Zablude o ljubavi prema sebi

Ljetni praznici su prošli. Bilo je malo odmora, ali i porodičnih sastanaka i susreta koji su i lijepi, ali i umarajući. Godinama sam provodila odmor samo sa familijom i vraćala se kući više umorna, nego odmorna. Ali, mislila sam promijenili smo okolinu, vidjeli smo nova lica, bili sa familijom, lijepo se družili, i to je neka vrsta odmora – i tako iz godine u godinu. Sada sigurno mogu reći da to nije odmor, nego samo posjeta familiji. Ne govorim u kontekstu lijepo ili ružno, nego u kontekstu imati odmor.

Moj muž i ja smo ovaj puta odlučili da se malo ukrademo od svih. Možda će mi se neko i nasmijati, ali nas dvoje smo tek sada, poslije 20 godina braka, ‘ukrali’ samo za sebe 10 dana godišnjeg. Prva četiri dana namjerno nismo skoro ništa jedno drugome rekli, jer ako si sa osobom koja je druga polovina tebe i šutnja je lijepa i ne predstavlja nikakav problem.

Nismo slušali radio, nismo gledali TV, nismo se uključivali u socijalne mreže, a u kući smo imali dovoljno hrane da ni u trgovinu nismo morali ići. Ujutro bismo išli na kupanje na plažu na kojoj nikoga nije bilo, čitali smo, meditirali i pustili da nas mir inspiriše.

Naš ljetnikovac je na prostoru gdje oko nas u blizini nema skoro nikoga. Znači, bili smo nas dvoje i tišina, koju je narušavala samo pjesma zrikavaca i pokoji auto koji bi usput prošao. Uspjela sam da osjetim prostor oko sebe, kao i sebe u prostoru. Prije nekoliko godina sam na istom mjestu osjetila da vrijeme ne postoji, nego da samo postoje momenti i tako da sam duboko bila svjesna i svakog momenta sebe u tom prostoru.

Osjećala sam takvo blaženstvo i ljubav da su mi suze same išle niz lice. Nisu to bile suze tuge ili suze radosnice, nego suze svjesnosti postojanja i ljubavi prema sebi. Kroz mene je prolazilo osjećanje smisla postojanja.

Šta je onda smisao života i šta je ljubav prema sebi?

Ako uložimo malo truda za sebe i svoj život onda ćemo to otkriti. Ali, to ne podrazumijeva ulagati svu pažnju i energiju u porodicu, u svoj posao i prosperitet, nego uložiti trud samo za ovo parče sebe i svog života, jer mi smo sami najvažniji sastojci svog života.

Tako, meditirajući i odmarajući postala sam svjesna koliko su trenutak života i trenutak smrti blizu. Kako su sastavni dio nas. Postala sam više svjesna da mi ne ostajemo ovdje zauvijek, da u svakom momentu možemo i da nestanemo.

Odjednom sam osjetila da sama činjenica da se ujutro probudimo je nešto specijalno. Ljudi se često ponašaju kao da se život podrazumijeva sam po sebi i da se nikada neće završiti – kao da smo besmrtni.

Mi u stvari nismo ni svjesni svoje smrtnosti. Pa, zar nije divno kada se ujutro probudimo. Znate li koliko ljudi se nažalost nije probudilo ovo jutro? Svi želimo dug i sretan život, a trošimo puno energije na površne stvari, kao da ćemo zauvijek biti tu, a ne za samo momenat postojanja.

Kada bismo bili svjesni svoje smrtnosti, ne bismo trošili vrijeme na bespotrebna dokazivanja kako nam je dobro, kako nam je život perfektan i kako smo postigli jako puno u životu. Ne bismo trošili vrijeme na svađe i bespotrebne borbe, ili na želju da nam se život sastoji samo od toga da nam bude lijepo. To je utakmica koja iscrpljuje i to nije ljubav prema sebi.

Kada bismo bili svjesni svoje smrtnosti, ne bismo radili ništa drugo nego ono što je potrebno samo nama, našem tijelu, a to je balans u prostoru i momentu.

Moja djeca i moj muž me gledaju malo poprijeko i sa malom ljutnjom kada počnem da pričam o svojoj smrti i o mjestu gdje će se posuti moj pepeo. Većina ljudi se boji smrti, a ona je u biti jedino što daje našem životu smisao, jer kroz pomisao na smrt postajemo svjesni koliko volimo sebe i svoj život. Postajemo svjesni koliko stvari je u našem životu površno i kako težimo za nekom vizijom o sebi, a sebe pri tome zaboravljamo.

Onda postanemo svjesni da ljubav prema sebi nije cilj, nije nešto što treba ostvariti. Ljubav prema sebi je dopuštanje nečega što je već odavno prisutno. To je dopuštanje da budemo mi sada u ovom momentu i tu na određenom mjestu.

Voljeti sebe, vjerovati sebi i poštovati sebe su, nažalost, postale u zadnje vrijeme površne fraze. Danas je ‘hit’ voljeti sebe, poštovati sebe i vjerovati sebi. Ako ne volimo sebe i sebi ne vjerujemo u sebe, skoro pa da ne pripadamo ovom vremenu.

Ali, ako forsiramo bilo koju ljubav, to više nije ljubav nego prisila i poslije toga dolaze samo razočarenja i ljubomora da je to neko drugi bolje uspio, a mi ne. Ljubav prema sebi je postala nova utakmica koja se vodi sa drugima i to je pogrešno.

Danas se puno duhovnjaka i filozofa bavi ovom fenomenom: ljubavlju prema sebi. Kako ne bismo znali šta je dan, ako ne znamo šta je noć, tako da koliko god sebe poštovali, voljeli i sebi vjerovali, ne možemo to vidjeti i osjetiti bez drugih. Mi ne možemo samo sebe voljeti, to je narcisoidno. Za ljubav, pažnju i vjeru potrebno je najmanje dvoje. Jedino na taj način to sve ima vrijednost.

Kada bih ja poštovala samo svoje mišljenje i mislila da sam predivna osoba za sebe i kako svi trebaju da mi se dive to bi bilo jako bolesno. Koliko ćemo mi druge poštovati zavisi od našeg kvaliteta i koliko će nas drugi poštovati zavisi od njihovog kvaliteta.

U ljubavi prema sebi treba poštovati druge i to ne mora da bude samo zbog njihovih kvaliteta, nego i zbog našeg kvaliteta da smo mi u stanju da poštujemo druge, iako su drugačiji od nas.

Ko sebe smatra tako savršenim i predivnim i gleda sve sa visine, svi njegovi pogledi su uprti na dole i nema mogućnosti daljeg napretka, nego na žalost samo ide na dole. Ko poštuje, vjeruje i voli druge i gleda na tuđe kvalitete kao na nešto visoko njegovi pogledi su uvijek uprti na gore i taj uvijek napreduje.

Stvar je u tome da smo mi svi koji se nalazimo na ovoj našoj predivnoj planeti, Majci Zemlji, smo samo u jednoj fazi učenja. Nalazimo se na mjestu odakle trebamo da se krećemo naviše u ovom svom životu, kroz ljubav prema sebi na pravi način.

Ako sebe volimo, mi jednostavno treba da živimo!

Ne u smislu: porodica je moj život, ili posao je moj život, ili provodi i uživanja su moj život. Mi smo život! Mi koji postojimo takvi kakvi smo. Ja volim kako živim ovdje u Holandiji, a lijepo mi je i na Balkanu, ali to nisam ja i moj život. To je samo jedno životno okruženje.

Život koji nam je dat je važan, jer to je jedina stvar u cijelom Kosmosu koja nam je poznata i koju sa sigurnošću možemo promijeniti. Ne trebamo čekati da nam neko drugi kreira naše uslove života i pustiti da nam od toga zavisi naš život.

Mi smo kuća za naš život i moramo se potruditi tu kuću održavati i voljeti u situaciji u kojoj se nalazimo i u momentu kojem živimo. A to parče života je toliko važno i komplikovano, da jedino ako ga objeručke prihvatimo može da postoji i da se voli.