Još dok sam živjela u Lukavcu i radila kao prosvjetni radnik, suočavala sam se sa različitim roditeljima. Uviđala sam njihove vrline i mane. I sama sam tada bila majka sedmogodišnje djevojčice, tako da mi je roditeljstvo bilo veoma blisko. U tom periodu sam također objavila jedan članak u lokalnim novinama o 10 roditeljskih zapovijedi, jer sam jasno uočavala razlike u pristupima roditeljstvu i unutrašnja previranja kroz koja su mnogi roditelji prolazili.
Evo me sada, 35 godina poslije. Ove godine sam već 42 godine majka, jedan od dva roditelja i već 10 godina baka. Sa svoje troje djece prošla sam kroz različite faze, različite sisteme odgoja i različite životne situacije. Danas osjećam još veću zrelost i unutrašnju jasnoću da napišem mojih 7 zapovijedi roditeljstva, koje su u potpunosti bazirane na mom ličnom iskustvu.
1. Savršenstvo je iluzija
„Savršen roditelj“ je ideja koja trenutno dominira – uvjerenje da roditelji moraju uvijek biti dostupni, nikada ne podbaciti i u svakom trenutku biti potpuno usklađeni s potrebama svog djeteta. Ovo je, naravno, nerealno visoka ljestvica koja stavlja ogroman pritisak na roditelje. Postepeno se uvlači uvjerenje da svaka „greška“, svaka propuštena potreba ili svaka ljutita reakcija uzrokuju trajnu štetu djetetu.
Ipak, ne postoje naučni dokazi da više vremena ili više pažnje automatski vodi do „bolje“ djece. Djeci nije potrebno savršenstvo. Djeca uče upravo od roditelja koji prave greške i imaju hrabrosti da ih priznaju. To im pomaže da se, sada i u budućnosti, na zdrav način nose s razočaranjima i nesavršenostima – nečim što će prije ili kasnije neizbježno iskusiti u životu.
Svaki roditelj, svako dijete i svaka situacija su drugačiji. Ne postoje univerzalne smjernice. Ono što sam ja primjenjivala kod jednog djeteta nije funkcioniralo kod drugog ili trećeg. Također, ono što je u jednom trenutku savršeno funkcioniralo, na primjer kod kuće, znalo je iznenada propasti kada sam se našla u prepunom školskom dvorištu, okružena drugim roditeljima i djecom.
Društveni pritisak i nerealna očekivanja dodatno otežavaju roditeljstvo. Društvene mreže i knjige o roditeljstvu često stvaraju nedostižnu sliku o tome kakvo bi roditeljstvo „trebalo“ biti, što kod roditelja izaziva nepotreban stres, osjećaj krivnje i unutrašnju sumnju u vlastite sposobnosti.
Želja za savršenstvom, paradoksalno, ima kontraefekat. Kada roditelj stalno teži savršenstvu, on to – često nenamjerno – prenosi i na dijete. To kod djeteta može potaknuti strah od neuspjeha i otežati mu da se nosi s frustracijom, stresom i razočaranjem, iako su to ključne životne vještine. Uz to, roditelju je nemoguće živjeti u stalnom pokušaju da sve uradi „kako treba“. Tada postaje strog prema sebi, osjećaj krivnje se povećava jer stalno razočarava samog sebe, a ostaje i sve manje prostora za opuštanje i istinsko povezivanje, a upravo to je ono što djeci najviše treba: opušten roditelj, a ne roditelj koji neprestano pokušava da se dopadne sebi i drugima.
2. Dijete nije naša svojina
Dvoumila sam se da li da napišem ovo što mislim, ali ipak pišem. Po mom mišljenju, većina roditelja je posesivna i dijete doživljava kao svoju svojinu. Lično to osuđujem, jer smatram da se radi o emocionalno nezrelim roditeljima koji gube vlastiti identitet i sebe predstavljaju kroz djecu. Govore svojoj djeci šta tačno treba da rade, kako da misle i koje škole da biraju za njihovu, navodno „bolju“ budućnost. Kao ishod ovakvog odnosa prema djeci, ona odrastaju s ciljem da zadovolje roditelje, umjesto da uče kako da žive svoj vlastiti život.
Ovi roditelji često imaju poteškoće da se nose sa stvarnim emocionalnim potrebama i razvojem djeteta. Moja holandska svekrva je često, dok je posmatrala našu djecu – svoje unuke – znala reći da se djeca samo „pozajmljuju“. U početku nisam u potpunosti razumjela tu njenu izjavu, ali sam je tokom godina u potpunosti shvatila.
Djeca su došla na svijet našom zaslugom, ali nisu naša svojina. Samim njihovim rođenjem uradili smo najveći dio svoje uloge, a ostaje nam da ih volimo, podržavamo i usmjeravamo do punoljetnosti. Nakon toga ih zaista moramo pustiti da lete svoj vlastiti let.
Moj muž i ja smo svo troje naše djece učili da ih puštamo da polete iz našeg roditeljskog gnijezda, da rašire krila koliko god mogu i da se ne boje. Ako padnu, dočekat ćemo ih ponovo u našem gnijezdu, dok ne prikupe snagu za naredni let. Danas sam jako sretna kada nam svi dođu i ispune kuću svojom mladom energijom i žagorom, ali sam još sretnija kada ih vidim kako zadovoljni i ispunjeni odlaze svako svojoj kući, usmjereni na svoje vlastite živote.
3. Djeca nisu ‘mali bogovi’
U današnje vrijeme sve češće primjećujem roditelje koji su ‘zaljubljeni’ u svoju djecu. Iz najbolje namjere da ih podrže i pruže im ono što oni sami možda nisu imali, često im, zapravo, prave medvjeđu uslugu. Na vrlo jednostavan način, odgajaju narcističnu djecu, što je danas gotovo problem savremenog društva.
Zbog nekoliko teških incidenata u Evropi, u kojima su mladi ljudi postali ‘monstrumske ubice’, psiholozi sve više istražuju dječiji narcizam. Dijete postavljeno na pijedestal može postati narcisoidno. Postavlja se pitanje: zašto neka djeca razvijaju narcisoidne osobine i napuhani ego, dok druga razvijaju realističniju sliku o sebi?
Prema razvojnom psihologu Eddie-ju Brummelman-u, djeca mogu postati narcisoidna ako ih roditelji precjenjuju. Ovaj istraživač, koji radi na Univerzitetu u Utrechtu i Univerzitetu u Amsterdamu, o tome piše u vodećem naučnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS). Istraživanje je objavljeno 16. marta 2015. godine na Univerzitetu u Utrechtu.
Govoreći o roditeljstvu, Brummelman naglašava da postoji jasna razlika između narcizma i samopoštovanja. „Djeca s visokim samopoštovanjem zadovoljna su sobom. Ali narcisoidna djeca smatraju sebe boljima od drugih i stalno žele da im se drugi dive.“
Jedna teorija tvrdi da djeca postaju narcisoidnija ako ih roditelji precjenjuju, odnosno ako roditelji svoje dijete stavljaju na pijedestal. Druga teorija tvrdi da djeca postaju narcisoidnija ako roditelji pokazuju nedostatak topline. Brummelman i njegove kolege istraživali su koji od ova dva faktora bolje predviđa razvoj narcizma kod djece.
U istraživanju je učestvovalo više od 500 holandske djece uzrasta od 7 do 12 godina i njihovi roditelji. Roditelji i djeca su popunjavali upitnike četiri puta, u razmacima od šest mjeseci. Roditeljima su postavljana pitanja o precjenjivanju, poput tvrdnje: „Moje dijete je posebnije od druge djece“. Djeca su popunjavala upitnike o narcizmu, primjerice: „Djeca poput mene zaslužuju nešto dodatno“, o samopoštovanju: „Zadovoljan sam sobom“, te o roditeljskoj toplini: „Moji roditelji su ljubazni i puni ljubavi prema meni“.
Brummelman je zaključio da je roditeljsko precjenjivanje, a ne nedostatak roditeljske topline, presudni faktor u tome kakve će narcisoidne osobine dijete razviti. Ako roditelji precjenjuju svoju djecu, djeca mogu razviti izraženije narcisoidne osobine. Ako, s druge strane, roditelji pokazuju nedostatak topline, djeca mogu razviti niže samopoštovanje.
Moj muž i ja smo imali slično iskustvo sa našim sinom. Odskakao je od ostale djece u razredu. Na testiranju za srednju školu imao je samo jedan bod manje od maksimalnog broja bodova. Samo su on i još jedna djevojčica iz cijele osnovne škole dobili mogućnost upisa u gimnaziju. Moram napomenuti da su holandske škole takve da se djeca prate i testiraju tokom cijelog osnovnog obrazovanja, a na kraju osmog razreda sva djeca u cijeloj Holandiji polažu isti državni ispit, na osnovu kojeg se procjenjuje koji nivo obrazovanja dijete može nastaviti. Nema „ni po babi ni po stričevima“, kako mi to kažemo – nema ničega preko veze.
Naravno da smo bili ponosni na sina, ali nismo željeli da ga dižemo na pijedestal. Naš fokus je bio da ga naučimo da cijeni sebe. Pokazivali smo interes i poštovanje prema onome što radi ili želi da radi. Davali smo mu do znanja da uživamo u provođenju vremena s njim. Trudili smo se da ga ne stavljamo iznad drugih, već da mu pružimo ljubav, toplinu i naklonost. Na taj način je naučio da cijeni sebe, ali bez osjećaja superiornosti u odnosu na druge.
4. Djeci trebaju granice
Pronalaženje ravnoteže između popuštanja i strogosti za današnje roditelje predstavlja pravi izazov. Mnogi moderni roditelji imaju otpor prema postavljanju granica. Ne žele uznemiriti svoje dijete, a kamoli izazvati bijes ili frustraciju kod djeteta. Međutim, kada su roditelji previše popustljivi, vremenom postaje očigledno da ta djeca imaju poteškoće u suočavanju s frustracijama i slabije razvijenu samokontrolu. Takvu djecu okolina ponekad doživljava kao „prinčeve“ ili „princeze“.
S druge strane, postoje roditelji koji nemaju problema s postavljanjem granica, ali to često čine kroz strogoću i rigidnost. Kada se roditelji fokusiraju isključivo na provođenje pravila, bez prostora za emocije i dijalog, djeca se kasnije često bore s razvojem vlastitog mišljenja i upravljanjem svojim emocijama, naročito tokom adolescencije.
Ključ leži u tome da djetetu pokažete da ste tu za njega i da razumijete njegovu perspektivu, a zatim da s ljubavlju postavite granice. Takav pristup dovodi do boljeg prihvatanja granica i pomaže djetetu da razvije bolju samokontrolu. Vi najbolje poznajete svoje dijete, a pronalaženje prave ravnoteže uključuje eksperimentiranje: postavljanje granica, davanje slobode i naknadno prilagođavanje. Na taj način postepeno učite koliko prostora vaše dijete može podnijeti i koliko mu je, u određenom trenutku, potrebno.
Granice naročito treba postaviti djeci koja nisu sklona slušanju. I u tim situacijama strogoća nije nužna, ali granice jesu. Djeca koja su odgajana u autoritativnom, previše strogom okruženju imaju veću vjerovatnoću da će imati probleme s vršnjacima – bilo da budu maltretirana ili da i sama razviju nasilno ponašanje. Također, češće imaju poteškoće s kontrolom bijesa i veću sklonost ka razvoju depresije u odrasloj dobi.
Zato je, osim postavljanja granica, važno djetetu dati i dovoljno slobode i povjerenja, jer je upravo to ono što mu je potrebno da bi postalo samostalno. Granice postavljene s empatijom pokazuju da djeca najbolje napreduju kada roditelji najprije grade snažnu vezu i osjećaj sigurnosti. To znači da postavljanje granica započinje povezanošću s djetetom: pokazujete mu da ste tu za njega i da razumijete njegovu perspektivu, a zatim s ljubavlju provodite granice. Takav pristup potiče bolje prihvatanje pravila i pomaže djetetu da razvije samodisciplinu.
Ja sam, pronalazeći pravu ravnotežu, u proces postavljanja granica uključila igru, davanje slobode i naknadno prilagođavanje. Na taj način sam postepeno učila koliko prostora su moja djeca mogla podnijeti i koliko im je bilo potrebno. Pokušajte sagledati svijet očima svog djeteta, razmotrite situaciju iz njihove perspektive i pokušajte je jasno izraziti, na primjer: „Razumijem da se zaista želiš ovdje duže igrati.“
Budite empatični dok postavljate granice i uključite dijete u sam proces. Kako dijete odrasta, možete ga sve više uključivati u uspostavljanje pravila. Sjednite zajedno, pitajte ga šta smatra važnim i ozbiljno shvatite njegova mišljenja. To djetetu daje osjećaj odgovornosti i povećava vjerovatnoću da će se pravila poštovati. Također, važno je ostati miran i jasan prilikom postavljanja i provođenja granica, jer djeca snažno reaguju na ton i emocije koje pokazujemo. Mirno i jasno objašnjenje pomaže im da pravila bolje razumiju i prihvate.
5. Struktura je važna
Djeca napreduju uz strukturu, ali čim ona nestane, sve postaje znatno teže. Tada djeca često postaju ljepljiva, cendrava i dosadna. Koliko sam puta i sama to doživjela. Bilo je situacija u kojima su se, iz čiste dosade, svađali, plakali ili su svakih pet minuta pitali: „Šta ćemo kasnije?“
Struktura je za djecu nevjerovatno važna. Ali zašto je to tako i kako je možete obezbijediti, a da pritom ne planirate svaki trenutak do najsitnijeg detalja? Moj muž i ja smo se trudili uspostaviti strukturu još dok su djeca bila mala, pa čak i tokom odmora ili u situacijama kada stvari nisu išle po planu.
Mala djeca posebno napreduju zahvaljujući strukturi, rutini i predvidljivosti. Ključno je da znaju šta mogu očekivati. To nije iznenađujuće, jer se u njihovim mladim životima dešava jako mnogo: brzo se razvijaju i svakodnevno uče nove stvari. Sve te novosti sa sobom nose i osjećaj neizvjesnosti, zbog čega je važno da dijete od samog početka ima jasnoću oko onoga što slijedi.
Kada se određene stvari dešavaju na isti način svaki dan, dijete dobija osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. To mu pomaže da lakše obradi nove situacije. Struktura djeci pruža stabilnost, ali im istovremeno jača samopouzdanje. Ako znaju šta dolazi, znaju i kako se s tim nositi – jer su to već radili i znaju da su u tome dobri.
Zamislite samo da vi svaki dan morate raditi drugačiji sport koji nikada prije niste radili. I vas bi to učinilo nesigurnim i pod stresom. Upravo tako se djeca osjećaju kada je svaki dan potpuno drugačiji. Struktura im, osim sigurnosti, daje i osjećaj nezavisnosti. Kada poznaju rutine, mogu ih lakše obavljati samostalno, što kod njih stvara osjećaj autonomije na koji su ponosni.
Naravno, ponekad možete savršeno isplanirati dan, a ponekad se planovi moraju promijeniti ili odgoditi. Kao roditelji, nekada želimo raditi stvari drugačije od planiranog – i to je u redu. Ne mora uvijek postojati stroga rutina. Ponekad to jednostavno nije moguće, a takve situacije mogu uznemiriti i nas same.
U tim trenucima važno je pustiti emocije da teku i biti tu za svoju djecu. Utješite ih, objasnite situaciju i pokušajte da i takav dan postane zajedničko iskustvo. Ne može sve biti savršeno, planovi se ponekad mijenjaju – i to je također važna lekcija koju djeca trebaju naučiti.
6. Roditeljima je dozvoljeno da budu različiti
Sasvim je logično da roditelji potiču iz dvije različite porodice, pa čak i iz različitih zemalja, kao što je to kod mene slučaj, s različitim porijeklom i različitim običajima. Kada osnuju novu porodicu, većina roditelja se prirodno vraća onome na šta su navikli, a u većini slučajeva to su obrasci koje su naučili u vlastitim porodicama. Dok god su ti obrasci donekle dosljedni, nema većih problema, ali prije ili kasnije dolazi trenutak kada dijete počinje uočavati razlike:
„Hej, mama i tata imaju različita mišljenja i različito reaguju na isto pravilo. To je zanimljivo.“
Osim običaja porodice porijekla, svaki roditelj ima vlastite ideje o roditeljstvu, pravilima i o tome šta je prikladno, a šta nije. Ta uvjerenja su često usađena još u djetinjstvu i mogu biti izuzetno postojana. O njima se može raspravljati do u nedogled, a da se ipak ne postigne dogovor. Ako je jedan roditelj posebno snažnog karaktera, te razlike mogu postati pravi izazov. Ako je drugi roditelj popustljivije i opuštenije prirode, slika je potpuna i kontrasti još izraženiji.
Roditeljima je dozvoljeno da budu različiti. Često se podrazumijeva da bi roditelji trebali biti klonovi jedni drugih, ali to je potpuna besmislica i, u praksi, nemoguće. Ljudi su različiti i, srećom, roditelji su različiti. Budimo iskreni – šta može biti ljepše nego svakodnevno pokazivati djeci da ljudi mogu biti različiti na mnogo načina i da upravo kroz te razlike mogu od jedan plus jedan napraviti tri, četiri ili čak pet?
Vjerujte mi, vaša djeca imaju mnogo jasnije razumijevanje vas kao roditelja nego što često pretpostavljamo. Dijete vrlo dobro zna od koga šta može dobiti i kada, i nadamo se da će to znati iskoristiti na dobar način. Kroz to uče važne socijalne vještine, prilagođavanje i razumijevanje različitih perspektiva.
Ostanite različiti i otvoreno podijelite to sa svojom djecom. Uložite dodatni napor da ih ohrabrite da uzmu te razlike u obzir. To vam daje prostor da budete svoji, a istovremeno omogućava da podržavate partnera u njegovom ili njenom roditeljskom stilu.
7. Dozvoliti djetetu nezavisnost i formiranje vlastitog mišljenja
Tinejdžeri postaju sve samostalniji. Nezavisnost podrazumijeva mogućnost donošenja vlastitih odluka i njihovu primjenu u svakodnevnom životu. Vaše tinejdžersko dijete više ne želi biti u potpunosti ovisno o vama i sve češće traži savjet od svojih vršnjaka. Odvajanje od roditelja prirodan je dio procesa osamostaljivanja i znak da je dijete na putu ka odrasloj dobi. To, međutim, ne znači da je snažan odnos između vas i vašeg djeteta ugrožen.
Roditelji i dalje ostaju izuzetno važni za razvoj djece u ovoj fazi života. Tinejdžeri koji znaju da se mogu osloniti na svoje roditelje i porodicu razvijaju više samopouzdanja. Usuđuju se istraživati, pokušavati nove stvari i preuzimati odgovornost. Učenje nužno uključuje pokušaje i pogreške, a brižan i podržavajući roditelj pomaže djetetu da stekne hrabrost za takav proces.
Mladi ljudi s dovoljno samopouzdanja već mogu mnogo toga učiniti samostalno, kako u školi tako i u slobodno vrijeme. Donose vlastite odluke, traže posao i kupuju vlastitu odjeću. Mi smo našu djecu već od četrnaeste godine podsticali da imaju svoje poslove uz školske obaveze. Raznosili su novine, radili u samoposlugama i kafićima. Novac koji su zarađivali bio je njihov, ali su od nas imali obavezu da polovinu zarađenog novca štede. Na taj način su od ranih godina učili da cijela plata nije odmah na raspolaganju i da u životu postoje obaveze koje se moraju plaćati. Od svoje osamnaeste godine sami su plaćali zdravstveno osiguranje.
Možda to zvuči pomalo grubo, ali upravo na taj način smo ih istinski osamostalili. Danas znaju vrlo dobro upravljati svojim novcem. Važno je djetetu dozvoliti da ove stvari radi samostalno, ali ga pritom i dalje pažljivo posmatrati. Razgovarajte o prednostima i nedostacima različitih izbora. Ako vaše dijete želi kasno doći kući, pitajte ga kako bi se to moglo učiniti na siguran način i razgovarajte o mogućim posljedicama.
Tinejdžeri su u ovoj fazi prvenstveno fokusirani na sebe i izgradnju vlastitog identiteta. To je sastavni dio procesa odvajanja i osamostaljivanja. Kada vi, kao roditelj, podstičete samostalno ponašanje i aktivnosti svog djeteta, ovaj razvoj će teći mnogo lakše. Normalno je da se roditelji i tinejdžeri povremeno svađaju ili da se tinejdžeri povuku i ne dijele mnogo informacija. Vaše dijete se često neće slagati s vama, i to može biti zahtjevno i emocionalno teško.
Ipak, to je istovremeno i dobar znak – vaše dijete otkriva vlastitu ličnost i formira vlastito mišljenje. To je neizostavan dio odrastanja. Vidjet ćete da tinejdžeri u jednom trenutku mogu „sve sami uraditi“, a već u sljedećem poželjeti da se sklupčaju uz vas na kauču. U takvim trenucima strpljenje, humor i ponekad duboki uzdah od frustracije mogu biti bolji izbor od započinjanja nove rasprave. Ponekad je korisno i jednostavno prestati raspravljati na neko vrijeme i zajedno uraditi nešto zabavno.
Roditeljstvo nije lako, ali je lijepo iskustvo u kojem roditelji formiraju djecu, a djeca formiraju roditelje. Uživajte u ovom lijepom izazovu.
O Autoru
