smjenu kad trebaju, i da zato postoji sustav kontrole kroz nagradu i kaznu – pa se događalo da se lokal ne otvori. Da točno znam koju tehniku ću koristiti i prije nego što klijent sjedne na kauč, pa se sesija tako odvija da mu je potrebna jedino moja prisutnost, pozornost i moć slušanja.
Upravo duša uči ono po što je došla, i dok to ne prepoznamo, u život nam dolaze situacije koje nam ukazuju da ono što radimo u svojoj sjeni nije ispravno. Tada nalazimo brdo opravdanja za situacije u kojima smo se našli i krivca tražimo u drugima, jer kada želimo naći ga, to ćemo i učiniti. Kada si duboko zaronjena u to iskustvo i nisi svjesna, dogodit će se da ćeš proći nekoliko ciklusa upravo takvih učenja prije nego čuješ nešto, pročitaš nešto što ti otvori pogled na neku drugu stranu – prema sebi i da se zapitaš što bi se dogodilo da im vjerujem, da znam što rade, da otpustim kontrolu.
Vođena praksa – „Sigurna sam i kada ne radim”
Udahni polako kroz nos…
I izdahni na usta…
Dopusti da dah postane malo dublji, ali bez napora.
Primijeti da si tu. Tijelo diše.
Ništa se ne mora dogoditi.
Ništa ne moraš popravljati.
Sad samo osjeti težinu tijela na stolici, kauču, krevetu…
Kako te zemlja podržava.
Nosi te, bez da moraš išta učiniti zauzvrat.
Možda se u tebi javi glas…
“Moram nešto napraviti.”
“Ne mogu samo ovako sjediti.”
“Gubim vrijeme.”
Samo ga primijeti. Nemoj ga ušutkivati. To je glas tvojeg sabotera „nisam dovoljno” — dijela koji je dugo vjerovao da vrijednost dolazi iz djelovanja.
Udahni u taj glas…
I reci mu tiho, u sebi ili naglas:
„Vidim te. Znam da samo želiš da budem sigurna.“
Izdahni…
Dok izdišeš, zamisli da otpuštaš taj pritisak — kao balon koji se polako ispuhuje.
Ponovi u sebi:
„Sigurna sam i kad ne radim.”
„Vrijedna sam i u odmoru.”
„Ništa ne moram dokazivati.”
Osjeti kako tijelo s vremenom postaje mekše.
Možda osjetiš toplinu, težinu, ili čak suze olakšanja.
To je energija koja se oslobađa ona koja je bila stisnuta u kontroli.
Još nekoliko udaha i izdaha…
Odmor nije bijeg.
Odmor je povratak sebi.
Kad budeš spremna, lagano otvori oči.
Primijeti svjetlo, prostor, i znaj upravo si učinila nešto važno za sebe.
Kada dajemo sebi pažnju i prostor da se izrazi ono što je u nama, mi se iscjeljujemo i možemo svog sabotera pretvoriti u svoj dar.
Dar koji izlazi iz ovog sabotera je Rast. On dolazi kad prestaneš bježati od osjećaja „nisam dovoljno” i počneš ga svjesno držati u svom tijelu.
Umjesto da ga pokušavaš „riješiti“ ili „popraviti“ kroz akciju, dopuštaš si da osjetiš taj strah, prazninu, nesigurnost i da vidiš da te to ne uništava i da možeš biti s njim. Da on nije nešto što će te preplaviti, povrijediti te. Kada to učiniš, počinje se događati unutarnji rast:
- više se ne uspoređuješ
- dopuštaš životu da te vodi
- osjećaš sigurnost ne zato što imaš, nego zato što jesi
I tada energija počinje dolaziti iz sasvim drugog mjesta, ne iz potrebe da „popuniš“ prazninu, nego iz autentične vibracije rasta, dijeljenja i povjerenja. Ako išta poneseš iz ovog teksta, neka to bude ovo: „nisam dovoljno” nije tvoj identitet, nego glas koji se naučio javljati kad staneš. Tvoje tijelo ga prevede na svoj jezik – čeljust, koža – ne da te kazni, nego da te vrati k sebi.
Svaki put kad ga prepoznaš i ne kreneš za njim, već ostaneš uz jedan izdah duži od udaha, napraviš sitni pomak u u sebi. Nekad ćeš opet posegnuti za „samo još ovim mailom”. U redu je. Vratit ćeš se. ‘Danas je dovoljno‘ može biti tvoja mala lozinka kroz dan.
Pitanja za samorefleksiju
- U kojim situacijama ti se najčešće javi glas „nisam dovoljno“ (posao, odnosi, novac, tijelo)?
- Kako tvoje tijelo prvo reagira kad staneš: čeljust, koža, trbuh, prsa, ramena, dah?
- Koje „razumne” rečenice koristiš da nahraniš taj glas (npr. „samo još ovaj mail…”, „volim red…”, „radim na sebi…” )?
- Na koji ga način trenutačno hraniš unutarnjeg Sabotera, a da to gotovo i ne primijetiš?
- Što bi danas, iskreno, bilo „dovoljno za danas”? (napiši jednu rečenicu)
- Ako bi tvoja koža mogla postaviti jednu granicu ovaj tjedan, koja bi to bila?
- Iz kojeg mjesta dolazi tvoj sljedeći korak: strah ili povjerenje? Kako to znaš po tijelu?
- Kada si zadnji put odabrala odmor bez krivnje i kako ga možeš ponoviti danas u 5 minuta?
- Koje tri stvari ti najbrže vrate prisutnost (tvoj „mikro-ritual”)?
Ako ti treba početak: odaberi jedno pitanje iz gore navedenih i odgovori na njega iskreno, bez uređivanja. Zatim primijeni vježbu u tri minute, ne u trideset. Malo, ali često – to je ritam koji smiruje saboter, a jača povjerenje. I, najvažnije: ne moraš zaslužiti pravo na odmor, prisutnost ni nježnost. Rođena si s tim pravom. Sve drugo su priče koje možeš polako prestati hraniti.
O Autoru
