Jeste li se ikada zapitale šta se zaista desi u bajkama nakon što se par zagrli ili poljubi, uz onaj završetak: “i živjeli su sretno do kraja života”? Vaš život možda nije izgledao tako. Možda ste godinama ostajale u odnosima koji su vam davali samo mrvice ljubavi. Možda ste dozvoljavale drugima da se ponašaju prema vama onako kako ste se i same odnosile prema sebi. Možda ste vjerovale da će sve biti bolje kada riješite jedan problem u svom životu – i onda ste shvatile da nije tako.
Toksični odnosi nisu uvijek glasna vikanja i burne svađe. Ponekad izgledaju kao tišina. Kao osjećaj da niste viđene, da se vaše potrebe ne računaju. Kao stalno opravdavanje tuđih postupaka i istovremeno potiskivanje vlastitih osjećaja. Tada se javlja zbunjenost, sumnja u sebe i osjećaj da se svakim narednim danom gubite u tom odnosu, pitajući se: „Jesam li pogriješila? Šta još mogu učiniti da bude bolje?“
To su oni odnosi u kojima se smjenjuju dani osmijeha, zagrljaja i poruka pažnje s danima hladnoće, distance i ponašanja koje boli. Upravo ta smjena dobrog i lošeg stvara vezu koju zovemo traumatsko vezivanje. To je veza koja vas drži zaglavljenima — jer se nadate da će ona dobra verzija osobe jednom prevladati.
Traumatsko vezivanje – Zašto ostajemo u odnosima koji bole
Možda ste i same osjetile da je vaša slabost, bol ili ranjivost postala alat kojim vas neko kontroliše. Možda ste zbog toga osjećale stid i krivicu, što vas je držalo u takvim odnosima. Bol dolazi onog trenutka kada sebi priznate ono što ste dugo uvjeravale sebe da nije istina. To je onaj osjećaj “kidanja duše”, kada se iluzije ruše i kada više ne možete zatvoriti oči pred stvarnošću. I dok vas dio vas tjera da opravdavate, da se vraćate na staro, znate da jednom kad ogledala puknu – nema više iluzije.
Možda ste poželjele da se sve vrati, čak i uz zbunjenost, manipulaciju i osjećaj da niste dovoljno vrijedne – samo da ne boli. Možda vas je plašila pomisao ko ste vi kada se ne prilagođavate, kada ne udovoljavate, kada ste autentične. A opet, znate da se na staro više ne možete vratiti.
Kada počnete da vidite ono što ste godinama potiskivale, počinjete primjećivati crvene zastavice koje ste ranije gurale pod tepih: obezvređivanje, hladnoću, igre moći. Dok ste se pravile da ne vidite, bilo je lakše, ali kad jednom odlučite da vidite – povratka nema.
Ovo nije priča o tome da prepoznate ko je narcisoidan, niti priča u kojoj se neko stavlja na stub srama. Ovo je poziv da zastanete i priznate sebi kako se vi osjećate. Jer mi se prečesto pitamo zašto oni to rade, a premalo kako se mi osjećamo zbog toga.
Koliko puta ste željele ispričati nekome kako vam je u odnosu, pa ste odustale jer znate da ih drugi ne doživljavaju onako kako ih vi vidite? Koliko puta ste bile proglašene „osjetljivima“ ili „ludima“? Koliko puta ste nekome iznijele svoje osjećaje, a onda završile tješeći drugu osobu i kriveći sebe?
Kada se napokon zauzmete za sebe, možda i povisite glas, često vas proglase nestabilnima. Njihova izvinjenja, kad dođu, obično su prazna – tek toliko da vas umire dok se ciklus ponovo ne nastavi. I tako nastavljate da mijenjate sebe, nadajući se da ćete napokon dobiti ljubav. Čekate da ona dobra verzija osobe prevlada. Ali, koliko god se trudile – ona nikada ne dođe. I nije ni važno da li je to bilo namjerno ili nenamjerno. Ponašanje na kraju uvijek boli isto.
Možda ste godinama osjećale krivicu i grižnju savjest kad primijetite toksično ponašanje, posebno kod bliskih osoba. Možda ste sebe ubjeđivale da nemate pravo tako misliti, pa ste preuzimale odgovornost i govorile sebi: „Ja sam kriva što se neko loše ponaša prema meni, jer ni ja nisam dobra prema sebi.“ Dovoljno dobrih dana vas je zadržavalo, a loši su vas ostavljali usamljenima, bespomoćnima i potpuno zbunjenima.
Ipak, ono što vas može pogurati naprijed jeste želja da postanete žena kakvu ste nekada zamišljale. Možda ste i same sebi pisale u dnevnike ko želite da budete, kako želite da se osjećate, šta želite da doživite. Danas, dok čitate ove riječi, znajte – moguće je. Moguće je postati žena na koju ćete biti ponosne.
Samoreflektivna pitanja koja vam mogu pomoći da jasnije vidite odnos u kojem se nalazite:
- Da li često imate osjećaj da morate paziti šta ćete reći i na koji način, kako ne biste naljutile tu osobu?
- Da li su vaše potrebe uvijek na čekanju i često čujete: „Tražiš previše“?
- Koliko često opravdavate ponašanje te osobe, iako vas povređuje?
- Da li vas plaši reakcija te osobe ili njena šutnja, nakon koje se opet osjećate krivima?
- Zapitate li se: „Jesam li ja luda? Umišljam li ovo?“
- Kada se ta osoba izvini, da li stvarno mijenja ponašanje ili se sve vraća na staro?
- Da li se osjećate nevidljivo i nevažno, osim u trenucima kada dobijete mrvice pažnje?
- Da li vi stalno pronalazite nove načine da se prilagodite i održite odnos, dok se druga osoba ne trudi?
- Koliko puta ste povjerovale istim ‘praznim’ obećanjima?
- Da li je ta osoba drugačija u društvu nego kada ste same s njom?
- Plaši li vas pomisao šta bi bilo kada biste otišle?
- Da li se osjećate neshvaćeno ili nevidljivo čak i kada nekome pokušate ispričati svoj doživljaj?
Ako ste se pronašle u ovim pitanjima, znajte da niste same. Izlaz postoji – i počinje onog trenutka kada sebi date dozvolu da vjerujete svojoj intuiciji. Kada se odvojite od odnosa koji guše i počnete osjećati vlastitu vrijednost, tada gradite zdravu ljubav – prvo prema sebi. A onda, kada vas pitaju: “Kako si tako raspoložena? Kako možeš biti sretna?” – vi znate odgovor.
Tada vas više ni tuđi komentari ni tuđe sumnje ne mogu natjerati da preispitujete vlastite osjećaje. Jer, vi zaslužujete unutrašnji mir, snagu i slobodu da pokažete da je moguće biti dobar prema sebi – zaslužujete da budete vjerni sebi.
O Autoru
