Šta je pravi smisao i svrha života

U septembru ove godine sam otvorila centar u kome se odvijaju razne aktivnosti: meditacija, motivacijske večeri, yoga, biodanza, indijanski plesovi i moj talk show, ‘Priče Za Stolom’. Sa svojom kolegicom, učiteljicom yoge i reikija organizujem motivacijske večeri. U toku tih večeri imamo određenu temu o kojoj govorimo, ili imamo gosta koji govori o svom životnom iskustvu. Naš posljednji gost nam je bio mladi čovjek od 35 godina, koji je doživio iskustvo bliske smrti.

O tome sam čitala dosta knjiga i članaka, među kojima mi je Anita Morjani najdraža spisateljica, ali ovaj puta na našoj Motivacijskoj večeri smo imali uživo priliku da čujemo priču, kako kažu “iz prve ruke”. Mladi čovjek koji nam je bio gost je bio do svoje 35 godine oženjen i ima sina od 9 godina. Njegove sve ambicije su bile materijalno se osigurati i biti dobar i uzoran član jedne zajednice i porodice, te biti svjestan svojih kvaliteta.

Njegov put u postizanju dotadašnjih ciljeva je bio naporan, stresan i uvijek mu je ponestajalo vremena. Morao je raditi, otplaćivati hipoteku, ići na sportove, družiti se sa ljudima, biti uzoran otac i muž. To kobno jutro nije se ni po čemu razlikovalo od bilo kojeg drugog jutra do tada. Radio je kao inspektor u silosima za žito. Morao je svako jutro da obiđe silose i da provjeri da li je žito dobro uskladišteno. Radio je to sa zadovoljstvom i bio omiljen kod svojih radnika.

Došavši do jednog silosa, on ne zna iz kog razloga i kako, ali u momentu se otvorio jedan poklopac i žito iz cijelog silosa je počelo da ga zasipa. Sjeća se da je u jednom momentu bilo sve mračno. Nije bio svjestan šta se dešava. Onda je osjetio ogromnu težinu na tijelu i plućima. Gubio je zrak. Bol je postajao sve jači i nesnosniji. U tom momentu je odjednom bio svjestan da će umrijeti, da je to kraj. Uhvatio ga je ogroman strah, a bolovi su postali nesnošljivi u cijelom tijelu, pogotovo u plućima i nogama.

U jednom momentu je sve postalo tiho i lagano. Vidio je iskre munje i svjetlice i na kraju i divno svjetlo. Osjetio je olakšanje i sreću i istovremeno neopisivu ljubav, za koju nema ni riječi, ni opisa. On kaže da je jednostavno bilo sve neopisivo lijepo. Vidio je prostranstvo bez kraja, a istovremeno bio ogrnut nekom toplinom i ljubavlju. Prepoznao je dušom neke svoje bližnjih. Tu je sve bilo na svom mjestu, a nije bilo mjesta. Odjednom mu je bilo jasno da je na drugoj strani i to mu je bilo sasvim dobro i olakšavajuće.

Ipak, njegova svijest je bila još toliko jaka da je poželio samo da se oprosti sa sinom. Koliko god ga je vuklo to blaženstvo i spokojstvo ljubav, odgovornost prema sinu ga je vraćala. Bukvalno je u sebi osjetio svoju unutrašnju borbu za pustiti se svjetlosti, ili vratiti se sinu. U momentu je ponovo osjetio oštar bol u plućima i bio je bez zraka. U tom momentu u mislima mu je samo bilo:

“Ostani disati, ostani disati, ostani disati…”

Probudio se u bolničkoj šok sobi. Sve što je doživio i dok ga nisu našli i izvukli trajalo je ukupno 10 minuta. Nije se mogao ni pomaći, jer je njegovo tijelo bilo bukvalno ukliješteno i skoro podijeljeno na pola. To se sve desilo prije godinu dana. Mislila sam da je na motivacijsko vece došao s invalidskim kolicima, ali nije došao ni sa štakama!

On danas kaže da se nije probudio, nego ponovo rodio. Da je jako zahvalan što je imao nesreću, jer je sada rođen kao novi čovjek. Njegovo iskustvo bliske smrti ga je povezalo sa Univerzumom.

Nije govorio o nekom Bogu koga je vidio, nego je govorio o nekoj još jačoj sili, o mjestu i o osjećaju. Te večeri je samo ponavljao da mi od svojih života samo očekujemo i da se to ne poklapa sa zakonom Univerzuma.

Isto tako je ponavljao da svi očekujemo da nam u životima bude samo lako i lijepo, da imamo u obilju hrane i materijalnih dobara, da se svi upoređujemo jedni sa drugima. Ljut je, jer se životi većine ljudi bazira na strahovima za zdravlje, egzistenciju, ili ličnu poziciju, ali da to uopše nije svrha života. Pita se zašto se ljudi ne prepuste ljubavi, onoj istinskoj, iz Univerzuma?

On to veče nije bio blag i mio, ili glumio mudraca. Nije bio ni ljut na svoju situaciju. On je ljut na svijet oko sebe, jer ne razumijemo šta je svrha života. On kaže da sve čemu stremimo u životu ima već svoj put, a na nama je da taj put koračamo svjesno, oslobođeni strahova i sa puno ljubavi.

On svaki dan ima bolove u tijelu, ali svaki dan je u teretani, jer kaže da jedino sportom može da održi tijelo. Meditacijom nalazi mir u sebi i kontakt sa Univerzumom. Po godinama, mogla bih mu biti majka. Njegova priča me inspirisala i ostavila u razmišljanju. Čitala sam jednom da svi koji ovako nešto dožive dobiju “treće oko”. Oko mudrosti i svjesnosti.

Australska medicinska sestra Bronnie Ware, nakon mnogo godina rada s pacijentima u terminalnom stanju, objavila je knjigu u kojoj se bavi posljednjim ispovijestima ljudi na smrtnoj postelji. Knjiga ‘Pet kajanja umirućih’, memoari su ove sestre koja je život posvetila radu s umirućim bolesnicima. Najčešće je slušala:

‘Šteta što nisam imala/o hrabrost učiniti što sam doista želio/ljela, a ne ono što su drugi od mene očekivali da učinim.’

Pet najčešćih kajanja ljudi na samrti bili su:

1. “Šteta što nisam činio/la ono što sam u životu zaista želio/ljela, ili sanjao/la.”

2. “Žao mi je što sam toliko radio/la.”

3. “Volio/la bih da sam uvijek imao/la hrabrosti kazati ono što sam imao/la na umu.”

4. “Žalim što nisam obnovio/la kontakt ili odnos s nekim prijateljima.”

5. “Rado bih da sam bio/bila sretnija osoba.”

Ovakvi ljudi i ljudi koji su svakodnevno suočeni sa činjenicom da ništa nije tako blizu kao smrt i da perfekcija života uopšte ne postoji, nas mogu inspirisati i pomoći nam da se bar na momenat zaustavimo i da se zapitamo o sebi i svom životu!