Iako sam mnogo puta pisala o svom djetinjstvu, o gubitku kilograma, o iscjeljenju, život me zna ponovo dovesti ispred istih vrata. Imam svoje male dnevne rituale koji su prerasli u navike. Kada te navike počinjem mijenjati i kada, umjesto mog redovnog doručka, u dan uđe kroasan od čokolade, znam da se nešto događa sa mnom. Da se moj unutarnji mir poremetio.
Kako to znam? Kroasan je moja hrana za utjehu. Hrana koja hrani moj štit. Ova hrana je moj saveznik. Moja obrana. Kada se moja žudnja za kroasanima razbukta, njima pokušavam namiriti tihu tugu. Stari mehanizam preživljavanja. To je poznata navika: umiri se, pojedi nešto, sve će biti lakše. I postane lakše. Nakratko. A, onda dođu pitanja.
Što me to zapravo muči? Što pokušavam izbjeći?
I zašto, kad već toliko znam, čini mi se da iznova padam?
Odgovori dolaze polako. Kao komadići slagalice koji se počnu slagati u poznatu sliku. Sve mi postaje jasno: osjećaj, dinamika, čak i mirisi. Tema je možda nova, ali radnja i energija su iste. Prepoznajem ih jer sam ih već živjela. Prepoznajem obrasce iz djetinjstva kako se vraćaju u nešto drugačijem obliku, ali s istom porukom. I ne, nije problem u kroasanu. On je samo poruka. Poruka da sam ranjiva. Poruka da mi treba nježnost. Poruka da je vrijeme da ponovno zastanem i oslušnem. Ne vanjski svijet, već sebe.
Zapravo, ja sam odrasla u kaosu. U emocionalnoj klimi gdje je drama bila svakodnevica, a problemi se nisu rješavali, nego su se vrtjeli u krug. Ili su se prebacivali s osobe na osobu. Sve te obrasce ja sam vjerno preuzela. Probleme sam rješavala iz stresa, konstantne iscrpljenosti i potrebe da sam u ulozi žrtve. Žrtva, ili Spasitelj, ili ponekad Progonitelj. Karpmanov dramski trokut u svom punom sjaju. U meni i oko mene.
Kako gore, tako dolje. Kako iznutra, tako izvana. (Kybalyon)
Koliko god puta da su mi se situacije ponovile u životu, nisu došle da me muče, nego da mi pomognu vidjeti. Da ih napokon ne samo razumijem glavom i kognitivno otpustim, već i osjetim tijelom. Da ih iscijelim iznutra, a ne samo analiziram izvana. I dok sam kroz ovu fazu prolazila uz podršku terapeuta, počela sam primjećivati razliku. Nekadašnja emocionalna zamrznutost koja je trajala godinama sada se topila kroz mjesece. Moji kapaciteti su veći. Moje granice jasnije. Znam što mi treba i što mogu napraviti – ne kroz debljanje, povlačenje ili borbu, već kroz svjesnost.
Znam da ne moram više ulaziti u poznatu, ali iscrpljujuću ulogu žrtve. Ni ulogu Spasitelja, koja ponekad sramežljivo proviri iz pozadine. A ni onu koju najteže priznajem – Progonitelja. Neugodnu, ali stvarnu. I dok gledam sve te uloge u sebi, trudim se ne boriti protiv njih, nego ih priznati. Jer ono što ne priznamo, nastavlja djelovati iz sjene.
Prisjećam se kako sam reagirala nekad. Koja uloga je tada vodila glavnu riječ. I uspoređujem to s onim tko sam danas. Svjesnija, prisutnija, snažnija. Samim time i odgovornija. Za sve što se u meni i oko mene događa. I to je sloboda koju nisam znala da mogu imati.
Stari obrazac. Nova Ja.
Obrazac kaosa ušuljao se u moj život i preuzeo kontrolu na neko vrijeme. Kada se to dogodi, primjećujem – sve se oko mene počinje zatvarati. Kao da svemir stisne pauzu. Informacije ne dolaze do mene. Ljudi na koje računam ne javljaju se, razbole se, zaborave. Dani se razvlače u tjedne. I kao da cijeli svijet reagira na moju unutarnju kontrakciju.
Osjećala sam se napadnuto. Odbačeno. A moje tijelo, moj saveznik, moj tihi svjedok, počelo se braniti. Stvarati zaštitni obruč. Kilograme. I to je ono što sve češće viđam i kod sebe i kod svojih klijentica – višak kilograma kao obrana. Kao štit.
Štitimo se od boli. Od svijeta. Od preplavljujućih osjećaja koje ne znamo obraditi. Najčešće je ta bol povezana s ocem. S nedostatkom zaštite, podrške, nježnosti. S nečim što nam je trebalo očajnički, a nismo dobile. I umjesto da osjetimo tugu i ljutnju koje bi nas mogle slomiti – mi jedemo. Tugu potiskujemo. Ljutnju skrivamo. I kilogrami rastu.
Dahlke kaže da je težina neprobavljena prošlost. Louise Hay piše da je debljina izraz potrebe za sigurnošću, za prihvaćanjem. Tijelo nas pokušava zaštititi. Ono ne radi protiv nas – ono nas spašava. Od bola koji ne znamo kako drugačije podnijeti.
Kad ogolimo sve slojeve, na dnu se nalazi dijete. Naše unutarnje dijete. Povrijeđeno, usamljeno, gladno. Ne hrane – nego pogleda. Zagrljaja. Priznanja. To dijete ne razumije zašto ga osoba koju voli najviše – ne vidi. I tada zaključi: sa mnom nešto nije u redu. I počinje se truditi. Dokazivati. Postajemo odrasli koji cijeli život traže da ih netko vidi, prihvati, voli. A sve to nosimo u svojim kilogramima. U svojim tijelima. U svom umoru. I u gladi koju nijedna hrana ne može nahraniti.
Ovaj put, fokus mi nije bio na emocijama – njih sam razumjela i znala sam što svakodnevni kroasan znači za mene i što mi tijelo poručuje tom žudnjom. Ovaj put energija. Nemira, raspršenosti i kaosa. Došla mi je kao učitelj – i pokazala kako život izgleda i kako ja djelujem, razmišljam, dišem kada je ona vodeći impuls u mom životu. Kao da sam gledala dvije iste slike ispred sebe – samo jedna je bila postavljena ispravno, a jedna naopako.
Život, kao uvijek, donosi nam upravo onoliko koliko možemo podnijeti. Ne otkriva nam sve odjednom. Tako je i meni otkrivao sloj po sloj: ponašanje, navika, uvjerenje, emocija, energija.
Najizazovnije su mi bile emocije. Bilo ih je potrebno razumjeti, osjetiti, prihvatiti i utjeloviti. Meni su bile jako daleke, nepoznate. I taj period trajao je. Sada je došlo vrijeme za novu lekciju. Sada se otvara prostor za energiju i njen utjecaj na mene i na stvarne događaje. Nevidljivo mi je postalo vidljivo. Život mi pokazuje koliko duboko mogu ići. I duboko znači tjelesno. Moje učenje nije samo mentalno. Ja ga moram proživjeti. Osjetiti u kostima. U mesu. U dahu.
I zato pišem ovo. Možda pomogne nekome tko se bori s kilogramima. Tko osjeća krivnju, sram ili nemoć. Možda se ta osoba pita: „Zašto ne mogu ovo promijeniti?“ Možda ti pomogne da, barem danas, riječ “borba” zamijeniš riječju “razumijevanje”. Jer u pozadini svega ne stoji slabost. Stoji rana. A rana boli.
Znaš i sama koliko boli ona rana na srcu. Ona koja se ne vidi. Zato okrećemo glavu. Radije stavimo obruč oko sebe, još jednu verziju sebe. Onu koja štiti. Ali, ispod svega toga, čeka te tvoje dijete. Ne traži rješenje. Traži nježnost. Samo da budeš tu. Uz njega. To je početak iscjeljenja.
O Autoru
