Dugo sam svoje tijelo gledala kao neprijatelja. Kao stvar. Kao oblik koji “nije pravilan”. Sudila sam mu, mjerkala ga, uspoređivala i popravljala. Jedan dan bih ga izgladnjivala, drugi dan bi došao val prejedanja. Onda bih ga iscrpljivala treninzima, gurala preko granice, kažnjavala jer nije onakvo kakvo sam mislila da mora biti.
Odrasli smo i živimo u kulturi u kojoj je tijelo projekt. Naučeni smo živjeti “iznad vrata” – mislima, analizom, planiranjem. Um postane glavni operativac: on odlučuje, smiruje, racionalizira, uvjerava nas da “možemo mi to”. U toj priči tijelo često ostane negdje sa strane – sve dok ne počne slati sve jače i jače signale. U nekom trenutku života, za mnoge od nas, tijelo je postalo mjesto boli, srama, tuge ili prevelike odgovornosti. U djetinjstvu, u odnosima, u stresnim situacijama – bilo je previše svega. Previše emocija, previše pritiska, previše neizrečenog. I tada je bilo normalno pobjeći: otići “u glavu”. Tamo je sve logično, predvidivo, pod kontrolom. Tamo možemo objasniti, odgoditi, uvjeriti se da nismo toliko povrijeđene koliko jesmo.
To odvajanje od tijela – disocijacija – strategija je preživljavanja. Tvoj živčani sustav je u nekom trenutku rekao: “Ovo je previše, ajmo se odmaknuti da izdržimo.” To je bio čin ljubavi prema sebi. Problem nastaje kasnije, kada taj mehanizam ostane upaljen i onda kad više nismo u istoj opasnosti. Tada ta zaštita postaje zatvor.
Kada se polako počnemo vraćati u tijelo i dopuštamo mu da bude dio našeg iskustva, događa se nešto vrlo tiho, ali snažno – počinjemo osjećati puninu života. Ne instant euforiju, nego onu dublju stabilnost koja kaže: “Tu sam. Postojim. Sigurna sam, čak i ako oko mene nije sve savršeno.”
Osjetiti tijelo znači osjetiti unutarnju sigurnost koja ne dolazi izvana, nego iznutra.
Ona je trajna i stabilna. Tijelo reagira brže od misli. Naš živčani sustav prepoznaje prijetnju u roku od cca 200 milisekundi – mnogo prije nego što smo svjesno registrirali što se događa. Srce ubrza, dah se skrati, mišići se aktiviraju ili zamrznu, a tek nakon toga stižu misli: “Što ako…?”, “Neću uspjeti”, “Opet sam pogriješila”.
Simpatički i parasimpatički živčani sustav i važnost regulacije živčanog sustava
Da bismo razumjeli zašto je svjesnost tijela toliko važna, trebamo barem okvirno razumjeti kako radi živčani sustav. Simpatički živčani sustav (SNS) je naš “gas” – sustav borbe i bijega. Aktivira se kad tijelo procijeni da postoji prijetnja. Ubrzani puls, plitko disanje, napetost u mišićima i unutarnji nemir – znakovi su da je gas ‘pritisnut’. Parasimpatički živčani sustav (PNS) je naša “kočnica” – sustav odmora, probave, regeneracije. Kad je aktiviran, dah je dublji, tijelo mekše, probava radi, možemo se smiriti, spavati i osjećati. Kada je previše, dogodi se i treća reakcija – freeze, zamrzavanje: ukočenost, osjećaj odvojenosti, “ne mogu”, praznina, kao da promatraš život izvana.
Ono što povezuje glavu i tijelo između ostalog je i vagusni živac, dugački živac koji prolazi kroz lice, grlo, prsa i trbuh te prenosi informaciju “jesmo li sigurni ili ne”. On prenosi više informacija iz tijela u mozak nego obrnuto. Kroz dah (posebno produženi izdah), zvuk (pjevušenje, uzdah, ton), nježan pokret i dodir možemo tom živcu poslati poruku: “Sada je u redu. Sada sam sigurna.” Mindfulness i somatske prakse nisu “duhovni trikovi” niti “spiritualni mambo jumbo”, nego vrlo konkretan način da iz tijela prema mozgu pošaljemo signal sigurnosti. Kad to radimo dosljedno, živčani sustav polako uči da ne mora svaki stres shvaćati kao ‘katastrofu’.
Kod mene je promjena krenula polako. Kada sam shvatila da me isti način neće dovesti do novog rješenja, spoznaje ili puta. Dijete nisu funkcionirale, izgladnjivanje, prejedanje – cijeli taj zatvoreni krug pokušaja discipliniranja sebe, pa potom kažnjavanja, samo me tjerao u još veći krug. Tijelo je davno počelo slati signale koje nisam znala slušati. Pojavila se potreba za hodanjem, i kroz hodanje sam stvarala odnos sa svojim tijelom. Osjetila sam ga prvi put, a da to nije bilo kroz bol ili umor, nego kroz udah, korak, brzinu, vibraciju, senzaciju, osjećaj vjetra na licu.
Najteži dio bio je osvijestiti svoje misli i način na koji razgovaram sa sobom i sa svojim tijelom. Ta oštra, kritična priča bila je toliko prirodna da je nisam ni čula. Nisam je primjećivala. Ona je ostavljala trag na mojem tijelu, mojem ponašanju, mojim odlukama i mojim odnosima.
Puno koraka sam napravila od tada i ponovno upoznala sebe i svoje tijelo – spojila ih u cjelinu. Danas znam da se tijelo najbrže opušta kad promijenim odnos prema njemu, kroz dah, dodir, pokret, ali prije svega kroz pažnju. Kad prestanem nad njim vladati i krenem ga slušati. I upravo u tom pomaku, iz glave u tijelo, iz kontrole u kontakt, počinje prava svjesnost tijela.
Nedavno sam imala situaciju koja savršeno pokazuje kako tijelo i um mogu ići u različitim smjerovima. Imala sam obavezu za platiti i potpuno automatski upisala sam krivi poziv na broj. Nisam primijetila. Kliknula sam “plati” i nastavila dalje, uvjerena da je sve u redu. Tjedan dana kasnije stiže poruka: “Obaveza nije podmirena.” U glavi panika: “Kako nije? Pa platila sam! Gdje sam pogriješila?” Srce ubrzano kuca. Glava traži logiku i sjećanje: kada, gdje, kako sam platila? Tijelo – freeze. Sjedim ukočeno, ramena stisnuta, dah jedva ide. Kao da je netko pritisnuo “pauzu” u tijelu, dok misli mahnito traže rješenje.
Nekada bih ovo danima ‘vrtjela po glavi’: optuživanje sebe, sram, ljutnja, traženje krivca. Ostala bih ‘zaglavljena’ u glavi. Danas radim drugačije, ne zato što sam “iznad toga”, nego zato što imam alat i odnos s tijelom. Primijetila sam ukočenost, ustala, i počela hodati. Ništa posebno – samo hod. Korak po korak. Stopala na podu, ruke na bedrima, dah malo dublji. Ne tražim rješenje – vraćam se u sebe. Nakon nekoliko minuta pokreta i svjesnog daha, puls se smirio. U nogama se vratila toplina, glava se razbistrila. Tek tada ponovno gledam u aplikaciju i vidim da su mi sredstva vraćena na račun dva dana nakon uplate. Prava greška postoji, ali više nije prijetnja – samo informacija. Poanta nije krivi poziv na broj. Poanta je da mi je tijelo pomoglo izaći iz tunela panike. Da je regulacija došla iz tijela, a jasnoća tek onda iz glave. To je ono što znači kada kažemo da nam tijelo može postati oslonac, a ne neprijatelj.
Kad pričamo o svjesnosti tijela, važno je razlikovati senzacije (sirove podatke u tijelu: pritisak, toplina, hladnoća, trnci, težina, lakoća, stezanje, širina), emocije (biološke reakcije koje traju kratko: ljutnja, strah, tuga, radost, gađenje, iznenađenje) i osjećaje (priče koje si ispričamo o emociji: “nisam dovoljna”, “uvijek ja sve zeznem”, “nikome nije stalo”…).
Primjer: osjetiš stezanje u prsima, dah je kraći – to su senzacije. Emocija ispod toga može biti tuga, strah ili sram. Osjećaj će biti: “Opet nešto radim krivo”, “vidiš, nisam sposobna”, “bolje da šutim”. Interocepcija je sposobnost da te senzacije uopće primijetiš i ostaneš s njima dovoljno dugo da se nešto u tebi može promijeniti.
Ljudi s razvijenijom interocepcijom brže reguliraju emocije i bolje postavljaju granice, jer ranije primijete: “Ovo mi ne paše”, “ovo je previše”, “ovdje mi je tijelo mirno”. Svjesnost tijela znači: prvo osjetiti, onda prepoznati, a tek na kraju, ako treba, razumjeti. Upravo je interocepcija, sposobnost primjećivanja sirovih tjelesnih senzacija, ključna za uspostavljanje i očuvanje naših psiholoških i fizičkih granica.
Tijelo je naš prvi prostor, prva granica. Koža nas odvaja od svijeta. Mišići, držanje i tonus stvaraju osjećaj: “Ovdje sam ja.” U istom tom tijelu pohranjene su naše uspomene, sjećanja i traume. Sve ono što nismo mogli izraziti ostaje zapisano u ramenima, trbuhu, čeljusti, disanju… Kada ne osjećamo tijelo, teško nam je osjetiti i granice. Kad ne znamo kad nam je dosta, lako idemo preko sebe. Kad ne čujemo vlastito “ne”, upadamo u odnose i situacije koje nas iscrpljuju. Tijelo, međutim, već sada zna: širenje u prsima, toplina i lakoća često su tjelesni “da”; stezanje u grlu, težina u trbuhu i ukočenost ramena često su tjelesni “ne”. Na radionicama ovo istražujem sa ženama kroz iskustvo – najprije kroz svjesnost tijela, dah i prizemljenje, a potom kroz razlikovanje tjelesnog “da” i “ne”.
Sve ovo važno je zato što tijelo uvijek zna prije nas. Zato što ne možemo postaviti zdrave granice, donijeti mirnu odluku ili osjećati bliskost ako uopće ne osjećamo sebe. Zato što bez svijesti o tijelu ne znamo kad smo umorne, kad nam je dosta, kad nam nešto stvarno paše, a kad samo “odrađujemo”. Tijelo je naš najdublji alat za samoregulaciju, intuiciju i autentičnost. Kad ga ponovno počnemo osjećati, prestajemo se boriti protiv sebe. Počinjemo živjeti iz mjesta tišine, prisutnosti i povjerenja – iznutra prema van. Iz nas, iz sebe, prema svijetu.
Za više informacija o individualnoj savjetodavnoj terapiji, radionicama svjesnosti tijela te somatskim praksama i mindfulness edukacijama posjetite www.dubravkafazlic.com.
O Autoru
