Naš prvi pas, Bleki, došao je u kuću prije mene, sestre i brata. Mislim fizički – mi smo bili na moru, a tata ga je donio i svečano nam najavio iznenađenje. Dani do povratka prolazili su sporo. Bleki je bio prvi pas koji je smio u kuću jer je baka popustila. Ona je bila njegov čovjek i s Bleikijem je započeo moj suživot sa životinjama. Pse sam odmah razumjela; bili su mi bliski. Mačke su bile prisutne kod bake na selu, poštovala sam ih, ali ih se i malo pribojavala. Uvijek su bile tu, ali nekako sam više naginjala psima. Sve do Klee, mačke moje prijateljice. Ogromna crna diva sa zelenim očima i bijelom flekicom na prsima. U početku me plašila, ali malo po malo, zadobila je moju ljubav.
Jednom prilikom, kod bake, vidjela sam malo crno-bijelo mače. Mršavo, zatvorenih očiju. Uzela sam ga za Zagreb, s planom da ga odvedem veterinaru, izliječim i nađem mu dom. Dom je našao u krevetu mojih pasa, Rudija i Sore. Nakon nekoliko mjeseci, dovela sam još jednu macu iz sela, sterilizirala je, i ona je ostala. To je bila starija sestra malog crno-bijelog mačka kojeg smo nazvali Gospon Mauč. Njeno ime je bilo Gaga, a u Zagrebu je postala Lady Gaga. I ponašala se kao prava diva. Sivo-bijela, dugih nogu, velikih zelenih očiju.
Znala je pobjeći van i često me pratila do kvartovskog kafića, nenametljivo me slijedeći, a onda bi mi skočila u krilo. Koliko mi je samo brige zadala – toliko sam je znala zvati i tražiti. Ovo proljeće prvi put sam primijetila da se nešto promijenilo. Odvela sam je veterinaru, pregledao ju je i rekao da je sve u redu. Nisam inzistirala na vađenju krvi jer je bila mala po građi i nikad nije imala problema s težinom. No, početkom rujna, prestala je jesti. Nalazi nisu bili dobri i krenuli smo s infuzijama. Nadala sam se da će sve biti u redu. Nije izgledalo strašno, mislila sam, mačke su to. Počela je jesti i maziti se, budila me svako jutro u šest. Bila je to ona stara Gaga. I tog jutra, vodim je veterinaru. Mazile smo se u čekaonici, čekajući nalaze koji su napokon pokazivali poboljšanje. Nisam mogla ni pomisliti da je to bio naš posljednji dan.
Sve se dogodilo tako brzo. Neočekivano. Bila sam prvo u šoku. Za mene su moje životinje članovi obitelji. Tugovanje za izgubljenom životinjom sasvim je prirodan proces jer naši ljubimci postaju članovi obitelji. Kada izgubimo ljubimca, gubitak je jednako stvaran kao i bilo koji drugi i može potaknuti niz dubokih emocija i sjećanja. Normalno je da se prolazi kroz faze tugovanja – od šoka i nevjerice do prihvaćanja.
Nevjerica, ljutnja, bol, krivnja – sve su te emocije izmjenjivale se u meni. Trebala sam ranije primijetiti. Trebala sam prvi put inzistirati na pretragama. Intuicija me dovela do veterinara. Bijes na veterinare jer nisu napravili dobru dijagnozu, lagali su, radili nepotrebne pretrage. Emocija za emocijom se izmjenjivala.
Jedan od težih trenutaka bio mi je kada sam u sebi prepoznala neosjećanje. Ogromnu prazninu. Disocirala sam se. Poznati stari osjećaj. Neosjećanje i disocijacija često su povezani jer disocijacija može biti prirodna obrambena reakcija uma kada se suočavamo s jakim emocijama, poput tuge. Kada osjećamo bol zbog gubitka, može se pojaviti osjećaj praznine ili neosjećanja, što je zapravo mehanizam kojim se privremeno isključujemo od stvarnosti kako bismo si dali vremena za prilagodbu.
Kada tugujemo, disocijacija može pružiti privremenu olakšicu jer nam omogućuje da se emocionalno distanciramo od bola i smanjimo intenzitet tuge. Na taj način, disocijacija nam pomaže da se nosimo s tugovanjem, pogotovo u fazama kada gubitak postaje previše bolan ili preplavljujući. Ona nam daje prostor da obradimo i prihvatimo stvarnost gubitka u manjim, podnošljivijim koracima, omogućujući nam da se suočimo s tugovanjem postupno i na način koji naš um i tijelo mogu podnijeti.
Naša ljubav prema životinjama je duboko emocionalna – one nas tješe, čine nas sretnima i često su svjedoci našeg života. Kada ih izgubimo, osjećamo bol i prazninu. Tugovanje nam omogućava da osvijestimo i prihvatimo tu bol te nam pomaže da se oslobodimo osjećaja krivnje i tuge.
Pet faza tugovanja
Pet faza tugovanja, koje je prvi identificirala psihologinja Elisabeth Kübler-Ross, opisuje emocionalni proces kroz koji ljudi prolaze nakon gubitka. Iako ne prolaze svi kroz ove faze redom ili na isti način, mnogi prepoznaju ove korake kao dio osobnog iskustva tugovanja.
Poricanje: U ovoj fazi osoba se teško suočava s realnošću gubitka. Može se osjećati kao da je sve nestvarno, kao da se gubitak nije dogodio ili da će stvari brzo postati “normalne”. Poricanje služi kao zaštitni mehanizam, koji ublažava bol na početku.
Ljutnja: Kako se suočavaju s realnošću gubitka, ljudi često osjećaju ljutnju. Može biti usmjerena na sebe, druge, pa čak i na preminulu osobu. Ova faza pomaže da se počne prihvaćati gubitak i izraziti nakupljene emocije.
Pregovaranje: U ovoj fazi osoba pokušava „pregovarati” s realnošću gubitka. To može uključivati želju da se stvari vrate na staro ili pokušaj da se pronađe način kako bi se izbjegla bol. Obično dolazi do razmišljanja poput “Što bi bilo kad bi bilo…”, što može stvoriti osjećaj kontrole nad situacijom.
Depresija: Kada osoba počne u potpunosti prihvaćati gubitak, može se pojaviti duboka tuga ili osjećaj praznine. Ovo je razdoblje povlačenja i tišine, a može uključivati i fizičke simptome poput umora ili nesanice. Depresija je prirodna reakcija na osjećaj gubitka i proces prilagodbe na stvarnost bez voljene osobe.
Prihvaćanje: U ovoj završnoj fazi osoba dolazi do mjesta pomirenja s gubitkom. Iako tuga može ostati prisutna, prihvaćanje omogućava osobi da nastavi živjeti i pronađe način da gubitak uklopi u svoj život. Počinje se razvijati nova stvarnost koja uključuje promjenu i mogućnost nastavka dalje.
Napomena: Svako od nas prolazi kroz faze tugovanja individualno i ne moraju ići ovim redoslijedom.
Kako se nositi s tugom nakon gubitka voljenog ljubimca
Priznajte svoju tugu i dopustite si da je izrazite. Dajte si dopuštenje da plačete. Ako živite sami, tišina u vašem domu može djelovati zaglušujuće, ali priznavanjem svojih osjećaja možete se pripremiti za val emocija koje dolaze. Potiskivanje osjećaja tuge može produljiti proces tugovanja.
Pokušajte ne ponavljati posljednje trenutke sa svojim ljubimcem. Može biti uobičajeno da se stalno vraćamo na zadnje dane ili trenutke svog ljubimca, osobito ako su bili traumatični. Umjesto toga, usredotočite se na zajednički život i sjećanja koja ste dijelili. Važno je sjetiti se da je vaš ljubimac sada oslobođen boli. Sada ste vi u boli, i važno je da se brinete za sebe s ljubavlju i razumijevanjem.
Povežite se s drugima koji vas mogu saslušati. Istražite malo na internetu i potražite grupe za podršku onima koji su izgubili kućnog ljubimca. Dijeljenje svoje priče i slušanje tuđih iskustava može vam pomoći da se osjećate manje sami u svom tugovanju. Razgovor s prijateljima i obitelji koji su prošli kroz slično iskustvo također može biti od pomoći. Nemojte se ustručavati potražiti stručnu pomoć ako osjećate da vas tuga preplavljuje ili ometa svakodnevni život.
Pisanje o svom iskustvu, bilo u obliku dnevnika, pisma svom ljubimcu ili članka, također može biti vrlo ljekovito. Stavljanjem svojih osjećaja na papir, možda ćete lakše razumjeti što prolazite i pružiti sebi emocionalni prostor za tugovanje. Pisanje vam može pomoći da izrazite svoje misli i osjećaje na način koji vam omogućava da obradite gubitak.
Stvaranje rituala ili memorijalnog mjesta: mnogi ljudi nalaze utjehu u stvaranju malih rituala ili posvećivanju memorijalnog mjesta svom ljubimcu. To može biti nešto jednostavno, poput sadnje stabla ili cvijeća u njihovom sjećanju, izrade albuma sa slikama ili držanja posebne uspomene, poput ogrlice, igračke ili jastučića, na mjestu koje vam je blisko. Ovakvi rituali mogu vam pomoći da stvorite fizički prostor gdje možete otići kad osjetite potrebu da se prisjetite svog ljubimca i odvojite vrijeme za tugu.
Vrijeme za emocionalno iscjeljenje
Tuga ne dolazi s točno određenim vremenskim rokom, stoga je važno da si dopustite vrijeme koje vam je potrebno za ozdravljenje. Nema pravila o tome koliko dugo trebate tugovati za svojim ljubimcem. Svaka osoba ima svoj ritam, i to je u redu. Ako vam se čini da vam gubitak stvara osjećaj krivnje, depresije ili izolacije, važno je da potražite podršku.
Uzimanje vremena za tugovanje znači priznati sebi da je ljubimac bio važan dio vašeg života. Kao i sa svakim gubitkom, bol će s vremenom postati lakša, ali sjećanje na ljubimca može ostati trajno i važno. Možda će doći trenutak kada ćete se osjećati spremnima otvoriti svoje srce za novog ljubimca. Taj trenutak dolazi kad ste emocionalno spremni, i to ne znači zaboravljanje, već nastavak ljubavi koju ste uvijek imali prema životinjama. Važno je sjetiti se da ljubimci unose toliko radosti, ljubavi i podrške u naše živote, i iako je njihov odlazak bolan, to nas podsjeća koliko su oni bili važni dijelovi naših srca i domova.
O Autoru
