Koliko ste se puta uhvatili da trčite kroz dan, a zapravo niste sigurni jeste li stvarno tu ili gdje ste? Pet riječi koje danas želim podijeliti s vama nisu tek riječi. One su svjetlo kroz koje sam ja pronašla put iz vlastite tame i vjerujem da možete i vi. Da bih tjelesno osjetila što za mene znače ovih pet riječi — prisutnost, povjerenje, promatranje, prihvaćanje i puštanje — trebalo je proći godine procesa: negiranja, bježanja, odbijanja, ignoriranja, promišljanja, zaključivanja, popuštanja.
Sve je krenulo sa strpljenjem, ili bolje rečeno, s mojom borbom da ga steknem. U mojoj glavi, uragan! Što god bih započela, moralo je biti gotovo odmah. Ako bi potrajalo iole duže od moje subjektivne procjene, krenulo bi nemilosrdno bičevanje: „Glupa si, spora, nesposobna!“ Taj tihi, ali destruktivni glasić u meni činio me nesigurnom i paraliziranom. Mislila sam da je strpljenje ključ da se izvučem iz te crne rupe ludila, a zapravo je razvoj strpljenja bio samo okidač za ono što je uistinu bitno — 5P. U trenutku kad sam osjetila suptilni, ali jasan titraj, spoznaju koliko nijansi strpljenje može imati, rodilo se 5P. Temelj i četiri stupa koji za mene predstavljaju srž osobnog razvoja i unutarnje integracije.
Prisutnost
Što znači biti prisutan? To znači biti ovdje i sada, svjesni svojih misli, osjećaja i okoline, bez prosuđivanja i analiziranja. Prisutnost je svjesno iskustvo sadašnjeg trenutka. To je kada niste izgubljeni u prošlosti niti zabrinuti za budućnost. Prisutnost nije samo „biti ovdje“. To je osjećaj hladnog zraka na licu dok ste na rubu suza. To je zvuk vlastitog daha kada vas tijelo moli za pažnju, ali vi još gledate u ekran, misleći na sto drugih stvari. To je trenutak kada se um zaustavi i kaže: „Sad, baš sad, ne negdje drugo.“
Za razvoj bilo čega potrebna je prisutnost. Često nismo ni svjesni koliko je upravo ona preduvjet za sve. Kada ste prisutni, u vama raste svjesnost i razumijevanje za ono što se događa izvana, ali i za unutarnji svijet koji neprestano živi svoj ritam. Prisutnost je temelj na kojem počivaju četiri stupa: povjerenje, promatranje, prihvaćanje i puštanje.
Koliko vam je često promaknulo koliko ste zapravo odsutni u vlastitom životu? Jeste li se ikada zapitali kako izgleda vaš unutarnji svijet kada niste prisutni? Što se događa kada vaš um trči u prošlost ili bježi u budućnost, a tijelo ostaje samo mehanički izvoditi zadatke?
Vježba: Odvojite nekoliko minuta tijekom dana da se usredotočite na dah. Osjetite zrak kako ulazi i izlazi iz vašeg tijela. Kada vam misli odlutaju, nježno ih vratite natrag na dah.
Povjerenje
Da bismo uopće mogli biti prisutni, potrebno je imati povjerenja u sebe, u život, u ono što se događa. Povjerenje u sebe podržava našu prisutnost. Kada vjerujete, možete se dublje ukorijeniti u sadašnji trenutak. Tada dopuštate sebi da promatrate što se u vama i oko vas događa bez potrebe da odmah reagirate, bez osuđivanja. Sjećate li se prvog koraka? Niste se pitali hoće li vas zemlja podržati. Jednostavno ste zakoračili. To je iskonsko povjerenje.
Povjerenje je osjećaj da nas nešto veće od nas podržava. Kao što nesvjesno vjerujemo da će tlo podržati naš sljedeći korak, tako i u životu, kada svjesno razvijemo povjerenje, gradimo unutarnju stabilnost i sigurnost. Ali povjerenje je lako slomiti i teško ga je graditi. To je kao hodanje po tankom ledu, srce zna da može potonuti, ali opet hoda. To je izbor biti ranjiv čak i kad se bojite. To je kada pustite kontrolu i kažete sebi: „I ako padnem, bit će u redu.“
Koliko vjerujete sebi? Koliko ste spremni prepustiti se životu sa svim njegovim nesigurnostima i nepoznanicama? Povjerenje nije laka lekcija, ali je ključ za sve ostalo.
Vježba: Svako jutro, prije nego što ustanete, recite sebi: „Danas vjerujem u sebe i u svoje sposobnosti.“ I provjerite što vam vaše tijelo signalizira dok to izgovarate. Primijetite i kako reagirate na to kada čujete svoj glas.
Promatranje
Iz tog prostora nastaje sposobnost promatranja bez prosuđivanja. Naučeni smo da sve kategoriziramo, da emocijama, senzacijama i iskustvima odmah pridajemo značenje. Taj obrazac često dolazi iz ranih odnosa, iz priča koje su drugi o svijetu ispričali umjesto nas. Razvijati sposobnost promatranja znači prepoznati što jest, bez potrebe da to definiramo kao „dobro“ ili „loše“. Promatranje nije suđenje, nego šetnja šumom u tišini, bez da svaki list procjenjujemo kao tamnije zelen, svjetlije zelen ili žut. To je „samo list“.
Koliko često u sebi ispravljate svaki osjećaj kao da nije ispravan? Koliko ste naučili da se vaša iskustva vrednuju kroz tuđe norme? Promatranje vam može pomoći da oslobodite sebe od te navike, da ugledate svijet i sebe onakvima kakvi zaista jesu.
Vježba: Tijekom dana, odvojite nekoliko minuta da promatrate svoje misli. Primijetite ih, ali ih ne analizirajte i ne osuđujte. Dopustite im da prođu.
Prihvaćanje
Promatranje prirodno vodi prema prihvaćanju. Kada prestanete suditi o događajima, vidite ih kao iskustva, prilike da na njih odgovorite na nov način. Tada prihvaćate i sebe sadašnjeg i onog prošlog bez uvjeta. Prihvaćanje sebe nije miran zagrljaj, već duboka oluja koja odnosi sve maske, laži i očekivanja. To je trenutak kada kažete: „Ja sam ovdje, i ružno, i ljepota i sve između.“ I ne želite biti nitko drugi.
Prihvaćanje vas dovodi na raskrižje. Tu birate hoćete li ostati u starom obrascu ili zakoračiti novim putem. Obje su odluke valjane, ali kada odaberete novi put, tu nastupa puštanje. Koliko ste spremni zagrliti sebe s ljubavlju i suosjećanjem? Koliko ste već puta odbili prihvatiti dijelove sebe jer su vam bili preteški ili neugodni? Prihvaćanje je početak iscjeljenja. Prihvaćanje je početak promjene.
Vježba: Kada se suočite s teškom situacijom, ponovite sebi: „Prihvaćam ovu situaciju onakvom kakva jest.“
Primjer iz prakse: Jedan moj klijent, nazovimo ga Marko, živio je u obrascu nemira, drame i manipulacije jer je u takvom okruženju odrastao. To mu je bilo poznato. Nesvjestan toga, krenuo je graditi život koji je zapravo bio preslik stare priče, sve dok taj obrazac nije počeo ugrožavati njegovo zdravlje i posao. Tada je krenuo drugačijim putem kroz mindfulness trening. Učio je biti prisutan i počeo prepoznavati kako odnosi i stres djeluju na njega. Tjeskoba i anksioznost postali su jasni signali da je predugo gubio sebe. Tijelo mu je slalo poruke, a on ih je počeo slušati.
Nastavili smo raditi na prepoznatim obrascima u terapijskom odnosu. Radili smo na povjerenju u sebe i svoje vrijednosti. U tom prostoru mogao je početi promatrati sebe: kako reagira, što osjeća kada kaže „ne“, kada se zauzme za sebe, kada izrazi stav. Promatranje mu je pomoglo da vidi dinamiku odnosa i kako lako pronalazi opravdanja za sebe, za druge, za ostajanje u poznatom. Uslijedilo je prihvaćanje. Donio je neke važne i nimalo jednostavne odluke koje su naizgled bile ponavljanje obrasca, no iz ovog kuta gledanja to nije bila ponovna repriza obiteljskog scenarija, već izlazak iz njega. Puštanjem se otvorio novom životu. Počeo je svjesno birati kako želi živjeti, s kim želi biti, kakvog sebe unijeti u odnose i privatno i poslovno.
Njegovi tjelesni simptomi povukli su se, a u poslu je napravio ogroman korak naprijed ne zato što je „napokon bio dovoljno dobar“, nego zato što je konačno bio svoj. Markova priča je priča o transformaciji. Tjelesni simptomi su nestali, a karijera je krenula uzlaznom putanjom na način na koji je želio napredovati. On je primjer kako se aktivnom prisutnošću i svjesnošću mijenjaju obrasci ponašanja i generacijski tereti.
Što je sa vama? Jeste li spremni krenuti njegovim putem?
Teško nam je vidjeti sebe, pružiti si iskonsku ljubav i podršku. Možda kažete da to radite, ali često niste svjesni koliko ste daleko od istine. Zato je važno prisjetiti se ovih stupova, ove „rimske ceste“ koja vas vodi prema iscjeljenju. Usudite se skrenuti s autopilota i krenuti svjesnim putem. Ovih pet koraka — prisutnost, povjerenje, promatranje, prihvaćanje, puštanje — tu su oduvijek. Poput starih rimskih cesta, prisutni su, a mi ih ne primjećujemo jer smo zavedeni brzim autocestama kojima se vozimo na autopilotu. Brzo i nesvjesno. Dok nas nešto ne zaustavi. Tada naglo zakočimo, otvorimo oči i vratimo se sebi. U tom trenutku počinje iscjeljenje, ne samo nas nego i onoga što je živjelo prije nas.
Danas vas pozivam da se zaustavite na trenutak. Udahnete duboko. Osjetite tijelo. Pružite si nježnost koju možda nikada niste sebi dopustili. U tim malim trenucima počinje put prema sebi. I ne morate biti savršeni, samo budite ovdje. Sada.
O Autoru
