Trebalo mi je prilično dugo vremena da mogu jasno i glasno reći ‘Ne‘ i stajati iza toga. Sjećam se kada sam bila mala, to mi je išlo s priličnom lakoćom. Mama mi je pripremila odjeću za vrtić i otišla na posao. Baka me spremala za vrtić – pričamo da sam tada imala cca 4,5, 5 godina – i kada sam vidjela što mi je pripremila, zvala sam je na posao. Fiksni telefon doma, ona medicinska sestra – baka zove na odjel i ja čekam sa slušalicom u uhu. Uvijek je netko pričao sa mnom dok sam čekala da ona dođe i onda sam joj objašnjavala što bih obukla i zašto mi ne paše ovo što mi je ona ostavila.
Kod izbora robe bila sam neumoljivog i jasnog stava. Tako je bilo i kod stvari koje su me zanimale kada sam bila mala. Knjige, one tvrdih korica, sam obožavala. Čuvala sam ih i čitala svakodnevno. Mazila i pazila. Bile su moje blago dok moja mlađa sestra nije stasala i dočepala se njih u onom svom drvenom vrtiću. Sjećam ga se i danas. Crvene boje, i ona u njemu i moje knjige poderane. Zauzela sam se za sebe tako da sam svaki put, kad je ona bila u kolicima i ja prošla pored nje, malu joj fliskicu opalila po obrazu. Toga se ne sjećam, potisnula sam taj dio. Mama mi je ispričala da joj je bilo neobično kako Jasmina (sestra) samo odjedanput zaplaće, dok me nije ulovila na djelu.
Zauzimala sam se za sebe, doduše ne na pravi način, i u vrtiću, kada me netko gurnuo ili lupio. Baka mi je rekla: „Sine, ne daj na sebe, i ti njega pesnicom!“ (nećemo ulaziti u ispravnost ovog načina odgoja, baka Stane imala je svoj način). Imam osjećaj da sam se prestala zauzimati za sebe kada sam krenula u osnovnu školu. Krenula sam sa 6 i pol godina, bila sam drugačija. Moj nos je bio drugačiji, a djeca su okrutna.
Rodila sam se bez hrskavice nosa i on je bio širok i djeca su to iskoristila kao sredstvo da bi mi se rugala. Prvo sam se borila, svađala… dok se nisam počela povlačiti i šutjeti. Boljelo me. Boljele su me njihove riječi. Sramila sam se same sebe i nisam dobila zaštitu od osobe od koje mi je bila najviše potrebna – od tate. Kada se nešto dogodilo, uvijek je krivica pala na mene i ja sam sama bila odgovorna za sve – i za ono što sam napravila i što nisam napravila. Osjećala sam se kao da postajem prozirna pod njegovim strogim pogledom.
Danas razumijem da se baš tada, oko sedme godine, u mom mozgu događala velika promjena. Biološka potreba za pripadanjem postala je jača od moje potrebe za autentičnošću. Kada sustav zakaže i ne dobijemo zaštitu, mozak bira preživljavanje kroz ugađanje drugima. Moje malo “Ja” nesvjesno je odlučilo žrtvovati svoj glas kako bi osiguralo mrvice sigurnosti.
Što sam više odrastala, tražilo se od mene da razumijem i ponašam se odraslije negoli što sam ja to bila, i počela sam se ponašati i govoriti „da“ za sve. Da bih stekla naklonost, da bih pokazala kako ja vrijedim, znam, mogu. Koliko sam sposobna, pametna, snalažljiva.
Sa „da“ tražila sam priznanje, ljubav i da me se vidi. To „da“ pretvorilo me u osobu daleko od one male borbene djevojčice. Odvojila sam se od sebe kako bih se uklopila. Dugo, dugo to je bio moj način funkcioniranja. Dok nisam pregorjela, shvatila da sam postala netko koga ne poznajem i što više ja govorim „da“, to se više traži od mene, očekuje od mene. I to što sam dala i koliko sam dala nije bilo dovoljno. Tražilo se još. Tražila se ‘dlaka u jajetu’. Kada sam odradila zadatak 150 posto, pitalo me se „Zar nisi mogla još i onaj izračun izvući?“, iako sam radila cijelu noć.
Moje „da“ protezalo se na svim područjima života: poslu, obitelji, prijateljstvu i partnerima. Bila sam svugdje, a mene zapravo nije bilo. Bila sam poput sjenke koja ispunjava tuđe želje. Bilo me strah reći ne. Jer nisam mogla osjetiti onaj pogled i energiju – koja je nekada dolazila iz ruganja, pogleda oca kada nešto nije bilo u skladu s njegovim očekivanjima. Taj burnout koji mi se dogodio nije bio samo umor, bio je to kolaps sustava. Moj živčani sustav više nije mogao trošiti toliku energiju na potiskivanje ljutnje i postavljanje granica. Tijelo je jednostavno reklo: dosta.
Moje „da“ je stavljeno na iskušenje kada sam skužila da spavam 4 sata, a sve ostalo vrijeme radim ili sam dostupna za nešto, nekome. Tada sam pomislila: što bi bilo da kažem ne? Što bi se dogodilo? Osjećaj koji se pojavio u meni – hladnoće, straha, stida – zamrznuo me. Kao da mi se ledeni oklop stvorio oko prsa, zaustavljajući dah. Nisam ni mogla pomisliti, a kamoli izgovoriti. Moj nervni sistem nije mogao to podnijeti.
Krenula sam malim koracima i polako. Razumijevanje, prihvaćanje sebe. Počela sam razvijati odnos prema sebi. Razumijevati svoje granice, raditi na traumi koja je dovela do ovdje i stvarati nove obrasce ponašanja. Najteže je bilo s roditeljima i s braćom. To mi je zaista bio najveći izazov. Tatu sam nekako jednostavnije prešla nego majku. Prešla na drugi nivo s njim. On mi je olakšao svojim postupcima. Majci koja je uvijek davala i davala i davala bilo mi je jako izazovno reći ne. Bilo je potrebno vremena da razumijem da smo u loopu koji ne koristi ni meni ni njoj i da je vrijeme da se riješim osjećaja stida koji se javlja kada njoj kažem ne.
Granice prema onima oko sebe postavila sam i fleksibilne su onda kada ja to želim. Mislila sam da je najteži dio iza mene. Onda sam počela razumijevati da mi je potrebno da počnem sebi postavljati granice. Kako je vanjski „ne“ rastao, tako je unutarnji „da“ sebi također rastao. Kompenzirala sam ono što nisam željela osjetiti iz okoline kada sam rekla ne, sa svim onim kada sam sebi rekla da. A to je bilo: još jedna nova torba, cipele… Pa to me više nije zadovoljavalo. Tada su krenule edukacije.
Onaj osjećaj srama i „nisam dovoljno dobra“ umanjivala sam i hranila edukacijama. S jedne na drugu. Ponekad i više paralelno. Nije bilo kraja edukacijama. Kao i mome osjećaju „nisam dovoljno dobra“. Ima tu još i onaj moj faktor osobnosti. Puno toga me zanima, sva sreća sve podržava jedno drugo. Voljela sam naučiti i biti prva u stvarima. To me dovelo do drugog burnout-a. Ovaj put od edukacija. Evidentno tako funkcioniram.
Osjećam dualnost našeg svijeta jako i idem iz krajnosti u krajnost i ovdje sam otišla. Iz krajnosti da sam izgovarala „da“ na glas, do krajnosti da sam sada sebi sa „da“ udovoljavala. Osjećaja se trebalo ‘riješiti’ i tu je došla somatika i rad s tijelom, emocijama i osjećajima u koji sam se zaljubila jer sam se još jednom preporodila. Kroz somatiku sam shvatila da mozak ne može sam odraditi sav posao – sram i trauma zapisani su u dubljim slojevima do kojih razgovor ne dopire.
Trebalo je naučiti tijelo da je danas, u ovoj koži, sigurno reći ne. Nahranila sam onaj osjećaj „nisam dovoljno dobra“ na način da on više nije aktivan u mome tijelu, ne vlada sa mnom. Konačno osjećam tlo pod nogama i mir u trbuhu. Osjetila sam na svojoj koži, i ne samo kod ove teme, koliko je važno osjetiti osjećaj, dopustiti našem tijelu da nam ispriča priču, da nam pomogne u iscijeljenju i povratku k sebi. Jer izgleda da je ovaj život napravljen da bi se u nekom trenutku izgubili i ponovo našli.
Jako je važno drugima reći ne i postaviti granicu za svoje emocionalno i mentalno zdravlje – jednako je važno sebi reći ne kako bi se mogli usmjeriti u smjeru vlastite istine i slobode u kojoj napokon možemo samo – biti.
Jednako tako, važno je osvijestiti gdje sve sebi govorimo „da“ na onaj nesvjesni, kompenzacijski način. To su oni trenuci kada kupujemo stvari koje nam ne trebaju, upisujemo edukacije koje ne stižemo pratiti ili bježimo u stalnu zaposlenost samo da ne bismo osjetili prazninu ili sram koji čuči ispod površine. To „da“ nije sloboda, već nesvjesni pokušaj da nahranimo potisnuti osjećaj neshvaćenosti ili nedovoljnosti.
Kako to prepoznati? Obratite pažnju na trenutak odluke. Ako to „da“ dolazi uz osjećaj pritiska, žurbe ili kao nagli bijeg od neugode, zapitajte se: Što zapravo pokušavam ne osjetiti u ovom trenutku? Istinsko „da“ sebi donosi mir i ekspanziju, dok ovo drugo donosi samo kratki “high” nakon kojeg slijedi još veći umor.
Ako osjećaš da si se izgubila u tuđim očekivanjima ili u vlastitim nesvjesnim mehanizmima ugađanja, pozivam te da kroz rad sa mnom i somatiku ponovo otkriješ svoj autentični glas. Nauči kako se vratiti u svoje tijelo, postaviti zdrave granice i napokon reći „da“ onome što uistinu jesi.
O Autoru
