Introverzija se definira kao osobina ličnosti usmjerena na unutarnji svijet misli, osjećaja i raspoloženja, umjesto na vanjska zbivanja. Introverti pune energiju u samoći ili kroz mirne aktivnosti, a velika društvena okupljanja ih često umaraju. Karakterizira ih povučenost, promišljenost, opreznost te uživanje u dubljim odnosima sa manje ljudi. Kao roditelji, prirodno je da bismo voljeli da naše dijete bude okruženo vršnjacima i da se veselo igra s njima, poveže s drugom djecom i lako uspostavi kontakt.
No, za našeg sina to nije bilo uopšte lako. Moja (sada odrasla) djeca bila su sasvim drugačija. Dobro se sjećam da su mi nastavnici govorili da je naš sin dosta sam, u poređenju sa svojim školskim drugovima, da nema mnogo prijatelja u školi – i to ih je brinulo. Kada pogledam unazad, vidim da nisam trebala da brinem. Moj zaključak je da je važno povezati se s potrebama našeg djeteta. Mi smo sve troje djece ohrabrivali da se igraju s drugima, jer i naša djeca trebaju naučiti društvene vještine. “Ali budi oprezan” bilo je jako prisutno kod mene kao majke.
Često sam očekivala da se moj sin želi igrati sa svima, dok nisam došla do drugog zaključka, a to je da smo mi u ovom društvu također veoma fokusirani na ekstrovertirane ljude. Njima svi daju pažnju i oni nalažu norme ponašanja. Moje dijete bilo je introvertno, tiho i manje društveno od ostalih i to je bio dio njegovog ličnog karaktera, sa svim vrstama lijepih strana “tihog” djeteta. Uvidjela sam da je moj sin introvertniji od ostalih i preferira da se igra sam. I zaključila sam da u tome nema apsolutno ništa loše, ali zaista ništa loše.
Kao roditelji, stvorili smo povoljne uslove za malo više društvenih izlazaka. Išli smo skupa na igralište gdje su druga djeca. Davali smo mu male odgovornosti za dvije godine mlađu sestru. To je snizilo za njega prag za to da li se on igrao u društvu ili sam. Olakšavali smo mu da uspostavi kontakt, govoreći: “Pogledaj, to je dijete s kojim se možeš igrati!” Stimulirali smo ga bez forsiranja.
Ponudili smo mu da izabere sport kojim želi da se bavi. Na naše ne baš veliko iznenađenje izabrao je golf. Prvo što sam pomislila je da je to ‘sport za penzionere’. No, nravano, podržali smo ga – bila je i grupa za juniore. Uživao je do momenta da je uspjesima prerastao svoje vršnjake i kada je, kao devetogodišnje dijete, došao u grupu sa dvadesetogodišnjacima, opet se povukao u sebe. Shvatili smo da ima strah od previsokih očekivanja. Kada smo to uočili, bilo nam je lako da mu pomognemo i da ga podržimo malim treninzima samopouzdanja.
Sa dvanaest godina je krenuo u Gimnaziju u Rotterdam-u. Školska torba bila je veća od njega. Vozio se svaki dan po dva sata autobusima i metroom. To je bio njegov izbor i želja. Pustili smo ga. Ja sam, kao majka, plakala, a on je svaki dan sazrijevao i postajao jači, snalažljiviji i druželjubiviji.
Danas je mladi čovjek od 27 godina, pametan, ambiciozan i sretan. Ima i ‘drugova na sve strane’. Kao majka mogu samo reći i poručiti vama, ostalim majkama: moramo jednostavno učiti osluškivati našu djecu i učiti ih puštati, koliko god nama bilo strašno. Oni imaju svoje procese i vrijeme sazrijevanja. Mi im u svemu možemo biti samo mala podrška sa strane.
Kako odgajati dijete koje je previše osjetljivo?
Visoko osjetljiva djeca (VOD) su oko 15–20% populacije s urođenom osobinom temperamenta koja uključuje dublju obradu informacija, visoku empatiju, kreativnost i intenzivnije doživljavanje svijeta. Prema dr. sc. Elaine Aron, njihov živčani sistem je reaktivniji na podražaje, što ih čini osjetljivima na buku, promjene i intenzivna iskustva.
Možda ovo neko od vas prepoznaje: vaše dijete dolazi kući umorno iz škole. Upija sve: zvukove, emocije, atmosferu. Ponekad zaplače niotkuda ili se povuče u sobu. I pitate se: Da li je moje dijete samo osjetljivo ili ima tu još nečega?
Visoka osjetljivost (HSP) je osobina ličnosti kod koje se podražaji obrađuju dublje. Nije riječ samo o glasnim zvukovima ili jakim svjetlima, već i o atmosferi, emocijama i najsitnijim detaljima koje drugi često ne primijete. Visoka osjetljivost nije poremećaj i nema ništa loše s vašim djetetom. To je osobina karaktera i način postojanja, sa divnim osobinama i specifičnim potrebama.
Kod djece se to često manifestuje u tome da snažno osjećaju kako se drugi osjećaju. Imaju poteškoća s neočekivanim promjenama. Duboko razmišljaju i reaguju intenzivnije od vršnjaka. Kada roditelji spoznaju ove osjetljivosti, to je prvi korak. Čim roditelji shvate šta se dešava, dijelovi slagalice se slažu i stvara se prostor za opuštanje.
Kako prepoznati visoko osjetljivo dijete?
Svako dijete je jedinstveno, ali mnogi roditelji prepoznaju svoje dijete po ovim znakovima: jake emocije. Vaše dijete reaguje snažno i teško prelazi preko situacija bogatih podražajima. Perfekcionizam i strah od neuspjeha. Standard je visok i greške se čine velikim. Prevelika stimulacija nakon škole. Baterija je prazna, ponekad sa glavoboljom ili bolom u stomaku. Ako je vaše dijete visoko senzitivno, lako preuzima emocije drugih ljudi.
Mnoga vrlo osjetljiva djeca ‘zapnu’ u školi, ne zato što mogu manje, već zato što su tempo, veličina grupe i stimulansi ponekad previše. Pritisak da se postigne rezultat također može povećati perfekcionizam i strah od neuspjeha. Tipični školski znakovi su: odugovlačenje ili blokiranje tokom testova. Povuku se u učionici ili eksplodiraju kod kuće. Bol u stomaku, glavobolja ili izgovaraju: “Ne želim ići u školu”, nailaze na nerazumijevanje ili lošu komunikaciju sa drugom djecom i nastavnicima. Ono što pomaže jeste razumijevanje djetetove sjetljivosti, usklađivanje i jasna očekivanja, te mirno radno okruženje i nastavnik koji se kreće tempom i daje instrukcije jasno.
Vašem djetetu ne trebaju drugačija pravila, ali mu treba drugačija interpretacija. Radi se o mekoći i jasnoći:
- Ponudite strukturu i predvidljivost. Kratki, jasni koraci pomažu u promjeni.
- Dajte prostor osjećajima. Učite ih da imenuju ono što vide i neka puste emocije da budu tu.
- Postavite ‘mekane’ granice. Jasnoća je sigurna, čak i za osjetljivu djecu.
- Učite ih da brinu o svojoj energiji. Briga o sebi za vas je regulacija ko-emocija za vaše dijete.
Mala prilagođavanja često imaju veliki uticaj – stvorite miran kutak. Redovno mjesto za ‘destimulaciju’ nakon škole. Organizujte za dijete trenutke oporavka. Prvo pauza i vježbanje, pa domaći zadatak. Vizualizirajte korake. Koristite ikone, kontrolne liste ili tajmere. Birajte riječi za osjećaje.
“Vidim da si napet. Da li da sjednem pored tebe?”
Fokusirajte se na trud, umjesto na savršene rezultate. Posavjetujte dijete da ono što funkcioniše zadrži, a što ne funkcioniše neka pusti. Upamtite, kao roditelj – vi ste sidro. Ako vi kao roditelji zračite smirenošću, napetost u cijeloj porodici se smanjuje, a dijete postaje smirenije.
O Autoru
