Kada nam je nešto jasno i kada nešto poznajemo, bilo da mu dajemo značaj da je ugodno ili neugodno, da to volimo ili ne volimo, lakše to prihvaćamo, nosimo se s tim, djelujemo. Koliko puta ste radili posao koji niste voljeli ili ga još radite. Okolina vam je poznata, ono što svakodnevno morate raditi vam je poznato. Zamor, dosada,, neostvareno potencijala, tu je i vi ste i dalje tu. Događaju se događaji koji vas izbace iz rutine. Ti događaji su više lagani povjetarac dok ste vi u mirnoj svojoj sigurnoj luci. Vaša barka se povremeno zaljulja. Vi toliko poznajete sve što je u njoj i oko nje. Toliko poznajete sebe da sa par vještih radnji dovedete u red. U balans. Lagano ljuljanje.
I sa odnosima zna biti tako. Ostajemo u odnosima jer nam je ugodno i poznato. Koliko god da mislimo da nam nije dobro, da nam treba nešto novo, da nam fali razumijevanja, ljubavi, poštovanja, podrške, slobode… i dalje smo tu. Jer nam je okruženje poznato, ponašanje nam je poznato, stavovi… Ponovo smo u mirnoj luci i bez obzira na to što je možda cijela oluja u nama, biramo je ignorirati jer nam nije poznata. Pogledamo je tu i tamo, reagiramo. Napravimo mali iskorak. Posvađamo se, ne razgovaramo par dana, naš brod se malo zaljulja i mi ponovo s par vještih radnji umirimo brod koji se ljulja. Umirimo sebe.
Zašto je to tako? Lakše nam je biti u onome što poznajemo i koliko god nam je nelagodno, osjećamo se skučeno, bolno, tužno na tom mjestu. Koliko god to mjesto možda nalikovalo maloj bari, prepunoj vlage, komaraca, insekata, to je naša bara i mi smo se navikli na sve te insekte oko nas. Znamo da tamo negdje možda postoji plaža divna, pješčana s povjetarcem i zaklonom, bijelim pijeskom što svjetluca na suncu i plavim beskrajnim morem, no ne usuđujemo se napraviti korak. Zašto? Zona komfora u kojoj smo se našli poznata je i okružena je emocijama koje su nam poznate. Naravno, tu je još mnogo faktora.
Ja bih se danas dotakla poznatih i nepoznatih emocija i našeg poznavanja i mogućnosti bivanja s emocijama da ne reagiramo iz njih. Sjećam se perioda kada mi one u potpunosti nisu bile poznate. Nisam imala svijest o njima. Bila sam u potpunosti nesvjesna da postoje. Danas znam da se to naziva emocionalna nepismenost. Nisam naučila prepoznavati, razumijevati i izraziti svoje emocije. Što je dovelo do toga da ih nisam svjesna. U mom okruženju u kojem sam odrastala o njima se nije razgovaralo kao o terminu emocija. One su postojale, izražavale su se. Zabranjivalo se izražavati. Za mene je to bilo nešto što je dozvoljeno ili nije dozvoljeno (bila sam svjesna radnji koje smijem ili ne smijem). Što je dovodilo do reakcija, o tome se nije razgovaralo. Kod mene je to stvorilo odvojenost od njih.
Postoji nekoliko razloga zbog kojih možda nismo svjesni svojih emocija:
Ponekad se suočavamo s emocijama koje su neugodne ili bolne, pa naš um može automatski potisnuti te emocije kako bi zaštitio našu emocionalnu dobrobit. To može dovesti do toga da nismo svjesni tih emocija ili da ih potpuno negiramo. Ako nismo naučili prepoznati, razumjeti i izraziti svoje emocije, možemo se osjećati zbunjenima ili izgubljenima u vezi s njima.
Nedostatak vještina emocionalne regulacije može nas udaljiti od svijesti o našim emocionalnim stanjima. Užurbanost modernog života može nas držati toliko zaposlenima da ne pronalazimo vremena za introspekciju ili promatranje svojih emocija. Ovo može dovesti do nedostatka svjesnosti o vlastitim osjećajima. Kultura i društveni norme mogu utjecati na to kako se osjećamo u vezi s određenim emocijama i jesmo li skloni priznati ih ili ih potisnuti.
Prošla traumatična iskustva ili emocionalne povrede mogu rezultirati emocionalnom blokadom ili otupljivanjem, što može otežati prepoznavanje ili izražavanje emocija. Situacije koje doživljavamo, a preplavljene su emocijama i kada mi te situacije ne procesuiramo, one ostaju zauvijek zarobljene u našem umu, tijelu i biću. Nakon toga i mentalno znamo stvoriti sliku određenih situacija i iz naših iskustava stvorimo doživljaj osjećaja koji nastane u našem tijelu. Kako je to nešto toliko veliko u našem umu, imamo osjećaj i da nam je ta emocija koja stoji iza toga ogromna, velika i da se nismo sposobni s njom nositi. Bol je prevelika, strah je prevelik, tuga je prevelika, patnja je prevelika… Te emocije nas paraliziraju da bi napravili iskorak dalje.
Nije lako upravljati našim emocijama i usmjeravati um u smjeru u kojem želimo. Postoji mnogo načina na koje možemo riješiti ovaj problem.
Možemo pokušati bolje razumjeti svoj um i vidjeti možemo li ga trenirati tako da nam je naše neugodne emocije lakše regulirati, a pozitivne i ugodne emocije lakše generirati te da se upoznajemo sa svojim emocijama, da ih osjetimo u tijelu. Trenirati um možemo meditacijom, mentalnim vježbama poput križaljki, mozgalica, igara pamćenja, čitanjem, učenjem novih vještina ili hobija, kroz društvenu interakciju, konstruktivne razgovore, vođenje dnevnika, samorefleksiju, afirmacije, vizualizacije.
Kako upoznati svoje emocije?
Većina nas nije naučila kako razumjeti i upravljati svojim osjećajima i emocijama. Naše emocije nisu nešto čega se trebamo sramiti. Ne moramo kontrolirati svoje osjećaje. Ne moramo ih se sramiti, potiskivati ih ignoriraiti. Naši osjećaji i emocije su nešto iz čega se može naučiti i s čime se može raditi. Jedan od načina je da vježbaš i primjećuješ tjelesne senzacije povezane s emocijama.
Uživajte u procesu upoznavanja s emocijama. Meni je to donijelo veliku promjenu u životu. Nije uvijek bilo lako, ali je vrijedilo svakog koraka. Naše emocije povezane su s tjelesnim senzacijama. Vođena meditacija upoznavanja s vlastitim emocijama (video ispod) kreirana je da bi vam olakšala proces upoznavanja ako vam ovaj način odgovara.
O Autoru
